"JA SAM jedna sretna mama dvije slatkih ženskica. Jedna je sedmomjesečna bebica koja naprosto obožava ciku, vrisku i pljuskanje po vodi, a druga je dvogodišnja nestašna ljubav koja, ako nije zauzeta trčanjem po okolo, silno uživa u maženju. Jedna beba je prava beba, a druga moj mali pas. Eto, izrekla sam to (opet) na glas. Ja svog psa nazivam svojom bebom, i nemojte me zbog toga razapeti, jer iako sam jako svjesna da psi i ljudi definitivno nisu isti, oprostite mi, ali tu razliku ponekad uopće ne osjećam. Moja briga i ljubav veliki su i za jednu i za drugu."
 

"Ako u početku priče niste uspjeli otkriti koja je od njih beba, a tko pas - da vas upoznam: 2-godišnjakinja je Moose, moj pas, beba koja je u našu obitelj došla puno prije prave bebe i koja je uvelike zaslužna što su se u meni, još tada, počeli buditi moji majčinski osjećaji." Priča je ovo jedne majke i vlasnice psa koja se zbog svoje ljubavi prema objema često nalazi na meti mama koje jednostavno ne razumiju kako psa može poistovjetiti sa djetetom. 
 

"Naravno da nisam rodila psa, a čak ni to što smo je "posvojili" ne može se računati isto kao da smo posvojili dijete. Naravno da mi pas ne može doći, obgrliti me ručicama i reći "Vaulim te!" niti će jednog dana, kada ostarim, preuzeti brigu o meni. Naravno da pas nije osoba, ali kvragu i sve - moj pas je moja beba."
 

"Da se razumijemo - ta ljubav nije bila takva od početka, ali već tjedan dana nakon što smo je doveli u našu obitelj moja ljubav prema tom toplom biću počela je rasti. Toliko da sam odjednom, zbog nje, poželjela postati majka. Ne psu, već pravom djetetu. Prije nje jednostavno nisam uopće imala želju postati mamom. Nisam uopće znala za te snažne osjećaje kada se brinete i promatrate jedno malo biće. Takvi majčinski osjećaji u meni se jednostavno još nisu stvorili. Ali kada je naša čupava mala Moose došla u naš život jednostavno nas je osvojila, poput neke droge, odjednom nam nije bila dovoljna i htjeli smo još! Još ljubavi, još pažnje, još maženja. Odjednom smo i suprug u ja poželjeli postati roditelji. Pravi roditelji. Pravom ljudskom biću. Zahvaljujući njoj."

"Znamo se šaliti i s našim bakama da su one postale bake puno prije nego što su postale prave bake, a iako me mnogi zbog toga smatraju nerazumnom i blesavom, i ne boje se to otvoreno mi reći, sve što takvima imam za poručiti jest ovo: 

Znam da Moose nije moja beba, ali ljudi dragi, upravo me je ona pripremila na to da svojoj pravoj bebi bude puno bolja mama nego što bi bila da nisam prvo prošla takav "trening". A i pitanje je kada bi mi se uopće dogodio klik majčinstva. 
 

I ne samo to. Sa svojom sam kujicom odradila dosta pogrešaka koje se stvarno mogu usporediti s onim pogreškama koje roditelji obični čine sa svojom prvom djecom tako da sam, kada je prava beba došla, već imala dosta iskustva da znam gdje ne želim griješiti. U roditeljstvu. U majčinstvu. Zbog svog sam psa apsolutno postala bolja mama. Okej, možda bih sve ove činjenice lako savladala i bez prvotnog praktičnog iskustva, ali ona je svakako požurila moj proces učenja i prilaodbe."

 

Bebe vam apsolutno promijene vaš uhodan životni i društveni ritam i ta promjena često dođe naglo, bez priprema. No kada imate psa ta se promjena događa postepeno. Odjednom vam treba puno više vremena koje ćete posvetiti psu, šetnjama, vraćate se s posla direktno kući jer vas tamo netko čeka i treba, navečer više ne odlazite bezbrižno van jer znate da pas i tada treba svoju šetnju i izlazak. 

Neke stvari jednostavno nećete naučiti od prve 

Da nismo imali psa ne bi bilo toliko svjesni da ta mala bića ne trebaju svoje odvojene krevete i svoju sobu. Oni trebaju nas, baš kao što je i naša kujica trebala našu blizini kada smo je tek doveli. Nitko ne voli spavati sam, a posebno ne malena bića koja i u snu traže sigurnost. 

Nitko od nas nije savršen. Ja sam temperamentna osoba koja je nekada davno puno vikala. Takva sam bila. Vikala sam i kada sam trebala i kada nisam, vse do jedne večeri kada sam spazila Moose kako se jadna šćućurila ispod stola. Prvo mi nije bilo jasno što joj se događa. Izgledala je jako uplašeno. A onda sam shvatila - jadnica se jednostavno bojala moje vike pa sam s vremenom, zbog nje, naučila smiriti samu sebe - da ne vičem, da ne planem, da ne budem glasna. Stavka koja me uvelike pripremila da postanem nježnija i tiša mama. 

Svaka je mama svjesna da djeca jednostavno imaju tu moć strgati, uništiti, isflekati stvari. Da, možda bi se s tim jednostavno pomirila onda kada bi za to došao red, ali ja sam se i prije rođenja svoje kćeri savršeno pomirila da moj dom neće biti složen po špagi. Pas me je potaknuo da naučim živjeti u kaosu, da me ne živciraju trivijalne stvari poput nereda i apsolutno sam joj zahvalna što me unaprijed pripremila na nered koji s velikim guštom stvaramo u našoj igri. 

Nema odmora 

Ni s djecom ni sa životinjama nema time outa onda kada bi ga vi rado zatražili. Da, psi jesu malo manje zahtjevni, ali svatko tko je ikada imao mlado štene u kući zna da svaki pas traži svoje - i maženje i brigu, šetnju, igranje, posebne tretmane kada su bolesni... 
 

Kada sam bila trudna i kada su ljudi vidjeli koliko ljubavi i pažnje pokazujem svom psu redom su me upozoravali da kada beba jednom dođe na svijet, ta će se ljubav promijeniti. Usmjerit ću je na bebu, a ne više na psa. Ali nisu bili u pravu. To je isto kao kada biste majci rekli da će novu bebu voljeti više nego dijete koje već ima, mazi, pazi i beskrajno voli. Ljubav se jednostavno množi, a ne dijeli, i koliko god da zna da čovjek nije pas, oprostite mi što ga volim. Jer volim ga i nikada ga neću prestati voljeti. 

"Zato svakoj majci koja se i dalje grozi na to što ljudi svoje pse i sve ostale kućne ljubimce nazivaju svojim bebama - otpustite malo. Ja i slični meni nismo ni ludi ni bolesni - mi samo jako volim svoje mezimce - na kraju krajeva baš tom riječi, mezimac, ljudi često znaju opisivati i djecu i životinje. Zašto bi onda "beba" bilo toliko pogrdno.
 

Jer kada ih gledam kako se igraju i zajedno uživaju, ne bih mogla reći tko je od njih bebastiji. A tako će biti i kada jednom dobiju još jednog brata ili seku."