Foto: Privatne fotografije, Index

ZADNJIH dana pitaju me frendovi i obitelj (potaknuti objavljenim videom poroda u divljini i činjenicom da će biti snimljen reality show na tu temu) što mislim o tome. Iskreno, ne mislim uopće o tome. Pročitala sam na portalima tu vijest, video nisam htjela gledati, nekako nisam bila baš raspoložena, tko voli nek izvoli. No, znatiželja je jača i ipak kliknem na taj video i počnem gledati, s nekim osjećajem nelagode.
Trudna žena šeće vrtom, oko nje se igra malo dijete, neki muškarac (pretpostavljam partner) fotografira sve faze porođajnog doba, ona s vremenom sjedi u kadi, a neposredno uoči poroda odlazi na potok u koji se zaljubila i tamo je odlučila roditi svoje dijete, ne znam točno koje po redu. Unatoč upozorenju, prikaz uopće nije zastrašujući, sve je to doslovce prirodno. Ponavljam, tko voli, nek izvoli. Ja sam više za opciju specijalizirane ustanove sa stručno osposobljenim osobljem i adekvatnom aparaturom. Priroda je lijepa. Ako ležiš u travi i slušaš zujanje pčela, prostreš neku dekicu i odigraš piknik.

Porod ne bih voljela doživjeti u prirodi. Čuditi se ičemu u današnje vrijeme je apsolutni gubitak vremena pa zato neću pokušati objasniti ni sebi je li čin te žene hrabrost ili kompletna ludost. A još manje činjenicu da će biti snimljen reality show koji će sigurno imati hrpu kandidatkinja koje će htjeti rađati tako "u divljini". Kao i sve ,i to će imati svoje sljedbenike i svoje protivnike. Ako je moja prabaka rodila u šumi jer je neposredno prije toga morala prikupiti drva za ogrjev, sve je prošlo u redu, eto i ta osoba koja je rođena u šumi će uskoro postati pradjed po drugi puta, bravo prabaka, palčevi gore! Ali ja želim iskoristiti prednosti doba u kojem živim.

Neka pronađu smisao u onome čime će se poželjeti baviti, ako im to još k tome donese i neku lovu, super! 

Nadam se najboljemu, ali nikada ne znaš što može poći po zlu. U takvim situacijama bolje je naći se kraj nekoga tko zna kako postupiti i pokušati spasiti stvar. Ono što sam odgledala s nostalgijom je nedavna tv reportaža o igrama iz našeg djetinjstva, a koje su danas zaboravljene jer današnji klinci imaju neke nove igre i to najčešće na kompjuterima. Rijetko koje dijete danas zna kako je to preskakati "struk" u gumi-gumiju, pikulati se, igrati skrivača, školice ili "ledene kraljice". Igra koju dijelimo moja kćer i moje djetinjstvo je igra pretvaranja, igranje uloga. I ona se voli pretvarati se da je doktorica, kuharica, pjevačica ili plesačica. I kad je upitam što će biti kad odraste, svaki put dobijem drugačiji odgovor. Naravno. Razmišljam o tome u kojoj od tih uloga je ja vidim u budućnosti. Pitam se ima li darovitosti ili talenta za nešto od navedenoga? Imam li ja kao mama želju što da bude moje dijete jednoga dana? Nisam sigurna je li talent nasljedan ili ne, nisam baš istražila to područje, ali ako kojim slučajem jest, onda je plesna ili pjevačka karijera moje kćeri je već sada okončana.

Naime, nitko u obitelji, barem koliko znam, a posebice Muž i ja, nismo plesno talentirani. Naš ples ne sliči "plesu maloga pingvina" već kako bi moja prijateljica rekla, plesu ranjene gorile. Što se tiče pjevanja, apsolutno ista situacija. Ono što želim i očekujem od svoje djece jest da pronađu nešto u životu što će voljeti, prema čemu će osjećati strast, obavljati odabranu aktivnost, zanimanje sa zadovoljstvom, iskreno želeći truditi se i pokušati uvijek biti bolji. Na svojim životnim putovanjima neka nastoje održati ljudskost, humanost, kako prema sebi, tako i prema drugima. U svijetu neminovne kompetencije neka ne gaze preko drugih ljudi i nek im nečija leđa ili nesreća ne budu stepenica kojom će se penjati na viši kat. Neka pronađu smisao u onome čime će se poželjeti baviti. Ako im to još k tome donese i neku lovu, super!

Klince želim podučiti tome da nije grijeh izabrati nešto i pogriješiti

Klince želim podučiti tome da nije grijeh izabrati nešto i pogriješiti jer svi griješimo. Važno je prepoznati grešku i imati snage ispraviti je i krenuti dalje. Kao roditelji, koliko je u našoj moći, pružit ćemo im svu našu fizičku, emocionalnu i financijsku pomoć na njihovom putu otkrivanja, istraživanja i stjecanju iskustava. Smatram da je najvažnije ne žaliti ni za čime jer postoji razlog zašto se nešto nije ili jest dogodilo na određeni način. A kada sam kod stjecanja iskustava, do onih novih porođajnih iskustava ostalo je svega deset dana. Utorak, nova kontrola u bolnici, zanima me koja se trudnica/nova poznanica riješila poroda i je li sve prošlo u najboljem redu.

Zadnji put pitala me jedna zbilja mlada trudnica kojoj je to prva trudnoća, hoće li znati prepoznati trudove. Ooooo da! Vjeruj mi, znat ćeš! A ja sam, kako koji tren, uzbuđena, skulirana, prestravljena, osjećaji i raspoloženja vrte se ko kolo sreće. Svako jutro napravim plan i program aktivnosti za naredni dan, a zapravo ne znam kad će me trudovi omesti u izvršavanju istoga. Ponekad želim roditi taj tren, a ponekad kad osjetim neku laganu bol i propadanje, pomislim: "Ne danas! Ajde neki drugi dan!" Drugo stanje je zbilja blaženo, očaravajuće, ali zna postati i iritantno stanje. Pogotovo kad trnci u nogama ne dozvoljavaju spavanje noću, sad već mjesecima, a k tome u goste nastupi i alergija od koje ne mogu gledati ni disati pa noći prolaze šećući, kašljući i kišući cijelo vrijeme. Te male, "slatke" tegobe sad mi već zbilja plešu po živcima.

Novu kolumnu Alete Tomljanović čitajte na Index Mamama idućeg utorka.