KAKO predstaviti nekoga tko je tijekom života izdao 39 albuma (ne računajući još nekoliko u svom "usputnom projektu"), a u zaštićenom trezoru svojega doma ostavio možda još toliko dovršenog materijala, plus 50 neobjavljenih spotova?

Nemali je broj onih koji su tog 21. travnja 2016. na društvenoj mreži uz obavezno RIP i poneko slovce obavezno linkali njegovu najpoznatiju pjesmu. Sjajnu, savršenu, moju generaciju uvijek vrati u romantizirane srednjoškolske dane.

Nevjerojatni tinejdžer

Ne mora se umjetničkog velikana predstaviti kroz njegova najpoznatija djela premda ima to svoju logiku. Kad je netko stvarno dosegnuo kreativne vrhunce, onda se njegov genij vrlo lako prepoznaje u svemu što je napravio, pa i u manje poznatim djelima.

Zato ću ga ovako predstaviti.

Rujan je 1978. godine, on u Minneapolisu snima svoj prvi album For You. Odlična zbirka funky pop pjesama, s jasnim utjecajem Stevieja Wondera i drugih majstora crnačke glazbe. Sam je sve skladao, aranžirao i izveo, svirajući ukupno 27 različitih instrumenata. U svoje ruke je preuzeo i produkciju albuma, pravi, vrhunski one-man show.

A on je tek napunio 19 godina.

Dame i gospodo, Prince Rogers Nelson.

Čudo od djeteta

U pravu ste ako vam ime Prince više zvuči kao umjetničko, jer je Prince Rogers bilo omiljeno ime pod kojim je nastupao John Lewis Nelson, jazz pijanist i skladatelj. Nije ostvario snove o karijeri pa je svoje umjetničko ime prenio sinu za kojega se nadao da će postići sve ono što je on želio postići. Dječak je, pak, htio da ga zovu Skipper i to mu se ime održalo tijekom cijelog djetinjstva.

A umjetnički dar je naslijedio i od majke Mattie Della Shaw, jazz pjevačice. U jazzu mu je i bratić, Louis Hayes, još živuća bubnjarska legenda. Glazbeni su geni posvuda razasuti po familiji i kad tome dodate ambicije i potporu roditelja, onda je sve jasnije.

Zato ni ne čudi da je Prince napravio svoju prvu pjesmu Funk Machine na očevom klaviru kad mu je bilo tek sedam godina.

Iznenadilo vas je kad ste čuli što je radio s 19 godina?

Ima toga još: godinu ranije također svira sve živo i sa svoja dva prijatelja snima punokrvni jazz-funk materijal, koji nije nikada planirao izdati. Srećom, snimka je opstala i pod nazivom Loring Sessions (po parku u blizini studija) dostupna je i na YouTubeu. To djelo inače nije na popisu njegovih 39 studijskih albuma, ovo je više kao nešto gratis za ljude kojima je njega nikada dosta. Valjda vam je sad jasno zašto je s njim rado surađivao i Miles Davis i vidio u njemu mješavinu James Browna, Jimija Hendrixa, Little Richarda i Dukea Ellingtona. 

Drugačije savršenstvo

I ni to nije sve što je izdavao još tijekom života: imao je i svoj usputni projekt, grupu The Time, s kojom je izdao četiri albuma. On je sve skladao, svirao i pjevao prateće vokale, potpisujući se pseudonimom Jamie Starr, a u prvi plan stavio je odličnog pjevača i autora Morrisa Daya. 

Jasno vam je da je Prince neprestance stvarao. Nije bio perfekcionist koji se zaglibi na nekom djeliću kompozicije pa provede dane snimajući par sekundi materijala. Princeu je bilo više stalo do toga da uhvati istinski osjećaj, emociju, bez nepotrebnog poliranja. 

Što uopće ne znači da su mu djela bila nedovršena. Daleko bilo da tu ima grešaka ili slabih mjesta, samo je to ona vrsta savršenstva koja nastaje brzo i spontano. Uđe ujutro u studio samo s tekstom pjesme zapisane u bilježnici i onda je počne razrađivati na licu mjesta: krene svirati razne instrumente, pjevati glavne i prateće vokale, snimati. Jedna od tajni brzine bila je u tome da su mu u studiju uglavnom pomagale žene, shvatio je da s njima uopće ne ulazi u sukob. "Obično bi već sljedeći dan bilo sve gotovo", prisjeća se Susan Rogers, koja je s Princeom radila pet godina, između ostalog i na njegovom najboljem albumu Signs o' the Times. 

