JOŠKO ČAGALJ, poznatiji pod nadimkom Jole,  jedan od najvećih pjevača zabavljača na našoj estradnoj sceni. Jedna od njegovih najvećih vrlina je dobro raspoloženje, uvijek i u svakoj prilici. Uostalom, zar nije točno da svaki njegov javni nastup vrišti od sreće i ushićenja? U svakom razgovoru za medije Jole u prvi plan stavlja koliko je beskrajno sretan sa svoje tri kćeri i suprugom Anom, sa svojom obitelji. Nasmijani Jole postao je u svijetu estrade sinonim za zadovoljstvo, smijeh i veselje. Jole, koji je prije svega obiteljski čovjek, otac triju kćerkica, otkriva nam kako izlazi na kraj sa samim „ženama“ u kući…

 

 

Mogu samo reći da sam ponosan otac mojih triju kćerkica, ispunjen obiteljskim životom, suprug moje Ane, koja je izuzetna i supruga i mama. Trudim se biti dobar tata. Volim sa svojom obitelji provoditi vrijeme. Naravno da ponekad zna biti naporno kada stisnu obaveze škole, vrtića, neke temepraturice. Ali to ne umanjuje moju veliku sreću što ih imam.

 

 

Koliko stignem. Da poznajete moju suprugu vidjeli biste koliko žena može biti preažurna i prebrza. Sve konce drži u rukama i sve "vuče". Sudjelujem ja u odgoju, preuzmem obavezu otići u vrtić, razvesti starije na pjevanje, engleski, ples...

 

 Mama! Tata je medo Brundo.

 

 

 

Želja mi se ostvarila na zadnjem porodu. Veličanstven je doživljaj rađanja novog života. Presjekao sam pupčanu vrpcu, želio sam je i podvezati, ali ipak su to uradile stručne ruke. Sretan sam da sam svjedočio porođaju. Ipak, mišljenja sam da muškarac tamo nema što tražiti. Žena je u tim trenucima u svom svijetu. Ali ako je njoj muževljeva podrška bitna, onda je nazočnost  poželjna.

 

 

Naravno da dijete ne bi držao mokrih pelena dok se pojavi mama ili bake. Znam promijeniti bebu bez problema i kada je trebalo sve sam s velikom ljubavlju činio. Ali uz moju Anu teško se može doći na red. Ona je gotovo uvijek doma, s lakoćom i dobrom organiziranošću sve uradi.

 

Sve tri pjevaju i plešu, općenito vole glazbu. Vidjet ćemo kojim će putem ići. Ljubav prema glazbi moji su roditelji prenijeli na mene, uvijek smo zajedno pjevali. Tako se isto i ja prema mojim kćerkicama ponašam. 

 

 

Istina, ali ne samo kod nas nego kao da su došla neka kriva vremena. Je li to stiglo internetom, sa " Sex i gradom" ili nekim drugim serijalom u kojem je normalno da žena promijeni pedeset frajera, da ima torbu po zadnjem kriku mode, ili nekim drugim kanalom, nije niti bitno. Uglavnom u našoj suvremenosti se usvojilo mišljenje kako razvod nije ništa strašno. Razvodi dolaze na naslovne stranice, u novinama se o tome piše na četiri stranice. Tako se o razilaženju supružnika piše s nevjerojatnom lakoćom. Godinama već! Nećete vidjeti naslovnicu da je netko dobio sedmo dijete, da je netko odličan učenik, o sretnim obiteljima. Naravno, ako se baš ne može zajedno onda je bolje da svatko krene svojim putem. Ali treba se boriti za obiteljsko zajedništvo, treba puno kompromisa, odricanja, volje i prvenstveno ljubavi, da djeca ne odrastaju traumatizirana u svom djetinjstvu.

 

Mi spadamo u naciju koja drži do tradicionalnih vrijednosti. Ali i u nas dolazi duh zapada. O tome bi trebalo više govoriti, založiti se preko građanskih udruga, nije dovoljno da se o tome čuje samo u crkvi. Na opadanje broja stanovništva utječe svakako ekonomska situacija. Nije lako lijegati i ustajati s mišlju kako platiti ratu kredita, podmiriti stanarinu, prehraniti jedno ili dvoje djece, kupiti knjige, platiti vrtić, kada se od plaće te osnovne životne potrebe ne mogu podmiriti. Vjerujem uz stabilniju ekonomiju povećao bi se i broj djece u obitelji. Napomenut ću i ovo: komuniciram s puno ljudi, i nema toga ko mi nije rekao kako mu je žao što nije imao troje, četvero djece. Svi bi se htjeli vratiti u razdoblje plodnih godina.

 

Da se pita moju suprugu mi bismo imali već petero djece! Relativno smo mladi, imamo još vremena i vjerojatno ćemo se "širiti".

 

Treba naći srodnu dušu, oženiti se iz ljubavi, puno ulagati u obitelj, shvatiti da je potreban kompromis.

Ali treba imati i malo veću mrvu sriće!