Foto: Shutterstock

ZNATE li na koje sve načine možemo doprinijeti održivosti našeg planeta, države, grada, kvarta, našeg okoliša i našeg organizma? Prosječno obrazovano dijete reći će vjerojatno da se smeće ne smije bacati na zelene površine, ne smije se brati samoniklo cvijeće te će se možda sjetiti štednje vode. No mnogo je toga što možemo činiti te isto osvijestiti kod svoje djece.

1. Smeće

Ono što nazivamo smećem uglavnom nije otpad, no ključno je način života prilagoditi/promijeniti kako bismo stvarali najmanje otpada što možemo. Osviještenom kupnjom možemo smanjiti broj jednokratnih vrećica i ambalaže. Primjerice količinu ambalaže znatno možemo smanjiti kupnjom svježe hrane te iz rinfuze. Količinu smeća možemo smanjiti odabirom razgradivih prirodnih materijala koje je moguće reciklirati te kvalitetnih proizvoda maksimalne trajnosti i uporabljivosti. Time podržavamo i osviještene proizvođače čiju uspješnost procjenjujemo po smanjenju količine otpada pri proizvodnji na najmanju moguću mjeru.

Otpad zatim trebamo odlagati na pravo mjesto. Neke se stvari mogu ponovno upotrijebiti, mi ili netko drugi. Možemo stvarima naći novu svrhu, preoblikovati ih ili reciklirati. Za tekstil i obuću postoje posebni kontejneri, uporabljive stvari možemo pokloniti, donirati ili ih zamijeniti za popuste u osviještenim trgovačkim lancima. Staklo, papir, plastiku, baterije, lijekove, elektronički otpad i sl. trebamo odvajati te odlagati za to predviđena mjesta, za taj otpad namijenjene kontejnere, u reciklažna dvorišta ili nazvati službe ovlaštene za odvoz. Najveći dio otpada čini organski otpad. Osim što ga možemo odnositi u reciklažno dvorište sami možemo organizirati kompostište – u vrtu, dijelu okućnice ili primjerice pod sudoperom. Kompostiranjem dobivamo kompost, najbolje hranjivo za biljke u našem domu i/ili u vrtu.

2. Energija

Glavni resursi koje svakodnevno trošimo su voda, struja i gorivo iz neobnovljivih izvora.
Iako su u starim zgradama brojila još uvijek zajednička te vodu ne plaćamo sukladno potrošnji na nama je odgovornost očuvanja vodnog resursa. Djeca uglavnom uče da vodu puštaju samo kada im je potrebna te da se manje vode troši tuširanjem nego kupanjem. Tako vodu ne trošimo dok sapunamo ruke ili tijelo, dok trljamo zubiće i sl. Kod pranja suđa vodu štedimo zajedničkim namakanjem i ispiranjem te učinkovitim pranjem u perilici za suđe. Umjesto potrošnje litara vode kod pranja podova možemo koristiti učinkoviti paročistač. No najviše se vode troši i onečišćava prilikom ispiranja WC školjke.

Struju svakodnevno štedimo gašenjem svjetla koje nam nije potrebno te potpunim isključivanjem aparata. Veliki potrošači su pegla i perilica rublja. Selektivnim peglanjem rublja, primjerice, energetski učinkovitom peglom na paru uz energiju ćete uštedjeti i vrijeme. A većinu prljavog rublja možemo prati na 30°C ili 40°C, čak i bez grijanja vode. Naravno, struju možemo i sami proizvoditi ugradnjom, primjerice, fotonaponskih ćelija te odabirati energetski učinkovite aparate. Ipak, najveći trošak energije odnosi se na hlađenje i grijanje prostora. Osim ugradnje sofisticiranog sistema regulacije temperature najviše ćemo uštedjeti ugradnjom dobre toplinske zaštite; podova, krovova, zidova i svih staklenih površina. Postoje i arhitektonska te energetska rješenja koja omogućavaju alternativne načine grijanja i hlađenja te krajobrazna rješenja koja ciljano mijenjaju mikroklimu u vanjskom prostoru.

Potrošnju energije iz neobnovljivih izvora najlakše ćemo umanjiti biranim i organiziranim putovanjima. Aktivnosti možemo organizirati u blizini stanovanja, a potrošnju na prijevoz možemo umanjiti biciklirajući i koristeći se primjerice javnim prijevozom ili organiziranim zajedničkim vožnjama. Svojim odabirom možemo podržati osviještene taksi službe i sl. Od prijevoznih sredstava najveći zagađivač je avion. Na potrošnju iz neobnovljivih izvora indirektno možemo utjecati i odabirom proizvoda proizvedenih u našem okruženju. Podržavanjem lokalne proizvodnje ne podržavamo goleme troškove transporta, ambalaže i skladištenja.

