KADA bi u ovom trenutku netko predložio javno prenošenje smaknuća ili reality show u kojem bi mjesecima aktivno pratili posljednje dane zatvorenika koji čekaju izvršenje smrtne kazne, javnost bi se bez sumnje šokirala i takav show vrlo vjerojatno ne bi doživio ni prvu epizodu zbog niza moralno-etičkih razloga i to bi svakako bilo opravdano jer bez obzira na činjenicu da vlastiti voajerizam ne možemo kontrolirati, negdje moramo povući granicu. Naposljetku, valja zadržati barem tu posljednju mrvicu ljudskosti.

Mnogi će se složiti da je tako i da je sve napisano u uvodu (više-manje) službeni stav najvećeg dijela civiliziranog svijeta, ali čini se kao da je prekasno za povlačenje granica jer sve ono od čega (eventualno) strahujemo već je odavno tu.

Budimo realni, popularnost Jade Goody prije bolesti svodila na hrpetinu glupih izjava kojih je svaki BB u pravilu prepun. Svjetska slava došla je u trenutku kada je odlučila umrijeti pred očima javnosti.

Cijeli svijet pratio je posljednje dane Jade Goody, britanske TV zvijezde koja je ovog tjedna preminula nakon poduže borbe s karcinomom. Donekle je razumljivo da je britanska javnost popratila tu vijest s velikim interesom jer, na kraju krajeva, radi se o tamošnjoj BB zvijezdi čiji bi život pratili čak i da je dane provodila šetajući psa i kupujući sezonsko povrće. No, ono što upada u oči jest činjenica da ju je podatak o nadolazećoj smrti stavio na naslovnice svih svjetskih novina. Dakle, zvijezda ograničenog sjaja dobila je svojih konačnih 15 minuta slave zahvaljujući karcinomu. Svijet se očito zasitio "selebritija" tog tipa i traže nešto novo. Traže smrt.

Ovo možda zvuči kao potpuno pretjerivanje, ali zapitajte se koliko bi vas znalo za Jade Goody da nije umirala pred kamerama i fotoaparatima. Budimo realni, njena se popularnost prije bolesti svodila na hrpetinu glupih izjava kojih je svaki BB u pravilu prepun. Svjetska slava došla je u trenutku kada je odlučila umrijeti onako kako je i živjela, pred očima javnosti. Da stvar bude jasnija, ovog se puta čak nije ni radilo o osobi čija smrt spada u sferu rasprava o eutanaziji na koje smo navikli. Radilo se o smrti "najobičnijeg" civila s jednom malom razlikom. Proces umiranja praćen je kamerama.

I ovo nije jedinstven slučaj već samo posljednji u nizu sličnih primjera. Big Brother čak ni ne mora biti presudni faktor. Prisjetite se samo kada smo prošle godine pročitali da Patrick Swayze umire za nešto više od tri tjedna. Čitatelji su se preko noći pretvorili u perverzne štoperice koje su odbrojavale posljednje dane poznatog glumca i plesača. Kako će? Kada će? Hoće li? I neovisno o tome da je podrška fanova bila iskrena i dobrodošla, postoji nešto izopačeno, perverzno i morbidno u tako velikoj skupini ljudi koji čekaju vašu smrt. Oči javnosti uprte su u svaki vaš potez i svi se zgražaju nad oboljelim Swayzejem koji onako otromboljen i izmučen kemoterapijom pali cigaretu. Cijeli vas svijet prati kako hodate parkom i palite cigaretu i osuđuju ono što radite.

Mnogi će na ovo odmahnuti rukom i reći "bah, oni su slavni, to je cijena koju slavni plaćaju i to nije ništa novo". Apsolutno točno. To zaista nije ništa novo i od vremena nijemog filma, ljudi vole vidjeti kako se točno poznati glumci zabavljaju u slobodno vrijeme, kako žive, kako plaču, kako boluju i kako umiru. No, to perverziju ne čini manjom.

I ovo nikako nije kritika, popovanje ili apel. Svi smo u ovome. Naši su životi dio velikog showa savršeno smještenog između reklamnih blokova. Mi smo dio informativnih emisija, crne kronike, lifestyle magazina, žutih rubrika i realityja. A ako vas kamere ili fotoobjektivi ne uhvate, budite bez brige, sve lagano prelazi na internet, a tu smo službeno svi. Da citiram Luku i Bornu "svi su gore".

Tu su vaše fotografije, vaši video zapisi, slike vaše djece, obitelji, tu su vaši osobni dnevnici i vaš život sažet u stotinama više ili manje kvalitetnih blogova koji cijelom svijetu otkrivaju vaše strahove, misli, stavove, a gore su čak i vaša oproštajna pisma i prijeteće poruke.

Internet je mjesto na kojem iz petnih žila urlate koliko ustvari želite biti primijećeni, prepoznati i shvaćeni. I to nije ništa novo, to znate već godinama i sve je savršeno rečeno još u Lumetovom "Networku" iz 1976. koji je nastao iz pera Paddyja Chayefskog i savršeno se poklopio s ovim vremenima.

I vratimo li se na početak i zapitamo jesmo li spremni za reality koji će pratiti smaknuće ili posljednje dane osuđenika, odgovor je: "Naravno da jesmo". Ideja raznoraznim umovima lebdi otkad je prijenos moguć. No, činjenica je da priča fantastično funkcionira već dugi niz godina i svi smo to prešutno odobrili u cilju što kvalitetnijeg informiranja.