"SVE sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način." Ovom sad već pomalo izlizanom rečenicom, instantno prepoznatljivom svakom maturantu, Tolstoj započinje Anu Karenjinu. Jedna je to od onih rečenica koje nose neobičnu jednostavnost te su naizgled razumljive svima, pa i onima koji s Anom Karenjinom nisu dogurali dalje od prve rečenice.

Novi film redateljice Vlaste Vorkapić Sveta obitelj, čini se, idejno se naslanja na Tolstojevu slavnu rečenicu. Vorkapić se proslavila romantičnom komedijom Sonja i bik, u kojoj tematizira sukob tradicionalnog i modernog te urbanog i ruralnog, a na sličnom tragu je i njezino posljednje ostvarenje.

Radnja je smještena u fiktivnom slavonskom selu 60-ih godina 20. stoljeća, gdje urbani utjecaji slabo prodiru, a pridržavanje starih običaja imperativ je ovoj ruralnoj zajednici. U središtu pozornosti je imućna obitelj gazde Marka (Nikola Đuričko), koji kao "pater familias" u potpunosti kontrolira obitelj te isprosi ruku siromašne nadničarke Janje (Luna Pilić) za svoga sina Ivu (Ivan Čuić).

Mladoj Janji ta se ponuda učini kao ostvarenje njezinih snova. No stvari nisu baš tako savršene kako se čine. Obitelj svoju disfunkcionalnost skriva bogatstvom, religioznošću te njegovanjem tradicije pod svaku cijenu, a iza te maske krije se mnoštvo mračnih tajni.

Dvije slike o "svetoj obitelji"

Marko je, naime, seoski švaler te jako brzo otkrivamo da je obljubio pregršt (tuđih) žena u selu. Također je i silovatelj. Markova supruga Ana (Anita Matić Delić) redovno pohodi crkvu, velika je vjernica te je opsjednuta muzičkom slikom Gospe, koju je donijela kao miraz.

U njihovom braku očito nema ljubavi, vjerojatno je nikad nije ni bilo, te nam se sugerira da se Marko oženio zbog Aninog imetka. Ana je svjesna suprugovog ponašanja, ali puno veću pažnju pridaje održavanju slike savršene obitelji kojoj drugi seljani zavide.

Tako se u filmu suprotstavljaju dvije slike o "svetoj obitelji", ona savršena i bezgrešna javna, koju vide seljani, i ona druga, puno mračnija, rezervirana za obiteljska četiri zida, iz kojih ništa ne smije izaći. Sveta obitelj pozabavila se nekim i danas aktualnim temama: patrijarhatom, religijom i njezinim utjecajem na društvo te pozicijom žene u obitelji.

Pohvalno je što film obrađuje tako bitnu temu. I da, nažalost, ovo je tematika koju na ovim prostorima više ili manje gledamo već 60 godina, odnosno barem od Breze (1967.) redatelja Ante Babaje. Litre rakije, mizoginija, obiteljsko nasilje, samoubojstva, religijski fanatizam, silovanja, smrt i tragedija kao da su recept svakog hrvatskog filma smještenog u Slavoniju, pa tako i ovog.

Sveta obitelj na kraju stvara osjećaj da vam je ispod sjedalice tempirana bomba za koju samo čekate kad će eksplodirati. A kad eksplodira, spremni ste za set psihoterapija od količine trauma koje iskrca pred vas.

Ono što bi dio gledatelja moglo uznemiriti je prikaz nasilja u filmu, koji je prilično direktan i nimalo ublažen.

Film svoje ideje gledateljima često želi prikazati gotovo pa nasilnim rješenjima

Među pozitivnim stvarima koje svakako valja istaknuti je kostimografija, koja na neki način ima posebnu ulogu u filmu. Kostimima se, naime, dočarava razdoblje u kojem se odvija radnja filma te se prikazuju tradicije i neki običaji, ali i sukob s modernošću koja dolazi s urbanizacijom Jugoslavije.

Tako s jedne strane imamo Notu (Judita Franković Brdar), Židovku koja radi u seoskoj trgovini i koja seljanima nije pretjerano omiljena. Nota je prikazana kao žena koja se ne odijeva u skladu s tradicijama sela u kojem živi, a donosi neko modernije vrijeme od onog u kojem je selo zapelo.

Za razliku od Note, Ana pokazuje primjer žene koja i dalje drži do tradicije i normi toga doba. Janja udajom u imućnu seosku obitelj prihvaća pravila odijevanja koja joj nameće svekrva Ana te se simbolički pokorava obitelji u koju je došla.

Takva vrsta suptilnosti je nešto čemu bi svaki hrvatski film (pa tako i ovaj) trebao težiti u svim dijelovima. Naime, ovakva tematika kod gledatelja može izazvati neopisivo realan osjećaj užasa života koji gledamo na ekranu (i koji mnogi i dalje, nažalost, žive i izvan ekrana). Sveta obitelj u tome itekako uspijeva.