Životna priča basista Riblje čorbe koji je umro od korone: "Ovo baš i nije za novine"
BASIST Riblje čorbe Miša Aleksić preminuo je u 67. godini. Slavni glazbenik izgubio je bitku s koronavirusom.
U suradnji s YugoPapirom donosimo njegovu životnu priču.
Svibanj 1980.: Znate tko je Riblja čorba i što je dotični bend učinio do današnjeg dana za muziku koju narod hoće i treba, ali ne znate sigurno da Čorba ima jedinstvenog basista; ne govorim o gitarskom umijeću, nego o podatku da je Miša Aleksić kao član Čorbe i svojevremeno benda SOS obišao SVA mjesta u Vojvodini:
"Nema sela u Vojvodini u kojem ja nisam svirao. Gdje god odem imam prijatelje i svi se, kada me vide, radosno deru jer znaju da će biti svirke", rekao je.
Prije razgovora s Aleksićem dajem objašnjenje koje se može shvatiti i kao isprika. U pitanju je dug časti. Neki momci iz Čorbe svojevremeno su pogrešno protumačili moju vijest da je "Bora Đorđević okupio oko sebe provjerene tezgaroše iz grupe SOS i..." A vidite, postoje tezgaroši i "tezgaroši". Ovi Borini su pravi, koje volim, koji se ne libe svirki i po najmanjim i najneuglednijim mjestima i salama. To je pravi način da se nešto valjano i dugotrajno radi.
Ni sam ne znam koliko sam debelih provoda imao i dobrih svirki čuo upravo na takvim mjestima. Ajde gospodo kritičari s Ribljom čorbom, čim počne ponovo da radi, u Prćilovce da jednom za svagda pošteno odradite svoje renomee i visoke nivoe. Ajde da dopunite svoje knjiško znanje - svi ćemo imati koristi od toga.
Evo, Miša Aleksić neka Vas povede. Nećete se s njim izgubiti sigurno - Miša je stari tezgaroš. A kakav je glazbenik neka Vam kažu oni što su bili na Tašmajdanskom koncertu ili mala Jelena koja vrti Čorbin album toliko da se već sasvim providi.
Kako je sve počelo...
Ja sam relativno rano počeo da se zanimam za rock muziku. Znaš, dok su moji pajdaši pičili fudbal iza zgrade ja sam slušao Sastanak u 9 i 5, Nikole Karaklajića. Sjećaš se?
Naravno.
E, i što je za tebe možda još interesantnije, kupovao sam redovno Džuboks, rezao top liste i slike pop zvijezda i... Pjevao sam u zboru.
To nema baš mnogo veze s rock muzikom. Mislim, to sa zborom?
Nema, ali i to je bavljenje glazbom, mada ja kasnije nisam postao pjevač, nego bas gitarist u prvom redu. A to s rock muzikom je nastavilo da se razvija tako što su mi roditelji kupili magnetofon. Za ono vrijeme je to bilo... Bio je to Grundigov magnetofon. Sasvim sam se isključio iz društva - samo sam snimao i slušao muziku. To je bila strast. Moji klikeri su bili svaka nova snimljena stvar. Tada sam ludio od sreće uz Gloriju od grupe Them i Under My Thumb od Rolling Stonesa. A taj magnetofon je kasnije stradao zbog mog neznanja; koristio sam ga kao pojačalo za gitaru pa je brzo riknuo. Nisam znao da to ne može da služi i u tu svrhu. Šteta!
Jesi li od prvih dana sviranja gitare uključivao instrument u struju?
Nisam. Znaš, to je bilo ono vrijeme kada su protestni pjevači bili u modi. Što ja znam ... Ivica Percl, pa i Drago Mlinarec je to radio ... Ja sam tada mislio da je to moja budućnost. Ali ugledajući se na njih pojavili su se i prvi problemi. Gitaru sam imao, znao sam i tri harmonije... D, G i A-dur....
A E-dur nisi znao?
Znao sam, ali to je već bio čist luksuz (smije se). Nego, imao sam i drugi neophodni instrument, usnu harmoniku, ali ne i držač za nju. Onda mi je sinulo i vezao sam je lastikom oko vrata, puhao neki uvod u nju, a onda je bradom gurao dole, prema vratu da bih mogao da pjevam. Vjerojatno je to stravično smiješno izgledalo, ali ja sam to volio i ako ništa drugo samo zbog te ljubavi ta moja protestna faza jako je važna u mom životu.
Jesi li negdje i javno protestirao?
Aha. To je bilo šezdeset i devete, ne znam točan datum. Išao sam u prvi razred ... u prvi razred gimnazije, naravno. Tada me je moj profa iz muzičkog spustio na zemlju, objasnio mi je da to ni na što ne sliči i da moram mnogo više raditi ako mislim ozbiljno se baviti muzikom.
Poslušao si ga?
Malo me je to pogodilo jer, znaš, kao klinci nismo bili baš spremni na kritike, bili smo bezgrešni (smije se). Radio sam marljivo kod kuće negdje oko dvije godine i onda odlučio da krenem iz početka. Tada nastaje moj prvi bend - četiri gitare, doboš... Pazi, ne bubnjevi, nego doboš i imali smo organista koji, naravno, u ono vrijeme nije imao orgulje nego je razvlačio harmoniku. Naravno, svirali smo na radioaparatima i na onom mom magnetofonu ...
Imali ste vjerojatno zvučno ime?
