ZBOG imena često miješan s Billom Paxtonom, zbog izgleda s Jeffom Danielsom, nije bilo meda i mlijeka za Billa Pullmana kada govorimo o uspostavljanju njegove filmske ličnosti, ali odradio je valjan posao.

Nije se bilo lako ni prešaltati na ozbiljnije uloge nakon što je prvi put u oči publike upao kao parodija Hana Sola u Svemirskim loptama Mel Brooksa, no i to je uspio pa je spravio sebi solidnu kašu različitih karaktera i tonova tijekom devedesetih. 

Postoji li nategnutiji kliše u američkoj kinematografiji nego ono kad Bill kao predsjednik SAD-a sjeda u avion da se bori protiv izvanzemaljaca i drži onaj govor u Danu nezavisnosti?  Kad je poslije gostovao u Južnoj Americi, narod je zaista mislio da im stiže globalni "el presidente", no ne bi Pullman bio Pullman kad se ne bi u skladu s prezimenom izvukao i iz te zamke od lika pa već narednog ljeta zabilježio vjerojatno i svoj najveći trijumf - kod Lyncha u Izgubljenom autoputu. 

Bog zna da nije morao glumiti prestravljenost kada mu Robert Blake na zabavi kaže da okrene svoj kućni broj, ali i izvan te scene je jednostavno vladao ozbiljnošću i teškim znojem koji su mu san i java dodijelili.

U istom desetljeću je bio baksuzan i s kandžama Linde Fiorentino na vratu u Posljednjem zavođenju, ali imao je i više sreće već u Dok si ti spavao sa Sandrom Bullock, pa su tu i Zavist, Besani u Seattleu, Brain Dead s imenjakom s početka teksta, Wyatt Earp, Liebestraum i tako dalje, dok mu je posljednjih godina najzapaženija aktivnost u seriji The Sinner (Grešnici).

Priznao je da jedino žali što je odbio Fargo, to jest ulogu koja je otišla u ruke Williama H. Macyja.

Nenametljiv momak sasvim korektnog glumačkog umijeća, nikad iritantan za gledanje, nikad ni dosadan, privatno obiteljski čovjek s troje djece iz čijeg života je možda jedino interesantno izdvojiti da je kao mladić u jednoj nesreći izgubio čulo mirisa. Skroz na mjestu je Bill Pullman, šteta što takvih nije više.