3. Onečišćenje kemikalijama

Korištenjem kemikalija osim što se neodgovorno odnosimo prema našem okolišu, zagađujemo i vlastiti organizam. Tako možemo odabirati izvorne namirnice u pripremi hrane, bez aditiva, boja, aroma, konzervansa i sl. te možemo koristiti prirodnu kozmetiku. Možemo svjesno odabirati odjeću s oznakama održive proizvodnje te koje dokazuju da odjeća nije tretirana štetnim sredstvima. Možemo održavati naše zdravlje na prirodan način kako ne bi bili primorani koristiti sintetske lijekove. Hranu možemo proizvoditi sami u vlastitim vrtovima, u blizini kuća ili u gradskim vrtovima. Organska proizvodnja ne podnosi kemikalije, sintetska gnojiva, herbicide, pesticide... No najzagađeniji prostor navodno je zatvoren prostor u kojem živimo. U našim domovima sve ili gotovo sve kemikalije učinkovito možemo zamijeniti prirodnim sredstvima: soda bikarbona, alkoholni ocat, voda i eterična ulja potrebna su nam za održavanje prostora, namještaja i elemenata čistim i mirišljavima.

4. Biljke i životinje

Okoliš možemo čuvati i brigom za biljni i životinjski svijet te za elemente u okolišu.
Prirodni sustavi su multifunkcionalni, povezani i prirodno uravnoteženi, a mi smo dio sustava. Promjene u okolišu remete prirodni sustav. Sječa jednog stabla i/ili nestanak jedne životinjske vrste utječe na ravnotežu sustava cijele šume i ekosustava. Umjetno svjetlo zbunjuje ptice. Elektromagnetsko onečišćenje ometa visokosofisticirani senzorski sustav pčela. Kiselo tlo onemogućava otapanje esencijalnih hranjiva u tlu. Kiselost u tlu smanjuje i udio kisika te pogoduje bolestima biljaka. Zbog onečišćenja mora i tla u biološkim organizmima se talože toksini od prvih u nizu hranidbenog lanca. A velike ribe, kopnene životinje i ljudi zadnja su karika u lancu.
Zemljani resursi kojima raspolažemo su ograničeni, prostorno i količinski. Trebamo ih stoga trošiti minimalno koliko nam je potrebno te se voditi idejom pravilne raspodjele.

Nažalost, danas je pravilo da se hrana proizvodi na veliko te baca na veliko, da je jedan dio čovječanstva pretio, a drugi neuhranjen, izgladnio. Dio hrane i vode potreban za uzgoj stoke na veliko, za pretili dio stanovništva, također nije dostupan dijelu čovječanstva koji gladuje. Siječemo šume kako bi organizirali monokulturne proizvodne površine za komercijalnu proizvodnju hrane. Značajka prirodnih sustava je raznolikost. Monokulturne površine nemaju mogućnost prirodne zaštite jer nisu organizirane sukladno principima prirodnog sustava te ih zatim moramo tretirati kemikalijama. U prirodnim sustavima smeće ne postoji, ogoljena zemlja ne postoji itd. Sustav je kružan. Primamo poklone, hranu, vodu, energiju te prirodnom sustavu zatim trebamo i vraćati, svojim djelovanjem.

No što mi možemo činiti osim što ne ćemo brati samoniklo cvijeće i zaštićene vrste biljaka te nekontrolirano kupovati hranu i zatim je bacati? Velika djela čini veliki zbroj malih.
Proizvođači se vode profitom te proizvode ono što kupujemo. Dakle svojim odabirima pri kupnji utječemo na odabir što će se i kako proizvoditi. Mnogo nas je, a prostori za proizvodnju hrane ograničeni su. Istovremeno u gradovima vidimo gomile travnjaka, livada, parkova, zapravo neiskorištenih površina koje zahtijevaju održavanje. Isto tako okućnice zamišljamo ili održavamo kao fino pokošeni travnjak. Što kada bi te površine bile zasađene jestivim biljem? Osim što bi građani mogli ubirati plodove primjerice maline, kupine, šumske jagode, orahe, jabuke, trešnje i sl, slatkim voćem privukli bi i životinjice.

Proizvodnja hrane na veliko uzrok je nepravilne raspodjele, neprirodnih uvjeta za biljke i životinje te je jedan od najvećih izvora onečišćenja. A hranu možemo proizvoditi sami, od uzgoja jestivog bilja na balkonima do organskih vrtova. Što kada bi svaki građanin preuzeo brigu za jedan komadić zemlje? Možemo uzgajati hranu, hraniti tlo prirodnim gnojivima, prekrivati ga malčem i štititi od smrzavanja i isušivanja, popravljati ph vrijednost tla te utjecati na mikroklimu. Možemo čuvati i pomagati životinjama i mikroorganizmima u tlu da se množe i time sudjelovati u stvaranju crnog zlata. Gradeći staništa i osiguravajući hranu pomoći ćemo i nastanjivanju ptica, pčela i drugih pomagača, dijelova ekosustava koje smo generacijama istjerivali. Ne treba zaboraviti i na brigu za sebe i drugog čovjeka!