Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (17.)

Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (17.)

Ilustracije: Per Dybvig

Sedamnaesto poglavlje: Život u kanalizaciji
 
MRVA JE počeo shvaćati što stvarno znači pojam „slobodni pad”. Doduše, jednom je to pokušao 
shvatiti na vodenom toboganu u nekom akvaparku, ali ovo je bilo nešto potpuno drugačije. Tijelo mu je prema središtu Zemlje jurilo kao torpedo. I tako sve dok se cijev kroz koju je jurio nije savila negdje ulijevo. I Mrvu odvela – ulijevo. A onda sve isto, ali nadesno. I onda opet ravno dolje.
 
Osjećao se kao kauboj koji jaše divljeg vodenog konja. Nije si mogao pomoći, morao je pustiti vrisak: – Điii-haaaa!
 
Cijevi su bile taman dosta velike i taman dovoljno pune vode da ublaže sve padove i krivine. Vodena bujica nosila je Mrvu sve dublje i dublje i iako je, realno, postajalo sve hladnije i sve tamnije, on se toliko dobro zabavljao da mu uopće nije palo na pamet da bi se uskoro mogao smrzavati u potpunoj tami. Još uvijek je sve oko njega svjetlucalo nekako zelenkasto, i onda mu je konačno sinulo. Pa nije ni čudo da onom štakoru nije bilo teško plivati toliko dugačkom rutom i pentrati se sve do one zahodske školjke u njihovoj ćeliji! Ovo je bila najbolja vožnja toboganom u životu!
 
 
Mrva je osjećao navalu adrenalina kako mu se širi iz trbuha baš svaki put kada su cijevi mijenjale smjer pa se samo prepustio novom padu, potajno se nadajući kako ova vožnja nikada neće prestati.
 
Ali, naravno da je morala prestati. I prestala je. I to dosta iznenada. Uska cijev oko njega samo je naglo nestala i on je bio lansiran u zrak kao palačinka. Dok je padao, vidio je kako mu se, i to poprilično zabrinjavajućom brzinom, približava nešto crno. To nešto crno udarilo ga je. Ili, da budemo precizni, Mrva je udario u tu crnu… stvar.
 
U cijeloj povijesti kanalizacije Osla nikada nitko nije vidio gori skok na trbuh. Tamnosmeđa slinava voda u kojoj je plutao toaletni papir zaprskala je na sve strane. I, čovječe, kako je to peklo! Mrva se osjećao kao da leži potrbuške u tavi za pečenje. Stao je na noge i otkrio kako mu je voda tu – samo do struka. Osvrnuo se oko sebe. Osim svjetleće zelene boje koja je dopirala od njega samoga, svuda oko njega bilo je mračno kao u rogu. I kada je prskanje prestalo, bilo je posve tiho.
 
Ali, fuu-uuj! Kako je samo smrdjelo! Toliko je smrdjelo da vam pisac savjetuje da napravite isto ono što je Mrva shvatio da mora napraviti iste sekunde: prestati uopće razmišljati o tom smradu.
 
Hmmm…. Što sam ono mislio?, pitao se Mrva. Jer više nije mislio o smradu. Aha, da, moram pronaći otvor. I onda je počeo tumarati kroz kanalizaciju kako bi pronašao izlaz. Nažalost, pronaći izlaz iz kanalizacije nakon zalaska sunca nije baš tako jednostavno kao što se možda nekome čini. Nije jednostavno zato što sunčeve zrake više ne prolaze kroz otvore na šahtovima koji inače služe kako bi odvodili vodu s ulice. I iako je Mrva sjao, to svjetlo nije dosezalo dovoljno visoko da bi osvijetlilo šahtove koji su se trebali nalaziti negdje iznad njega. Ali, Mrva nije odustajao. 
Nakon što je već dugo gacao i već prešao popriličnu daljinu, čuo je nekakvo siktanje. I mislio je da to siktanje sigurno dolazi iz otvora na površini. Jer, očigledno je kako siktanje ne može dolaziti iz same kanalizacije.
 
