Foto: Index

NEDAVNO sam saznala da se pravi filmska verzija Disneyjevog klasika Ljepotica i zvijer.

Najdražeg crtića mog djetinjstva (rekla bih života, ali pravim se odrasla). Iako ima segmenata u kojima sam kao mama poprilično neopterećena, gledanje crtića ne ulazi u tu kategoriju. Odrasla sam na njima i smatram da su upravo crtići koje sam gledala, baš kao i filmovi i knjige koje sam čitala, utjecali na to tko sam postala kao osoba. Ako ste ciljali na foru ‘pa i nisi se baš nešto proslavila’, i meni je smiješno haha. Mislila sam prvenstveno na to da su utjecali na moj ukus, na umjetnosti koje me zanimaju i pomogli su mi izgraditi stavove prije nego što sam uopće znala da ih imam. Samo što sam ja odrasla u dobu kada i nismo imali baš puno izbora što je, u neku ruku, pomoglo. Ne možeš previše pogriješiti ako nemaš gdje zaglibiti.

U današnje doba situacija je pomalo drugačija. Od barbika koje pate od poremećaja prehrane, crtića koji su brutalniji od akcijskih filmova do standardnih ispiranja mozga. Tako da sam koncentrirana na pažljivo odabiranje glazbe koja je dostupna mom djetetu, crtića koji su joj prilagođeni i slikovnica koje joj čitamo. Iako je još mala za Ljepoticu i zvijer, to je jedan od crtića kojem se radujemo - ipak tu preskačemo princeze koje čiste kuću za sedam nepoznatih patuljaka i djeve koje gube cipele u ponoć, a prinčevi im se ne sjećaju ni osnovnog opisa. Ovo je priča o pametnoj djevojci, djevojka koja guta knjige i nije joj stalo do toga što se ne uklapa u svoju malograđansku sredinu. Ovo je priča o ljudima koji nauče da je vanjsko nebitno, isprazno, i da se pravi odnosi temelje na poznavanju osobe. Bitno je očima nevidljivo, rekao bi Mali princ.

I tako, nevino, ovih dana bacim oko na internet i ošamare me nove vijesti o Ljepotici i zvijeri. Iako su svi oduševljeni odabirom Emme Watson za ulogu Belle, ljudi su revoltirani načinom na koji je napravljena zvijer. O čemu točno govorimo? Ljudi su revoltirani jer je zvijer - preružna.

Morala sam tri puta pročitati članak. Pa sam onda čitala na sedam različitih mjesta podjednaku vijest. Jesam li ja nenormalna? Kako jedina ja imam problem s tim? U kakvom mi to društvu živimo?! Ljudi su revoltirani jer je ZVIJER, u filmu koji govori o tome kako je vanjština nevažna, NEDOVOLJNO LIJEPA za publiku?! I što ćemo točno onda naučiti djecu? Da, ne treba ljude suditi po vanjskom izgledu, bitno je da su lijepi iznutra. Izvana mogu biti nenašminkani (ali ako je žensko, nek počupa bar obrve). Ako su dobri i pametni iznutri, izvana mogu biti ružnjikavi i malo jači. Ali ne debeli! Nećemo sad pretjerivati! I nemoj baš da budu zapravo ružni.

I svaki put se vrtimo u krug - svaki film gdje netko za okladu ide upoznati ‘čudnu curu’ iz škole. Koja se pokaže pametnom i zanimljivom, ali ipak, za svaki slučaj, do kraja filma postane ulickana barbi golog (i isklesanog) stomaka. Svaki puta kada smo ugledali zanimljivu umjetnicu, književnicu ili običnu normalnu djevojku i pomislili ‘samo da se hoće bar malo našminkati’. Svaki puta kada smo išli držati predavanje koje smo naporno i marljivo pripremali - i zavežemo rep jer nam tako ‘oči više dolaze do izražaja’. I sve pada u vodu. Tko je prvi neka baci kamen - otvoreno priznajem da sam presretna jer mi je dijete, pa ono, lijepo. I bez obzira što ja nisam mogla utjecati na to i bez obzira što znam da to nije nešto na čemu treba temeljiti životne odluke, i dalje sam svjesna današnjeg društva i zato me tješi što će joj možda biti malkice lakše u životu jer joj nitko neće prilaziti radi oklade.

I tako sam ostala razočarana. Ljudima koji obožavaju isti crtić kao i ja, ljudima koji misle da promoviraju dobre stvari. Ali samo ako nisu preružne. No neće me pokolebati - baš taj crtić gledat ćemo ovog Božića. Svo troje zajedno. Pa možda moja djevojčica dovoljno rano nauči da je bitno očima nevidljivo. Bez obzira na to što njeno ogledalo odlučilo pokazati.