Foto: Josipa Uzelac, Ilustracija Index

PITANJE koje mi je postavljeno mnogo puta zadnjih dana jest je li s drugim djetetom lakše. Snalazimo li se bolje negoli s prvorođenom i koja je razlika između prvoga i drugoga djeteta? Od samih početaka obiju trudnoća sve je prolazilo uredno, bez ikakvih komplikacija, mučnina ili povraćanja. Zapravo mogu reći da su obje trudnoće bile gotovo identične.

Kada je prva beba stigla, u našem domu vladali su sterilni uvjeti, manijakalno smo pazili da ne bi od nekuda zapuhao vjetrić, uvjeti prije kupanja morali su zadovoljavati najstrože kriterije, bočice i dude sterilizirali smo prije svakog hranjenja, dakle jedino što smo radili mjesecima, po cijele dane, bilo je steriliziranje, s obzirom na to da je dijete jelo svaka tri sata. Zaboravili smo zvuk mobitela jer smo po dolasku iz rodilišta utišali sve telefone, bojali smo se hodati na prstima da ne bismo probudili malu koja bi usnula nakon što bismo je uspavljivali satima.

Likovi na televiziji samo su otvarali usta. Ima slike, nema tona. Kada bi nam netko pozvonio na vrata, klela sam sve po spisku jer je sekunda zvona uništila nekoliko sati nunanja na rukama. Ako je temperatura u stanu bila manja ili viša za 0,1 stupanj od preporučene, bila sam spremna zvati koga god već kome je struka da to ispravi. U članovima obitelji i prijateljima vidjela sam neprijatelje koji su došli vidjeti malu, stoje dva metra od nje, ali ja vidim da bacili lete zrakom. Grčevi su nas psihički izmrcvarili, a nespavanje nakon nekoliko tjedana nas je fizički dotuklo. Naravno da postoje obveze u životu i pored djeteta pa je po logici stvari došlo ponekad i do nerazumijevanja između Muža i mene.

"Svoju djecu volim potpuno isto, briga za njih i oko njih je ista, ali s drugim djetetom nema više tog straha od svega, čime smo ujedno i gubili mnogo vremena, tonu živaca"

Od umora ljudi postanu čangrizavi. No vrlo brzo se privikne na sve, dijete na nas, mi na dijete, malo nas bebač uči svojem ritmu, a kasnije mi bebu pokušavamo priviknuti našem. U rijetkim trenucima kada bi mala i zaspala, nama se nije spavalo, Muž i ja krenuli bismo raditi svatko svoje zaduženje. Kada bi mala bila budna, mi bismo čačkalicama pokušavali kapke držati otvorenima. Shvatila sam da je starija kći prvi put žlicu držala u rukama i pokušala jesti sama kada je krenula u jaslice u dobi od godinu i pol jer prije toga smo strahovali hoće li sama moći dovoljno pojesti. Uostalom, urednije je ako mama ili tata nahrane dijete, nema tragova klope tamo gdje ih ne želimo vidjeti.  Sada kada je stigla druga bebačica, obveza je još i više. I dalje pazimo da briga oko nje bude kao i kod prve, najbolja moguća, ali sve je nekako opuštenije, poznato, već provjereno.

Stan je uredan, ali to nije poziv inspekciji da dođe u provjeru. Ne stavljamo dijete na propuh, ali ono mora imati zraka. Kupanje obavimo u najkraćem mogućem roku, čista je. Bočice i dude prolaze kroz proces sterilizacije jednom dnevno. Mobiteli i ostali aparati ponovno imaju zvuk. Ne lebdimo zrakom već nam stopala dodiruju pod. Bilo bi lakše bez grčeva, prvenstveno djetetu koje je u bolovima, ali i oni će s vremenom prestati, prestali su i prvi put. Svoju djecu volim potpuno isto, briga za njih i oko njih je ista, ali s drugim djetetom nema više tog straha od svega, čime smo ujedno i gubili mnogo vremena, tonu živaca.

Starija kći još je prošli tjedan vrištala istovremeno kad i mlađa jer ne razumije zašto ova druga vrišti, nije joj bilo jasno ni po volji zašto odjednom ne mogu, kad smo same doma, poštovati njezin ritual uspavljivanja. Odjednom nema više odlaska u krevet u zadanu minutu, noćno svjetlo nije namješteno pod pravim kutom, knjige i čitanje priča samo za nju moraju malo pričekati. Iako je preko dana ona velika cura, navečer se situacija mijenja i ona postaje mala beba, mora je se držati poput male bebe, mora je se uspavljivati kao malu bebu.

Pa dok se jedna manja štruca nalazi u naručju, druga veća štruca glavu nasloni na moja koljena, čitamo priče koje prekinu grčevi i popratno urlanje, no kad to prestane, nastavljamo čitati dalje. I tako sve dok obje ne usnu. Pročitala sam podatak da je idealna razlika u godinama između dvoje klinaca manja od godinu dana i veća od četiri godine. Mi smo negdje tu u drugoj skupini pa se nadam upravo tome, idealnom odnosu među sestricama, naravno, kad prođe faza privikavanja i kada će obje biti svjesne jedna druge. Iako umorni od noćnih smjena, jedno je sigurno: naša djeca jedine su osobe koje se istinski razvesele nama, a mi njima u gluho doba noći.
 

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.