NA KRAJU polufinala Eurovizije voditeljica Petra Mede je zapjevala: "But in Sweden we teach our kids in school / More than history and sports / They learn that the Eurovision is cool / And non-political, of course."

Voditeljica je, naravno, bila sarkastična. Već i odabir kandidata za Euroviziju je izrazito politički - ne sudjeluju brojne europske zemlje, ali se zato natječu mnoge koje su izvan Europe. Trenutno je naj(ne)slavniji primjer takve selekcije Izrael, čijoj je natjecateljici publika zviždala tijekom cijelog nastupa. 

Tu su i Cipar, Armenija Azerbejdžan, Maroko, Australija… S druge strane, Bjelorusiji je zabranjeno sudjelovanje nakon izvođenja pjesme Я научу тебя (Naučit ću te), koja je djelovala kao propaganda u službi Lukašenka. Rusija je također izbačena godinu kasnije zbog invazije na Ukrajinu.

Naravno, politika se ne zaustavlja na sudjelovanju, nego se po političkoj liniji i glasa. To se odvija u dvije varijante: glasanje zbog aktualnih događanja i čuvanje leđa susjedima.

Izbačena Gruzija

Prva varijanta vjerojatno se najbolje vidi na primjeru Rusije. Prije točno 15 godina, u vrijeme dobrih odnosa, Europska radiodifuzijska unija uredno je izbacila Gruziju zbog pjesme u kojoj se kritizirao Putin. Sedam godina kasnije Ukrajina je s pjesmom o zločinima ruske vojske pobijedila (iako je te 2016. godine prema glasovima gledatelja pobijedila upravo Rusija). Dakle, razliku između pobjede i diskvalifikacije čini trenutak u kojem je neki politički stav postao mainstream.

Zanimljivo je i da su Rusija i Ukrajina prije 2016. redovito glasale jedna za drugu. U mirnijim vremenima države uglavnom međusobno glasaju prema tradiciji i kulturološkim vezama. Tako su se već odavno kristalizirale grupe koje će glasati za diplomatske prijatelje i/ili susjede.

Na internetu se može pronaći zgodna infografika: "najbolji prijatelji" Eurosonga redovito su zemlje koje graniče jedna s drugom. Srbija i Crna Gora, Grčka i Albanija, Portugal i Španjolska… Za Hrvatsku u najvećem postotku glasaju Slovenci.

Ipak, glasanje je nešto dublje od zajedničkih granica.

Klanovi za glasanje

Azerbejdžan se prvi put pojavio na Euroviziji 2008. godine i svaku godinu nakon toga su u finalu dobili sve turske bodove. Azerbejdžanci su i uzvraćali sa svim svojim bodovima Turskoj. Te dvije nacije često se smatraju istim narodom, što objašnjava pravilnost, ali i dokazuje da glasanje nema veze s kvalitetom pjesama.

Ironično, Turci su odustali od Eurosonga 2012. jer su bili nezadovoljni glasanjem žirija.

S druge strane, Turska i Cipar si nisu dodijelili ni jedan jedini bod u 19 godina natjecanja. Podsjetimo - Cipar je podijeljen na grčku i tursku vlast, a na Eurosong odlaze izvođači iz grčkog dijela. Grci su dugo vodili relativno agresivnu politiku ujedinjenja, zbog čega se Grčka i Cipar redovito obasipaju velikim brojem bodova. Otočna država nije dobila ni jedan bod od Grčke jedino 1983., kada je turski dio proglasio svoju nezavisnost.

Sličnu pravilnost imaju Moldavija i Rumunjska, a jedna drugoj su 12 bodova dale ukupno 15 puta. 

Nije rijetkost ni da se formiraju cijeli klanovi država koje glasaju jedna za drugu, a to posebno vole prakticirati Skandinavci. Od 1975. do 2003., prije nego što je uvedeno polufinale, Švedskoj su najviše bodova bez greške davale Danska, Estonija, Island, Litva i Norveška. Finskoj su pak najviše bodova udijelile Estonija, Švedska i Norveška, a Dansku su obožavali Island, Norveška, Švedska, Latvija i Estonija.

Ako vam se vrti u glavi, jasno je zašto - sjeverne države toliko su glasale jedna za drugu da je cijela zavjera dobila naziv "vikinški blok".

Bivša Jugoslavija i glasanje

Ni Hrvatska nije sama u borbi za pobjedu: zemlje bivše Jugoslavije redovno glasaju jedna za drugu. Barem je tako bilo donedavno jer BiH, Makedonija i Crna Gora već nekoliko godina ne sudjeluju.

Izvan "balkanskog bloka" za naše prostore glasa se rijetko - jedino austrijski i turski gledatelji imaju naviku dijeliti bodove, vjerojatno zbog jake dijaspore. Ostali za balkanske države glasaju slabije od prosjeka, zbog čega neki smatraju da nas zapadnjaci i dalje gledaju kao "Balkanische Schwein" i nužno zlo Europe.

Spomenuta dijaspora također igra značajnu ulogu. Ne smije se glasati za zemlju u kojoj živiš ali ništa ne sprječava Turke u Njemačkoj da glasaju za Tursku, što i rade u velikom broju. Slična stvar događa se s poljskom dijasporom u Velikoj Britaniji, ukrajinskom u Portugalu i Španjolskoj, Albancima u Italiji… 

Moglo bi se pomisliti da je problem u nacionalistički nastrojenim gledateljima, ali ta teorija se raspala prije dvije godine. Tada su stručni žiriji čak čest zemalja (Azerbejdžana, Gruzije, Crne Gore, Poljske, Rumunjske i San Marina) isključeni iz glasanja jer je nadzorno tijelo primijetilo da posebno vole dijeliti bodove jedni drugima. Sada žirija više uopće nema.

Cijela priča završava u tri velika bloka (vikinški, balkanski i varšavski sa zemljama bivšeg SSSR-a), čije države redovito osvajaju Eurosong. Jedina iznimka u zadnjih 20 godina bila je Njemačka, i to već davne 2010. godine. Ponekad se neka pjesma istakne dovoljno da svi polude za njom i čini se da Hrvatska ima upravo to ove godine. U takvim situacijama pobjeda je regularna.

Ipak, nećemo se lagati - Eurovizija nije natjecanje za najbolju pjesmu niti je to ikada bila. Zna se tko glasa za koga i zašto, a zasluženo se može pobijediti samo kad se u sistemu dogode nepravilnosti.