MENI ne morate pričati o problemima Šuvarove reforme obrazovanja, moja je generacija sve to osjetila izravno na svojoj koži. Odakle da počnem? Mnogi su programi bili čista improvizacija, uvođeni su novi predmeti kako je kome palo na pamet i svi smo postali dio jednog velikog i neuspjelog obrazovnog eksperimenta.

Seljakanja iz razreda u razred

Za vas koji se toga ne sjećate i ne znate što ste propustili, samo kratak uvod u ono što se tada zvalo usmjereno obrazovanje. U prvom razredu svi smo išli u isti smjer, da bismo u drugom birali između četiri opća smjera, kao neke gimnazije s različitim naglascima na skupine predmeta (prirodne znanosti, jezici, tehničke znanosti).

Tek u trećoj godini birali biste uži smjer i zanimanje – ja sam se u kulturološkom smjeru spremao za egzotično zanimanje organizatora programa kulturnih aktivnosti. Neki su učili za novinare, a neki su u te zadnje dvije godine pokušavali postati veterinari ili medicinske sestre. Svi smo prošli kroz to da u četiri godine promijenimo tri razredna odjela i dvije škole, što je svakome od nas predstavljalo dodatni stres.  

Totalni neuspjeh

Kad sam petnaestak godina kasnije postao profesor u školi koja je imala i smjer za medicinske sestre, postao sam još bolnije svjestan koliko je ta reforma uništila obrazovanje. Javljali su nam se brojni bivši učenici zato što njihove svjedodžbe nisu priznavali na Zapadu.

Nijemcima, Britancima i inima nije bilo jasno kako je netko mogao postati medicinska sestra/tehničar nakon samo  dvije godine obrazovanja pa su naše bivše učenike vodili kao neke pomoćne njegovatelje. 

I, iskreno rečeno, mislim da su bili u pravu. 

Nemam pojma kako je itko mogao u dvije godine naučiti sve one njege i brojne stručne predmete, a uz to proći i svu potrebnu praksu. I za mnoge druge smjerove mogu slobodno reći da učenici nisu imali prilike steći dovoljno znanja za svoja zanimanja. Dobili smo medicinske sestre koje su možda bolje mogle objasniti Smrt Smail-age Čengića nego kosti šake. 

Istina, meni je bilo zanimljivo učiti dvije godine o filmu, kazalištu i televiziji. Neki od mojih školskih prijatelja doživjeli su lijepu afirmaciju u tim oblastima. A bilo je i onih koji su se solidno zaposlili odmah nakon srednje škole (što je i bio jedan od ciljeva reforme).

Mi kulturolozi, koji smo nakon škole nastavili studije, mogli smo birati samo između društvenih fakulteta jer u našem programu nije bilo matematike i prirodnjačkih predmeta. Ali smo zato učili osnove teorije informacije i komunikacije, što god to značilo, a udžbenik nismo imali.

Povratak Šuvara na mala vrata

Ima tomu nekih desetak godina kako su u hrvatskim srednjim medicinskim školama, pa i u onoj u kojoj sam svojedobno radio, krenuli s uvođenjem novog programa za medicinske sestre. Na to nas je Europska unija natjerala, njojzi hvala.

Kao što im je nekoć bilo nejasno kako to da su naši učenici za dvije godine svladavali sve tajne medicinske njege, tako im sada nije bilo jasno kako to da oni o svemu tome uče bez dovoljno općeg obrazovanja. Njega znači i poznavanje kemije, biologije, matematike i fizike, nije to samo davanje injekcija i pranje bolesnika. 

U Njemačkoj, primjerice, obrazovanje za medicinske sestre počinje tek nakon završene gimnazije. Ondje one aktivno sudjeluju i u osmišljavanju terapije. Hrvatska je uvela i fakultetsko obrazovanje za sestre, ali nam je ostalo i ovo srednjoškolsko. A u njemu je bilo jako puno problema, počevši od učenja anatomije već u prvoj godini (što je mnogima bio i kraj obrazovanja) pa do odlaska totalnih klinaca na praksu u bolnicu, sa svim mogućim rizicima.

Rješenje koje je nametnula EU jest da srednjoškolsko obrazovanje za medicinske sestre traje pet godina. Prve dvije su opći predmeti, zadnje tri čisto stručni – nema više književnosti, jezika, matematike, prirodnjačkih predmeta, čak ni vjeronauka (dosta se natezalo s Crkvom, ali to je druga priča). Samo stručni predmeti, njege i puno prakse (posebno u posljednjoj godini). 

Meni nije dugo trebalo da prepoznam obrazac. "Pa, to je Šuvar!" otelo se i meni i mojim kolegama s traumama iz rane mladosti.

Bolja verzija Šuvarice

Ali ovaj put to bi moglo biti puno bolje. 

Kao prvo, pojačava se opće obrazovanje i to je nužno i medicinskim sestrama i svim drugim zanimanjima. Ne smijemo dopustiti da naši srednjoškolci budu poput američkih koji znaju samo svoj zanat, što onda ima i ozbiljne društvene posljedice. Takvi stručnjaci bez prave naobrazbe plodno su tlo za ravnozemljaše i slične.

Kao drugo, tri godine su već dovoljne da se stekne i dovoljno stručnog znanja i puno prakse. Nema više klinaca od 15 godina koji odu na vježbe u bolnicu pa morate paziti na svaki njihov potez. I nije nebitno što sada u odgovorni posao ulaze dvadesetogodišnjaci, a ne tinejdžeri. 

Ima tu još prednosti. Meni je bilo čudno kako klinci od 14 godina mogu odlučiti što će biti u životu, sjećam se koliko je meni ista odluka bila teška sa 16 godina. Sad je i ta greška ispravljena – klinac može otići u srednju medicinsku, onda nakon dvije godine shvatiti da se zeznuo i normalno prijeći u gimnaziju. Da su sve ostale škole isto organizirane, on bi mogao prijeći u bilo koji drugi smjer, sada puno svjesniji svojih sposobnosti i interesa.

U potrazi za izgubljenom godinom

Odavno je postalo jasno da se nekako mora povećati obrazovanje onih koji ga završavaju sa srednjom školom i ne idu više na fakultet. Jedan od prijedloga je da se osnovna škola produlji na devet godina. Zašto ta deveta, pa čak i deseta godina ne bi bile prve dvije srednje? Neki od tih klinaca koji bi tada završili svoje obrazovanje imali bi priliku da se kasnije vrate u školske klupe.

Oni koji bi dalje nastavili s učenjem, sa završenom srednjom imali bi ipak solidnijih 13 godina obrazovanja. Druga su stvar gimnazije, one bi mogle nastaviti po sadašnjem programu. S tim što bi i tamošnji učenici koji shvate da ne bi baš htjeli studirati imali priliku da nakon drugog razreda jednostavno odu učiti za veterinara, robotičara ili medicinsku sestru.

Ovakva reforma ne bi puno ni koštala jer se sve može obaviti u postojećim školama, s možda tek nešto više zaposlenih. 

Ili stvarno mislite da je bolje da nam po bolnicama rade sestre koje znaju samo zabiti iglu u venu?