Foto: 123rf

DANAS je točno četiri tjedna od kad sam rodila svog drugog sina (hvala još jednom svima na dobrim željama :* :*) i danas sam se ulovila napisati post o tome kako je sve prošlo. Nadam se da ću biti korisna svim trudnicama koje se spremaju na Sv. Duh, ali i povući neke paralele između svoja dva poroda, u nadi da će nekome moje iskustvo biti korisno.

Kao što je iz naslova vidljivo, oba sina rodila sam na Sv. Duhu, u razmaku od 3,5 godine. Dalo mi je to priliku da usporedim iskustvo, i moram reći da je moj osjećaj da ovih dana to rodilište pruža poprilično bolje iskustvo poroda nego prije tri godine. Duboko vjerujem da su tome doprinijele kampanje koje su provođene s ciljem podizanja svijesti o lošim iskustvima hrvatskih rodilja, kao i tragični događaji kojima smo svjedočili u nekim drugim rodilištima.

Bolje nego prije

Mislim da su osoblje u rađaonicama i na odjelima babinjača ti događaji natjerali da više pažnje posvećuju tome kako se odnose prema trudnicama i rodiljama. Možda sam u krivu, možda se radi samo o tome da sam ovaj put ‘naletjela’ na bolju ekipu, ali redom je sve bolničko osoblje bilo ljubaznije nego što sam ih se sjećala s prvog poroda.

Ne želim reći da je situacija bajkovita – neke stvari su se i pokvarile u posljednje tri godine.
Na primjer, za rodilje bolnica više nema spavaćice, a i općenito se jako vidi da je rublje – posteljine, pelene, dječje benkice – u lošem stanju i da ga ima vrlo malo. Ali, osobni osjećaj mi je bio da se sestre i doktori prema rodiljama odnose s više takta i pažnje, što nije nevažno.
Što je još drugačije? Više ne briju žene pri prijemu pa dođite ‘uredne’ i više nema bolničkih spavaćica, pa u rađaonu svakako ponesite svoju.

Od drugih servisnih informacija? Ako vam dečko ili muž nije bio na tečaju ili ne želi biti na samom porodu, možete zamoliti sestre da ga uvedu kad već porod završi, a vi ste još u boksu, pa da provede s vama i bebom onih sat vremena prvog kontakta kožu na kožu. I dalje je ok piti vodu na porodu (čula sam nedavno da u Vinogradskoj to ne dozvoljavaju) ali ja sam popila tri boce tako da provjereno možete s bočicom u boks, a ako se osjećate slabo zamolite sestre i dobit ćete zaslađeni čaj da vas ‘digne’.

Inducirani porod

Moj porod ovaj put bio je induciran, jer sam prenijela termin tjedan dana, pa sam mogla usporediti prirodne trudove s prošlog poroda i inducirane trudove. I moram priznati, za razliku od mnogih iskustava koje sam čula, meni su inducirani trudovi bili bolji i lakši. Na prvom porodu, kad sam imala prirodne trudove, oni su mi se jako brzo spojili u jedan veliki trud i bilo mi je jako teško disati i nositi se s bolom.

Inducirani trudovi su mi bili pravilni i zapravo sam veliku većinu trudova mogla ‘prodisati’. To me zapravo iznenadilo jer sam čitajući večer prije o indukciji ostala u strahu od grozomornih ‘neprirodnih’ trudova. Svaka žena je naravno drugačija, ali ako vam zakažu indukciju, nemojte strepiti, to ne znači da će vam nužno biti teže nego što bi vam bilo s trudovima koje bi spontano dobili.



Epiduralna analgezija

Druga velika razlika između mojih poroda bila je i ta što sam ovaj put dobila epiduralnu. Znam, sad ste pomislile ‘pa normalno da su joj onda i trudovi bili super’, ali epiduralnu sam dobila 45 minuta prije samog poroda, a trudove sam imala tri sata prije toga, tako da stvarno i dalje stoji sve što sam rekla za trudove. Epiduralna je moram priznati, meni bila neočekivano iskustvo. Iako sam je htjela i na prvom porodu (tad ju nisam dobila) i iako sam čula sto stvari, zapravo, nisam znala što očekivati.

Svakako nisam mislila da ću morati na samom stolu za rađanje sjesti u turski sjed i da će mi usred trudova dvije doktorice pažljivo mjerkati gdje će me ubosti. Znala sam da se injekcija daje u leđa ali nekako sam mislila da je sam proces ‘bezazleniji’. Kad vam daju papir s rizicima i mogućim nuspojavama koji morate potpisati i kad vas namještaju za sam ubod, nekako sve djeluje više zastrašujuće nego što zvuči kad kolokvijalno spominjemo epiduralnu kao rješenje za bezbolni porod.

I da, kad smo kod toga, meni nije bio bezbolan ni s njom. Ne znam da li nije ‘primila’ do kraja ili je igrom slučaja sam izgon i guranje došlo u vrijeme kad bi mi dobro došla još jedna doza, ali ja sam porod itekako osjetila. Ipak, trebam reći da nemam pojma kako bi ga izdržala bez epiduralne.

Moj junak od 4.580 grama i 55 centimetara nije bio lak za rodit, zapeo je na ramenima, i općenito mogu samo biti zahvalna što sam imala sreće i dobru ekipu na porodu pa nam se ništa nije dogodilo i porod je prošao izvrsno i za njega (Apgar 10) i za mene (2 šava).



U bolnici smo ostali dan dulje zbog žutice, pa je Lovro bio na ‘sunčanju’, ali sve u svemu izašli smo s osmjehom. (Sestra na otpustu poručila mi je da se vidimo kad dođem po curicu, a ja njoj da se muž i ja ionako nismo mogli dogovoriti oko ženskog imena pa ne vjerujem da ćemo se više vidjeti).

To je otprilike to. Meni drugi porod nije bio lakši i ultrabrz kako mi je mama obećavala, ali mislim da je mnogo lakše sve nakon njega. Mnogo je manje straha, i mnogo više uživam u svojoj bebi. Eto, toliko za sad. Kad sljedeći put obojica budu ovako dugo spavali pišem o pupku i tome što se događa kad se situacija zakomplicira.

Izvor: BitiMama