SVIJET je oduševila vijest o Timu Shaddocku, australskom pomorcu koji je pronađen živ i zdrav nakon što je proveo dva mjeseca na Pacifiku. Išao je prema Francuskoj Polineziji iz Meksika, a zaglavio je nakon što je oluja oštetila njegov brod.

I on i njegova kujica Bella preživjeli su na ulovljenoj ribi i skupljenoj kišnici te je tako priča dobila sretan kraj.

Međutim, ponekad se događaju i puno ekstremnije situacije u kojima djeca i odrasli ljudi budu pronađeni godinama nakon nestanka. Poznati su slučajevi djece koja su odrasla sa životinjama, a i ljudi koji su živjeli kao Tom Hanks u filmu Brodolom života. Ovo su najzanimljiviji slučajevi.

Ng Chhaidy

Indijska djevojčica nestala je iz svog malog sela na granici s Mijanmarom kad je imala samo četiri godine. Igrala se sa svojim jednako starim rođakom, nakon čega se djeci izgubio trag.

Dan nakon nestanka selo je pogodila jaka oluja, zbog čega su seljani vjerovali da su djeca mrtva. Nakon što su našli Chhaidynog rođaka, postojala je nada da će naći i nju - nažalost, nije se ostvarila. 

Desetljećima su kružile priče o djevojčici iz šume, a neki su smatrali i da su dijete oteli duhovi jer je šuma bila na glasu kao ukleta. Manje praznovjerni (ili maštoviti) su jednostavno bili uvjereni da je mrtva.

Pronađena je 2012. kao odrasla žena od 42 godine, a mještani su je uočili polugolu kod groblja na kojem je živjela. Roditelji su je uspjeli prepoznati te im je vraćena, ali mogla je reći tek nekoliko riječi i ponašala se kao dijete. Kako je uspjela preživjeti gotovo 40 godina u šumi, zauvijek će ostati misterij.

Hiroo Onoda

Japanci su poznati po svojoj radnoj etici i odanosti državi, ali neki u tome odu predaleko. Postojao je cijeli fenomen japanskih vojnika koji su proveli desetljeća skrivajući se po prašumama jer nisu željeli vjerovati da je Japan izgubio u Drugom svjetskom ratu, a najpoznatiji među njima zasigurno je Hiroo Onoda.

Onoda je bio japanski obavještajac, a njegova priča bila je filmska. Nakon što je završio na filipinskom otoku Lubang, japanski oficiri koji su već bili tamo spriječili su da izvrši svoje zadatke, što je neprijatelju olakšalo posao. Svi osim Onode i još tri vojnika su ili poginuli ili se predali.

Nakon što je rat završio, Onoda je s trojicom preostalih vojnika ostao na otoku, gdje je provodio gerilske aktivnosti i čak sudjelovao u pucnjavama protiv lokalne policije. 

Krajem 1945. nekoliko puta su iz zraka bacani leci u kojima je pisalo da je rat gotov i da se Japanci trebaju predati. Odlučan kakav je bio, Onoda je zaključio da su leci samo saveznička propaganda i odbio se predati.

To je učinio tek 1974., nakon što ga je japanski avanturist Norio Suzuki pronašao i vratio se u Japan po njegovog nadređenog. Došao je kući tek kad je od svog komandira osobno dobio službeno otpusno pismo. Navodno je Onodina grupa uspjela pobiti čak 30 filipinskih civila u 29 godina gerilskih aktivnosti.

Dina Sanichar

Čovjek čiji je tragični život poslužio kao inspiracija za legendarnu Knjigu o džungli. Lovci su ga pronašli u indijskoj prašumi Uttar Pradesh - bili su zaprepašteni kad su vidjeli šestogodišnjeg dječaka u vučjoj jazbini, koji usto mirno živi s čoporom.

Lovci su shvatili da ga moraju spasiti pa su istjerali vukove van iz jazbine i pobili ih. Međutim, odmah su primijetili da se Sanichar ne ponaša kao dječak nego kao vučić - hodao je četveronoške, a komunicirao režanjem i zavijanjem. 

Doveli su ga u sirotište, ali Sanichar je zadržao sve vučje manire. Želio je jesti samo sirovo meso i nastavio zavijati pa su svi vrlo brzo shvatili da je uzaludno učiti ga ljudskoj komunikaciji. Ipak, s vremenom je Sanichar uspio usvojiti neke ljudske navike - počeo je hodati uspravno i nositi odjeću, a navukao se i na cigarete. Umro je s 35 godina od tuberkuloze.

Agafja Likova

Tridesetih godina 20. stoljeća, Karp Likov odlučio je s obitelji iz svog sela otići u nepreglednu tajgu. Obitelj Likov bili su starovjerci, odnosno oni koji nisu priznavali reformu Pravoslavne crkve iz 17. stoljeća. Starovjerci su često bili progonjeni, a Karp je konačnu odluku donio nakon što mu je sovjetska patrola ubila brata.

Likovi su i ostali potpuno izolirani u tajgi, gdje se rodila Agafja 1944. Imala je i dvoje braće i sestru, koji su svi umrli 1981. godine. Obitelj je 1978. slučajno otkrilo četvero geologa koji su nadlijetali područje helikopterom, a osamdesetih ih je novinar Vasilij Peskov pretvorio u nacionalnu senzaciju.

Agafja je govorila usporeno i iskrivljeno, zbog čega se u početku mislilo da ima mentalnih poteškoća - ipak, nakon što je vidio da sve ostale poslove obavlja kao i svi drugi, Peskov je shvatio da je takav način govora samo posljedica izolacije.

Likova je u svom životu izašla iz osame samo šest puta - prvi put osamdesetih, kad su joj sovjetske vlasti platile obilazak Sovjetskog saveza od mjesec dana. Tada je prvi put u životu vidjela avione, konje, automobile i novac.

Ipak, svaki put se vraćala svojoj kući, a 2021. joj je uz financijsku pomoć izgrađena i nova.

Urugvajska ragbi ekipa

Urugvajski let 571 poletio je 13. listopada 1972., ali nitko od putnika nije mogao naslutiti kako će završiti. Neiskusni kopilot krivo je procijenio mjesto slijetanja, zbog čega je avion zagrebao glečersku visoravan u Andama.

Jedanaestero ljudi umrlo je odmah, a još pet ih je nestalo. Na glečeru je, čudom, preživjelo 29 putnika. Među njima su bili i urugvajski ragbijaši, koji su trebali igrati u Čileu.

Počeo je horor za preživjele - na ledu u Andama snalazili su se na, u normalnim uvjetima, šokantne načine. Brojni su posegnuli za kanibalizmom režući meso poginulih krhotinama stakla, a jedan od njih kasnije se prisjetio kako je jedno zrno kikirikija rasporedio na puna dva dana.

Osamnaesti dan dočekala ih je nova katastrofa - pogodila ih je lavina koja je zakopala ostatke aviona i ubila dodatnih osmero ljudi. Nakon toga su saznali i da je potraga za njima obustavljena - morali su se spasiti sami.

Dvojica preživjelih napravila su improvizirane sanjke i vreće za spavanje i krenuli do obližnjeg vrha, nakon čega su se počeli spuštati prema tragovima civilizacije. Na kraju su i uspjeli - u akciji spašavanja do hrane i odjeće dovedeno je šesnaest onih koji su uspjeli proći kroz sve nedaće. Na glečeru su, uz nadljudske napore, proveli 72 dana.