KAD DOĐEM kod gospođe Immendorf, njezin Rudolf, kao top gluhi 96-godišnjak, obično šutke čita novine, služeći se ovelikom lupom. Ne znam ni sam kako je razgovor okrenuo na temu Drugog svjetskog rata, ali odjedanput se glasno i odrješito umiješao i Rudolf.

"Ja sam bio u tom ratu, jer su me natjerali. I dan danas me toga sramota. Nas su Amerikanci oslobodili."

Nikada prije nismo razgovarali, a pokazalo se da je on pravi rudnik svjedočanstava o završetku rata, sudionik bitke za Aachen, "američki Staljingrad”.

"Njemačka je tada počinila puno zla"

Sve je manje Nijemaca koji se makar malo sjećaju rata. Ta će se tema obavezno pojaviti kad krenete s njima više razgovarati, krvavi sukob zauvijek je obilježio njihove živote. Dok sam pomagao gospođi Müller, pokazala mi je kako su nju učili brzom zavijanju rana. 

"Školovali ste se za sestru?"

"Nisam, bila sam u Crvenom križu pred kraj rata", procijedila je i odmahnula rukom. Ne želi više ništa reći o tome.

Za razliku od nje, gospođa Dauer je puno pričljivija. 

"Imala sam 16 godina, pozvali su nas u Crveni križ i naučili kako se previjaju rane. Onda su nam odmah dali nekog teškog ranjenika. Moja je prijateljica plačući pobjegla, a ja sam uzela zavoj i odradila sve što treba."

Meni je gospođa Dauer bliska i zbog toga što je svega dva tjedna starija od mog oca. 

"Je li i on bio u ratu?" jednom me upitala, možda samo da pokrene razgovor.

"Bio je na prisilnom radu. Prvo u Dachauu, a onda u jednom bavarskom selu."

Nju su te dvije rečenice zgromile, šutnja je trajala nekoliko vječnih sekundi.

"Njemačka je tada učinila puno zla", rekla je suosjećajno. Zvučala je iskreno, baš kao i Herr Immendorf.

Usput, jesu li vam što naši dragi povjesničari pričali o tisućama mladića s teritorija NDH - tisućama Hrvata -katolika, ako vam je to toliko bitno - koje su poslali na prisilan rad u Njemačku?

Uspomene iz djetinjstva

Najmlađi Nijemci koji se ičega sjećaju danas imaju minimalno 85 godina. Frau Rutgers i Frau Holms imaju praktički istu priču: kao šestogodišnjakinje morale su od Crvene Armije bježati iz Istočne Pomeranije, tada u sastavu Njemačke, a danas Poljske.

I zatekle su se u Koblenzu, strateški važnom gradu na obali Rajne, koji su saveznička bombardiranja razorila preko 80 posto. 

"Bacali su prvo signalne rakete i nebo je izgledalo kao božićno drvce. Ja sam to ushićeno promatrala, a mama me zgrabila i odvela u sklonište."

Šetamo kraj same obale i u jednom trenutku ona mi pokaže na neko kockasto betonsko zdanje, za koje sam mislio da je velika trafostanica (možda sad i jest).

"To je bilo sklonište."

Odmjeravam objekt, a gledam i njezin kvart koji je i tada bio načičkan kućama i višekatnicama, s desetak tisuća žitelja.

"Je li to bilo dovoljno za sve iz ovog dijela grada?"

"Nije", vrti glavom stara Rutgersica.

Oni su imali sreće što su živjeli gotovo tik do betonskog utočišta. Nekima se nije posrećilo, suhe statistike kažu da ih je poginulo točno 1016.

Gospođe Rutgers i Holms školovale su se u poratnoj Njemačkoj, naučene su da mrze nacizam.

Najmanji podoficir na svijetu

Kaju li se svi Nijemci iskreno kao Herr Immendorf i Frau Dauer?

Nisam kvalificiran odgovoriti na to pitanje, ne znam postoje li tu neka istraživanja. Pričam vam o stvarnim ljudima, samo sam im promijenio imena.

Ali sam zapazio fenomen čuvanja slika iz tog vremena.

Jednu mi je pokazivao i stari Klaus, kojemu se bližio stoti rođendan. On i njegovi prijatelji u uniformama Wehrmachta ponosno poziraju na "ljetovanju" u tada okupiranoj Francuskoj.

"Bio sam najmanji podoficir na svijetu", smije se Klaus, dječački sitne građe, kojega je staračka demencija vratila u djetinjstvo i po ponašanju i razmišljanju. I po dobrodušnosti, zavolite ga u prvih par minuta druženja.

Iz njegovog uma odavno su ishlapjela brojna sjećanja, ali su ostala ova ratna. Kasnije je služio u Bundeswehru, tad se i oženio za mladu Gretu i zaradio svoju mirovinu. Oboje su nedavno umrli u razmaku od dva dana.

Slike koje nijemo pričaju

A neki samo šutke drže te slike kraj uzglavlja. Od Herr Horsta ostale su dvije koje i dalje ljubomorno čuva njegova 95-godišnja udovica. Na jednoj on je dotjerani sredovječni gospodin, uvaženi član Gospodarske komore Falačkog Porajnja.

Na drugoj, dvadesetak godina ranijoj, on je stasiti časnik Luftwaffea, pravilnih crta lica i izražajnih plavih očiju – baš onakav stereotip na kojega ste navikli iz brojnih ratnih filmova. Da samo vidite kako mu ta uniforma stoji, kao salivena.

Još mi je znakovitija fotografija koju čuva Madame Prud'homme, rođenjem Wolf, koja je svoje sadašnje prezime stekla udajom za francuskog oficira.

Na fotografiji je obitelj Wolf – buduća Madame Prud'homme tek se zadjevojčila i nosi neku tada jamačno modernu haljinu, u očitoj suprotnosti s uštogljenom pojavom njezinih roditelja. Mlađi brat je u školskoj uniformi, a stariji u uniformi SS-a. Kolekcija jesen-zima 1942. godine.

Je li ta fotografija stajala tamo u spavaćoj sobi dok je još bio živ major Gerard Prud'homme? Ili je isplivala tek nakon što se on preselio na obližnje groblje?

A teško ćete naći tako ugodnu i dragu staricu kao Madame Prud'homme. I danas voli pričati i na francuskom i na njemačkom. Nema u njoj zla niti nostalgije za onim "dobrim, starim vremenima", ona jednostavno u svom srcu ima mjesta i za svog brata iz SS-a i za svog muža iz francuske vojske.

Totalno pokajanje

A da se stari Immendorf s početka priče potpuno pokajao za svoj grijeh sudjelovanja u ratu dokaz je i njegova petnaestak godina mlađa supruga, djevojačko Rosenstein, Židovka rođena pred sam kraj rata. Bilo bi mi zanimljivo čuti i njezinu priču – što je bilo s njezinima, kako to da je ona ipak ostala i na kraju se udala za bivšeg njemačkog vojnika. Ona o tome dosad nije izustila ni riječ. 

Na vratima lijepo uređene kuće stoji hebrejski natpis "šalom", a dnevnom sobom dominira velika drvena menora (sedmerokraki svijećnjak). 

Očito, barem su neki stari Nijemci do kraja u svojim glavama razbistrili što se događalo tih najružnijih godina ljudske povijesti. I krenuli u jedan potpuno drugačiji život.