 
Tko bi, zaboga, ovdje dolje siktao?, razmišljao je. Ali dok se sve više približavao mjestu s kojega je dolazilo to siktanje, više nije bio baš potpuno siguran. Primijetio je da mu je srce počelo brže kucati. Sve brže i brže… Kad je skrenuo iza ugla, ukočio se i stao mirno. Potpuno mirno. Točnije, stajao je tako mirno kao što nitko nikada nije stajao. Jer, učinilo mu se da je nešto vidio. I to na samom rubu te zelene svjetlosti kojom je svijetlio. Nije bilo sumnje.
 
Vidio je. Red previše bijelih, previše oštrih i, najviše od svega, prevelikih zuba. Jer tako veliki i tako bijeli zubi nemaju što raditi u kanalizaciji Osla. Mogu se samo pronaći u rijeci Amazoni i njoj 
sličnim mjestima. I na strašnoj slici na stranici 121 Životinja za koje biste voljeli da ne postoje.
 
Preciznije, takvi se zubi mogu naći u ustima najvećeg i najstrašnijeg udava na svijetu. Anakonde.
Mrva već dugo nije pročitao pogavlje o anakondi u debeloj staroj knjizi svoga djeda, ali unatoč tome sad je bio u stanju jasno se prisjetiti svake prašnjave riječi u njoj. Uglavnom, Mrva je znao da je u nevolji. 
 
Prije svega, jer je stajao do struka u onome što je, prema djedovoj knjizi, bilo omiljeni anakondin 
element: u vodi. Ne baš u čistoj vodi, ali ipak u vodi. Drugo, jer je Mrva trenutačno bio vjerojatno 
najvidljivija stvar u čitavu kanalizacijskom svijetu Osla: proziran, sjajeći zeleni dječak. I treće, zato što čak i da nije bio blješteći punoglavac, svejedno se ne bi imao gdje sakriti.
 
Pa je onda tako stajao i dalje. I opet se začulo to siktanje. I opet su na svjetlu zabljesnuli ti zubi. 
Usput rečeno, bili su pričvršćeni na najveća usta koja je ikad vidio. Sa svake strane tih usta smjestilo se po jedno zlo anakondino oko i gledalo ga. Iz sredine tih usta pružao se crveni rascijepljeni anakondin jezik kojim je neurotično siktala pružajući ga gore-dolje.
 
Mrva je morao priznati da je strašna slika na 121. stanici knjige bila prilično nepravedna prema ovom stvorenju. Jer je bilo još, još groznije i još, još strašnije. Neumoljivo mu se približavala. U ovom trenutku, kada Mrva samo što nije skončao progutan, možda se nadate da će se dogoditi nešto slično. U tom, posljednjem času, možda se dogodi nešto posve neočekivano, nešto što se nigdje drugdje ne događa osim u pričama, i to u situacijama kad se glavni junak suočava sa 
svojom strašnom sudbinom i sa svojim krajem. 
 
Ali, ništa se takvo nije dogodilo. Jedino što se dogodilo bilo je to da je Mrva uklizao ravno u ždrijelo te goleme zmijurine. I da je pritom cijelo vrijeme sjao. I to samo dva dana prije Dana 
nezavisnosti. 
 
Pun mjesec skrio se iza oblaka iznad Topovske ulice kao da se nije usudio gledati što se dolje 
događa. Truls i Trym stajali su pored ograde dvorišta Doktora Proktora. 
 
– Provala je zabavna – prošaputao je Truls. 
 
– Provala je zabavna – prošaputao je Trym.
 
Ali iako su obojica mislili da šapću, i dalje su proizvodili preveliku buku. Mjesec je izašao iza oblaka i stvarao sjene koje su jurile preko zapuštenog travnjaka, kao da su nekakvi veliki ljudi 
sa šeširima i u pelerinama.
 