Evo ga dok priprema soundtrack za Batmana, i film i glazba postigli su mega-uspjeh. Prince je vrhunski funky basist, pričekajte kad počne vatromet slappinga. Dionica samo izlazi iz njega, za pola sata je gotovo, imamo pjesmu za sam vrh top liste, idemo dalje.

Tajna savršenih nastupa

A tek je trebalo doživjeti njegove nastupe. Naravno, na sceni mora imati gomilu glazbenika, koji sviraju sve ono što je on inače sam svirao u studiju. Svi su dio spektakla, plešu i pjevaju, a opet on dominira scenom svojom provokativnom, androginom pojavom te pjevanjem, sviranjem i akrobacijama. Imate dojam da ni tu nije sve do najmanjeg detalja isprogramirano, stalno komunicira s ostalim glazbenicima koji su njegov poslušni orkestar.

Po završetku nastupa, on nije partijao, nego je u backstageu pažljivo gledao snimku netom završenog koncerta i mozgao što bi još mogao dodati ili ispraviti. Onda bi se vratio u hotelsku sobu i pisao novu pjesmu. 

Evo ga ovdje sa Sheilom E. (punim prezimenom Escovedo), jednom i od njegovih viđenijih ljubavnica – i odličnom bubnjaricom, između ostalog. Uzgred, možda je jedino u ljubavi bio još toliko uspješan kao u glazbi. Uvijek su to bile vrhunske ljepotice, poput Kim Basinger i Carmen Electre.

Zavidim onima koji su ovu magiju gledali uživo.

Nered u glavi došao mu glave

Princeovi roditelji prenijeli su mu ljubav prema glazbi, ali i religioznost. Oboje su bili članovi Crkve adventista sedmoga dana. Već je mali Prince, kojega su u djetinjstvu mučili epileptički napadi, tvrdio kako mu je anđeo rekao da će napadi prestati. Uzgred, Signs of The Times ujedno je i naziv najpoznatijeg adventističkog časopisa. U nekim pjesmama promovirao je svoja religijska uvjerenja, poput molitve Očenaš na albumu Controversy ili unatrag snimljene poruke "On (Isus) uskoro dolazi" na pjesmi Darlin' Nikki. 

Onda je 2001. legendarni basist i otac slappinga Larry Graham doveo Princea u Jehovine svjedoke. Ne samo da je redovno dolazio u lokalnu Dvoranu kraljevstva na bogoslužja nego je išao i od vrata do vrata propagirajući svoju novonađenu vjeru. Možete zamisliti iznenađenje ljudi koji se taman spremaju otjerati k vragu dosadni par Jehovinih svjedoka, a ono – Prince! Od svoje negdašnje gitaristice iz The Revolutiona Wendy Melvoin tražio je da se odrekne svoje lezbijske orijentacije i postane Jehovina svjedokinja, što je ona s gnušanjem odbila.

Ali, Prince nije nikada ostao na nekom klasičnom adventizmu ili jehovizmu, on je uvijek vjerovao i u zodijak i u treće oko i u reinkarnaciju. U njegovoj je glavi vladao nered, možda je to sasvim normalno da genijalac nije normalan. 

Samo da nije uz taj kaos u glavi išao i fentanil, koji je švercao u kutiji što je sličila na inače legalni analgetik.

Time je uspio izmuljati ljude oko sebe, kao i policiju, ali nažalost ne i tijelo. 

Shvatio je da je pretjerao i kod specijalista za ovisnosti zakazao termin 21. travnja 2016.

Ako vam je pamćenje iznad razine zlatne ribice, znate ovaj datum.

Djelatnici Hitne samo su konstatirali da je Prince bio već satima mrtav.

Jedna iz sretnih dana, Wendy je na gitari.

Njegov najbolji solo

I eto nas, bivših srednjoškolaca, kako se opraštamo od njega na društvenim mrežama. Znate dobro svi ime pjesme koja je imala uvjerljivo najviše poveznica. Spomen na nevjerojatan uspjeh kad su mu i pjesma i istoimeni album i film bili na prvom mjestu svih top lista. 

Ja sam ipak linkao ovo: godina je 2004., u Rock'n'Roll Hall of Fame prima se nažalost već pokojni George Harrison. Njegovu neprolaznu While My Guitar Gently Weeps svira odabrano društvo, a solo ne izvodi Clapton, koji ga je izvorno svirao na Bijelom albumu Beatlesa, nego Prince. 

Pričekajte 3:30, to jednostavno morate doživjeti. On je svoju najbolju solažu u životu poklonio prerano umrloj legendi. A na kraju nije doživio ni Georgeovih 58.

Ja ću ga se uvijek ovako sjećati.

Dame i gospodo, Prince Rogers Nelson.