Screenshot:YouTube

DOK JEDNI roditelji i do treće godine(ma i duže) djetetovog života paze na svaki njihov korak - pazi, nemoj, držim te i misle da dijete u toj dobi nije sposobno sigurno koračati postoje i oni slobodniji roditelji koji vjeruju ne samo da je njihovo dijete, već da su djeca u globalu spremna na mnogo veće stvari nego se misli.

Predstavljamo vam jedan bračni par i njihovu danas dvogodišnju djevojčicu koja se prvi put počela penjati s osam mjeseci starosti - prije nego prohodala.

Roditelji su inače aktivni penjači pa stoga ne čudi ovakva priča jer njihova je malena od samog početka "sudjelovala" na treninzima. Tako se malo po malo privikavala na cijelu tu penjačku scenu. Pomogli su i roditelji koji su u njihovom domu postavili prvu malu penjačku stijenu, da bi malena u dobi od dvije godine već osvajala vrhove penjačkih poligona na treninzima kao i prave prirodne stijene.

Dijete koje od malena uči savladavati prepreke brže će, bolje, spretnije i sigurnije savladavati i one prepreke za koje velika većina roditelja misli kako dijete na njih nije spremno. Realno - dijete je spremno na sve za što pokaže interes i volju. Naravno, ako ćemo govoriti o sigurnosti - nećete dijete pustiti da svoj prvi penjački uspjeh napravi na pravoj stijeni bez adekvatne sigurnosti. No, ovaj primjer pokazuje da su djeca zaista spremna postići mnogo više no što se misli. A kako je otac Zack ispričao u ovoj reportaži na Bancroft Tv-u, kada su prvi put na Facebook postavili video svoje malene  kako se penje, da bi njena bakla mogla uživati u snimci, u vrlo kratko vrijeme na njihovom su profilu ljudi s različitih strana postavili fotografije i clipove svoje djece. dakle, nisu bili sami s takvim iskustvom. Djeca to mogu. Ako ona to žele, ona to i mogu. Naravno, ne bi bilo dobro forsirati neko dijete na ovakvu ekshibiciju ako to dijete ne želi ili pokaže izričitu nespretnost. Ali ovo je dokaz da djeca zaista mogu svašta ako ih se pusti. Ako ih se ne sputava, ako ih se ne uči da je svaki korak rizik. Ako im se dozvoli da sami otkriju svoje granice i svoje mogućnosti. Pa makar oni bili još tako mali.

A kako je u reportaži objasnila majka - "više me je strah kada ju vidim kako se penje po penjalicama u parkiću jer ako padne u parkiću, pada na tvrdo tlo, a u dvorani za penjanje pada na strunjaču. A kada je vodimo na pravu stijenu osigurana je sigurnosnom užadi i našom blizinom.

Na pitanje je li se malena ikada ozbiljnije ozlijedila, roditelji su se nasmijali i rekli - da, dok je hodala pločnikom.

Penjanje po stjenama spada u ekstremne sportove i nipošto ga se ne može nazvati bezazlenim sportom, no i sam je život u jednu ruku veliki rizik. Zato je nekad bolje dijete potaknuti da uči, da se snađe, da se popne, da padne, da se spotakne i digne nego da se cijeli život skakuće oko njega.

To je glavna poruka za sve one helikopter roditelje koji će, vjerojatno i nakon ovog članka, okrenuti očima i reći da najveću sigurnost svom djetetu mogu pružiti upravo oni na način da dijete pošto poto zaštite - uvijek i svugdje.