Naravno i to neponovljivo, stravično i kakvo god hoćeš ime - Na ivici pakla! A, što kažeš?
Oduševljen sam.
Takvo je vrijeme bilo, znaš.
Znam.
I svirali smo mi neke igranke po osmogodišnjim školama. Bez pretjerivanja mogu da kažem da su svi, osim nastavnika, bili zadovoljni. Dešavalo se nešto, razumiješ. Tada je malo trebalo za dobar provod. Važan je bio razlog da se okupimo i provodimo. Kad malo bolje razmislim to je u stvari bio pravi, pravcati rokenrol.
Moj drugar - Cat Stevens
Hajmo dalje?
1971. godine, preko biroa za razmjenu učenika otišao sam u Sjedinjene Države, u grad Baltimore. Tu sam bio više od godinu dana i tu sam puno naučio. Tu sam vjerojatno i sazreo kao glazbenik, jer imao sam prilike puno toga da čujem, da vidim, da probam. U Americi sam prvi put uzeo Fender gitaru u ruke, slušao uživo Zeppeline, razgovarao s Catom Stevensom, pa tek kasnije saznao tko je taj momak. Inače, u školi koju sam pohađao postojao je neki jazz-rock ansambl i svirka u tom orkestru bila je dio obvezne nastave. Profa koji je vodio taj orkestar čuo je da mi u Jugoslaviji imamo dobre jazz muzičare pa je misleći da sam i ja od tih ubacio i mene tamo, a ja vola nisam mogao da ubodem. Sviruckao sam tamo neke skale, a ni jednu božju notu nisam znao. Ipak, zadržali su me i mogu ti reći da sam svirajući s tim ljudima puno naučio. Profesoru gospodinu Johnsonu, mada sigurno ne čita Džuboks - Thanks a lot!
Što se događalo po povratku iz bijelog svijeta?
Kući sam se vratio s Fenderovom gitarom i pojačalom. Više nisam imao kud - htio sam napraviti bend. Sreo sam Štuksa i Stevu i napravili smo SOS. Znaš što, može da priča tko što hoće, al' za mene je to bio strašno važan bend. Ja sam s tom grupom na kraju krajeva snimio svoju prvu ploču. Razumiješ - svoju PRVU ploču!
Serem se ja na svakog glazbenika koji kaže da je miran dočekao štampanje svoje prve ploče. Može ona biti ne znam kako loša, al' je prva. To kad čekaš da se odštampa, to je ... to je ... ne znam ni ja što je. To je trans, eto! Pa, mi smo, bog te mazo, prvi album Riblje čorbe čekali uzbuđeni ko klinci. Razumiješ? Bora Đorđević je već bio kera, pa je s nama sjedio i satima smo pričali kako će izgledati i što će ljudima značiti. I onda, kada smo dobili prve primjerke napili smo se od sreće ko dupeta. Ovo baš i nije za novine, al tako je bilo. I onda neko priča kako mu je svejedno hoće li mu se štampati ploča ili neće!
Koliko godina je postojala grupa SOS? Često sam viđao vaše plakate po mjestima gdje sam bio u prolazu?
SOS je radio od 72. do 78. i da ti kažem nema što mi za to vrijeme nismo radili. Kolko smo puta nastupili, to nitko živ ne zna. Radili smo u studiju, pratili neke druge muzičare. Stvarno mi je ta grupa bila velika škola. To je bilo lijepo vrijeme. U selima sam se često osjećao prijatnije nego u nekim gradovima. I, uglavnom se događalo da tamo bolje i sviramo. Kad narod hoće tučemo i do tri ujutru.
Poslije nas pokupe prijatelji, pa ako nemamo drugih obveza ostanemo im u gostima i po nekoliko dana. To je rokenrol, a ne ova šminka na televiziji. Ako ikad budeš prolazio kroz Sakule, Stepančevo, Čentu, Kisač, Bačku Palanku, Perlez i što ja znam, pitaj slobodno za nas. (pravi dužu pauzu) Ali nešto u grupi ipak nije valjalo. Dobro smo se provodili, ali muzički nismo puno valjali. Malo se vježbalo. Morali smo se razići.
Kad svi u sali pjevaju tvoju pjesmu...
Bilo je vrijeme za Čorbu?
Ne odmah, al ja sam već imao dogovor s Borom. Sreli smo se jednom ispred Glavne pošte i on me pita: Kako je? Kažem mu: Sranje, nešto ne valja. Onda mi se i on nešto žalio pa smo se, više u šali, dogovorili da ćemo jednog dana praviti stvarno dobar bend.
I onda, kolovoza '78. podsjeti Bora mene na taj susret i pita me: Hoćemo li? Ja sam već bio u fazi uvježbavanja s Vincekom i Rajkom tako da nije bilo puno problema. Svi smo željeli samo da radimo, da gruvamo, da tučemo! Htjeli smo da se nešto dogodi!
Ostalo znaš - bio sam presretan što sam ponovo na početku, što grizem, što znam da radim nešto dobro, a nitko mi ne vjeruje. Opet sam radio s puno entuzijazma, svirao sam s ljudima koji su mi bili drugari, koji su znali maštati kao i ja; tugovati kad nešto ne valja, radovati se kad nešto krene. Sa Čorbom sam osjetio kako je to kad svi u sali pjevaju s tobom tvoju pjesmu. Možda si malo i uranio s ovim intervjuom jer nekako osjećam da sam tek sada na pravom početku.
Zabilježio: Đorđe M. Vojnović (Džuboks, 1980.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati