ZVUK dječjeg plača jedan je od najuznemirujućijih zvukova koje može pojmiti ljudski sluh. Vojska čak koristi takve zvukove prilikom mučenja i torture, jer ne samo da je glasan i iritantan sluhu, već u svakom trenutku mozgu šalju informacije da nešto ne valja. Ljudi se poprilično uznemire kada čuju takav zvuk te se u ljudskoj prirodi jednostavno javlja instinkt da poduzmu bilo što samo da ga zaustave i utišaju. 
 

Roditelji koji imaju male bebe učinit će sve samo da utišaju svoju bebu. Zato su uostalom i izmislili dude varalice, a ako ona ne pali poseže se za nunanjem, pjevušenjem, umatanjem - što god je potrebno samo da zaustave taj zvuk koji im probija mozak. 
 

Barem sam uvijek mislio da ljudi to obično rade. Sve dok nisam došao u Kazahstan. Tako je započeo svoju priču Travis Norwood bloger i otac, koji je sa suprugom,  u toj zemlji, posvojio njihovo četvrto dijete -16-mjesečnog sina. 
 

Tjednima prije toga par je svakodnevno dolazio u to iznimno siromašno sirotište, opasano kamenim zidovima gdje su djeca spavala u, za mnoge ljude, neljudskim prilikama. Svaki put kada su došli pričekali su daleko od mjesta gdje su djeca inače smještena, ponijeli su sa sobom i pelene, ali nisu samo presvlačili dijete. To su činili oni koji su radili u sirotištu, a dijete im je svaki put dovedeno obučeno bili kako. Nekada u preveliku robicu, nekada u roze tajice s cvjetnim uzorkom. 
 

Ljudi koji su radili u sirotištu lijepo su se odnosili prema djetetu, bilu su pažljivi, ali su se svaki put ispričavali što ne mogu biti još brižniji jer su jednostavno prebukirani. Ponekad je bio jedan djelatnik na 30-ak djece, a ponekad čak i više njih pa smo jednom prilikom, čekajući predugo da se bilo tko pojavi na vratima jednostavno ušli u prostor gdje su djeca boravila. 
 

Već u prvi mah nešto nije bilo kako treba. Prostorija je bila pretrpana kinderbetima, a u njima po jedno, dvoje, troje djece - od malih beba do djece od godine, godine i pol i unatoč svima njima - mir i tišina. Pogledali smo se misleći da djeca možda spavaju, ali spavalo je tek nekoliko njih. Ostali su ili sjedili ili ležali. Njihov je sin uvijek bio gladan jer u sirotištu jednostavno nisu imali dovoljno sredstava da ih propisno hrane. I baš je zato ta zaglušujuća tišina bila toliko glasna - djeca kada su gladna jednostavno plaču.  Ma čak i da nisu bili toliko jako gladni neku od te djece u tom je trenutku sigurno trebalo premotati, ili je netko morao biti žedan, ili tražiti bilo što. Ali ne - oni su bili u tišini. U čemu je bio problem? Pa svi znamo da je plakanje instinkt kojim beba od prvog dana izražava da nešto treba. To je normalan govor beba. Zašto ove bebe nisu plakale.

Jesu li ikada uopće plakale? Morale su! Da morale su i jesu plakale. jednom. Nekada.  Dok nisu jadne i same shvatile  da je njihov plač uzaludan. Da nitko neće doći da im da ono što im treba. Da ih zaštiti, utješi, nahrani, napoji. 
 

Oni su jednostavno već u samo startu svog života  naučili da nitko neće biti tu za njih kada ih zatrebaju. U tom trenutku prosvjetljenja jednostavno smo i supruga i ja pomislili kako bi bilo da ih odjednom posvojimo sve.  Bilo je očajno gledati bebe kako ne plaču. 
 

Plač je zvuk života. Kada beba plače ona zapravo traži nekoga tko će joj pružiti ono što treba, što ne može sama. traži nekoga tko će je voljeti. 
 

Zato sljedeći put kada čujete da neka beba plače - u trgovini, u restoranu, pokraj vas ili iza vas, sjetite se ovoga. Njihov zvuk možda je iritantan, ali on baš takav treba biti. To mu je prirodna funkcija kako bi beba uvijek mogla dozvati nekoga tko će joj pokazati brigu i ljubav. 

Naš sin je s vremenom opet naučio  plakati. Sva sreća, jer ta zaglušujuća tišina bebe koja ne plače nešto je najiritantnije što je naše srce ikada čulo.