– Možda bih ja trebao ostati ovdje držati stražu dok ti odeš unutra i uzmeš prdoprah – predložio je 
Truls. 
 
– Začepi – rekao je Trym, buljeći u nakrivljenu drvenu kuću koja se nalazila ispred njih i u kojoj nije bilo nikakva svjetla. Kuća koja je danju izgledala tako malena, u mraku se doimala 
golemom. 
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Bojiš li se barem malo? – pitao je Truls. 
 
– Ma kakvi – rekao je Trym. – Ti? 
 
– Nema šanse. Samo sam se pitao što je s tobom. 
 
– Idemo – rekao je Trym i popeo se na ogradu. 
 
Kada su ušli unutra, zastali su i oslušnuli. Ali sve što su mogli čuti bilo je nekoliko cvrčaka koji su izgubili pojam o vremenu i vjetar kako šušti u kruškinom drvetu, a zbog njega su i zidovi kuće 
škriputali i režali kao nekakav starac koji priča stare, strašne priče o duhovima.
 
Prelazili su preko trave prema kući. Truls je mogao čuti vlastite otkucaje srca. I možda čak i Trymove. Kada su došli do podrumskih vrata, Trym je podigao šipku. 
 
– Čekaj! – prošaputao je Truls. – Prvo provjeri jesu li zaključana. 
 
– Ti kretenu – prosiktao je Trym. – Misliš li da bi on bio toliko glup da drži prdoprah vrijedan čitavo 
bogatstvo u nezaključanom podrumu? 
 
– A čuj… Tko zna. 
 
– ‘Oćeš se kladit? – Kladim se u vrećicu prdopraha. 
 
– U redu.
 
Truls je uhvatio kvaku na vratima i povukao je. I znate što? Ispostavilo se da su vrata zapravo bila… zapravo bila… zaključana! Što ste mislili? Da bi netko bio toliko glup da drži prdoprah vrijedan čitavo bogatstvo u nezaključanom podrumu? 
 
– Prokletstvo – rekao je Truls. 
 
– Hura – rekao je Trym, gurajući kraj šipke između vrata i okvira vrata i pritiščući. Malo su zaškripala. Pa onda malo jače. 
 
– Čekaj! – rekao je Truls. 
 
– Ne opet – zarežao je Trym. 
 
– Pogledaj prozor! 
 
Truls je pogledao prozor. I onda je spustio šipku. – Razbijen! – rekao je. 
 
– Mora da su neke šaljivdžije bacale kamenje. 
 
– Ili neki pokvareni podli lopovi koji su nas pretekli.
 
Popeli su se kroz prozor i upalili ručne baterije. Snopovi svjetla iz njihovih baterija prelazili su preko svakojake čudnovate opreme, epruveta, spremnika, bačvi, bubnjeva, cijevi i starog motora s prikolicom. I zaustavili se na dvjema golemim staklenkama. 
 
– Eno ga. Prah! – prošaptao je Truls.
 
Približili su se staklenim posudama i osvijetlili naljepnice. Natpisi na njima bila su nekakva čudnovata slova koja ih je gospođa Strobe pokušavala naučiti, ali koja ni Truls niti Trym nisu pošteno razumjeli. 
 
Potpuno obični prdoprah Doktora Proktora, teškom mukom iščitao je Truls s jedne od staklenki. 
Prdonautski prah, pročitao je Trym s druge. Držati podalje od djece. 
 
– He, he – nasmijao se Truls. 
 
– Ho, ho – nasmijao se Trym. – Tata će biti sretan. 
 
– A onda ćemo mi dobiti bazen. Ajmo, braco.
 
Svaki je zgrabio po jednu staklenku. Iskrali su se van istim putem kojim su i ušli. I jedino ih je mjesec vidio dok je plaho virio između užurbanih oblaka. I možda još jedna osoba u crvenoj kući preko puta ulice. U svakom slučaju, zastori na jednom od prozora na drugom katu te kuće malo su se pomaknuli.
 
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara