Ne mogu si pomoći, baš me uzrujalo ovo s reformom, pa eto moje priče iz jedne australske škole

Ne mogu si pomoći, baš me uzrujalo ovo s reformom, pa eto moje priče iz jedne australske škole

Foto: 123rf

Zašto smatram da Hrvatskoj treba reforma školstva – jedno osobno iskustvo

Ovo je post jedne mame koja je sa svojom obitelji prije nekoliko godina odselila u Australiju gdje je zatekla situaciju puno bolju od očekivanja. Posebno u školstvu, temi koja ovih dana zaokuplja ne samo javnost u Hrvatskoj već i, kao što se vidi, brojne Hrvate raseljene izvan domovine.

Mama je iskustvo opisala u detalje te zamolila da u ovom slučaju ostane anonimna, jer na koncu, njeno je ime manje važno od iskustva kojeg donosi. Pa evo kako škola izgleda u Australiji.

Nedavno smo se vratili iz posjeta Hrvatskoj i Zagrebu i prisjetili se svojega života do prije dvije godine. Za vrijeme toga posjeta mnogi su me pitali kakva je škola u Australiji. Uglavnom sam odgovarala da je mojoj djeci bolja od hrvatske. A pritom je važno naglasiti da smo mi i u Hrvatskoj bili izrazito povlašteni i djecu su mi odgajali izuzetni odgojitelji i učiteljice. I toga smo uvijek bili svjesni, da je nama dobro zato što smo naišli na sjajne ljude, do kraja predane svojem poslu. Zahvaljujući njima, lakše je bilo uhvatiti se ukoštac s gradivom kakvo je, s lektirom kakva je, s rasporedom, izletima i svime što ulazi u školske okvire.

Dakle, naša je priča ovakva: prije nešto manje od dvije godine iz Zagreba smo se preselili u Sydney. Moj mlađi sin je iz zagrebačkog vrtića odmah skočio na polovicu svoje prve školske godine, u tzv. kinddy. Razumio je engleski, ali nije govorio. Nije još ni čitao ni pisao (poznavao je slova). Stariji je sin s kraja trećega uskočio u polovicu četvrtoga razreda. Dvojezičan je od rođenja i njemu jezik nije bio problem. Upisani su u lokalnu javnu školu, kojoj pripadamo po mjestu stanovanja. Škola je u prosječnom sydneyjskom kvartu, ni bogatom ni siromašnom, s većinom kineskoga stanovništva. Javne su škole, kao i hrvatske, besplatne. Ili, uglavnom besplatne. Plaćaju se knjige, uniforma i dodatne aktivnosti. U ove dvije godine prosječan ukupan iznos za školu iznosio je 350 AUD po djetetu i školskoj godini (1750 kn). Tu nije uračunata uniforma, koja nije skuplja od obične odjeće, jedna dvodnevna ekskurzija prošle godine (200 aud) i jedna jednotjedna koja nam slijedi ove godine (400 aud). To je sve. Uračunati su svi jednodnevni izleti, predstave, radionice, sportovi, aplikacije za tablet (ima ga svaki učenik) i jednokratna donacija školi. Ne kupujemo sami ni knjige ni bilježnice, ni mape, ni tempere ili vodene bojice. Sve se dobije u školi. Kupujemo samo ono što nose u pernici – olovke, penkale, ravnalo, ljepilo, škare, drvene bojice i flomastere.

A ovako je izgledalo moje današnje jutro. Starijeg je sina danas iznimno u školu odvezao moj suprug, jer je morao doći čak sat i pol prije, u 8. Razlog je bio odlazak na općinsko natjecanje u krosu. Inače škola počinje u 9.30. Kad nemam obaveza u školi, ostavljam ih pred ulazom između 9 i 9.25 i odlazim. U 9.25 počinje glazba, neka primjerena suvremena melodija, djeca prestaju s igrom i kreću prema svojim torbama koje su uredno složene u redovima na mjestu određenome za pojedini razred. U 9.30 zvoni. Dolaze nastavnici, svi u kolonama kreću prema svojim razredima. U 9.32 ulazim u jedan od prvih razreda, tj. u sobu s računalima koju dijele taj i još jedan razred. Uzimam svoj fascikl, ulazim u razred, prekidam učiteljicu koja već nešto crta po bijeloj ploči i prozivam prvo ime sa svojega popisa. Djeca pritom sjede na tepihu, torbe su izvan razreda, na svojim klupama, koje su razmještene po cijeloj prostoriji tako da zajedno sjede, kad sjede, po četiri učenika okrenuti jedni drugima licem, imaju samo pernice. Prilazi mi prvo dijete i ulazimo u „moju“ sobicu. Od prije nekoliko tjedana moj je zadatak 10-15 minuta, jednom tjedno, čitati s nekom od djece. Cilj je pomoći im da uhvate korak s vršnjacima u vještini čitanja. Ja dolazim četvrtkom, neke druge mame druge dane u tjednu. I tako su zahvaljujući i našoj pomoći, ovi malci u nekoliko tjedana svi napredovali u čitanju. Da bih mogla volontirati u školi morala sam proći kroz jednu pripremnu radionicu te pribaviti potvrdu da mogu raditi s djecom (slično kao naša potvrda o nekažnjavanju, recimo). Ima nas tridesetak volonterki. Uz one druge koje rade u dućanu s uniformama, predaju vjeronauk, brinu se o dječjoj štednji u banci itd. Puno školskih aktivnosti, naime, obavljaju roditelji-volonteri. U nekim školama čak vode i kantinu. Čitam s klincima sat vremena, a onda jurim u susjedni kvart bodriti onoga starijega koji se natječe u krosu. U 15.30 ih moram pokupiti iz škole. Mame koje rade to ne mogu, no ja radim samo određene dane u tjednu pa si to sve mogu priuštiti.

Prostorije u kojoj djeca borave nisu veće od hrvatskih razreda niti je u njima manje đaka. To je vrlo slično. Naša je hrvatska škola bila i slično opremljena, u nekom smislu i bolje – imala je klimu u svakom razredu, što ova ovdje nema. Ok, nije imala pametnu ploču, ali imala je računalo i projektor. Za razliku od hrvatskog razreda, ovaj australski je kaotičniji – tepih pred pločom, klupe naokolo, kauč tamo negdje u kutu, učiteljičina dva radna stola, nekoliko običnih bijelih ploča, sa stropa i zidova vise dječji radovi i motivacijske poruke.

Ne zvoni između svakog sata. Zvonit će za male odmore i za onaj veliki, od 50 minuta, kad je ručak. Nema ni stroge podjele na predmete. Čini se da gradivo pretapa iz jednog predmeta u drugo. Vjeronauk je jednom tjedno, a vode ga volonteri iz crkvenih zajednica. I oni su morali proći obuku i „Working with children check“. Djeca koja ne idu na vjeronauk ostaju u svojem razredu sa svojom učiteljicom i rade nešto drugo. Iako škola nudi anglikanski, rimokatolički, islamski i budistički vjeronauk, danas je najmanje trećina razreda ostala sa svojom učiteljicom.



Strani jezik je dva puta tjedno. Ok, koji se jezik uči, mijenja se iz semestra u semestar, iz godine u godinu i to ovisi o dostupnosti nastavnika. Nije idealno, no Novi Južni Wales je „poznat“ po tome da mu kurikulum „šteka“ na jezicima. To je sad u procesu promjene i od sljedeće godine strani jezici postaju obavezni u osnovnim školama, što trenutačno nisu. Kako god, u našoj su školi na raspolaganju dvije razine kineskoga, grčki, aboridžinski i francuski.

Primijetila sam da se matematika obrađuje drugačije. Nekako od svega po malo od početka. Tako daje moj mlađi sin već u prvome razredu shvaćao koncept razlomaka dok je istovremeno množio samo s 2. Kad dođu u više razrede osnovne škole (3-6), na satovima se matematike dijele prema znanju pa tako moj stariji sin u šestom razredu sada radi matematiku za 7. i 8. Ima djece u njegovoj generaciji koja rade matematiku za 5. Svakom prema mogućnostima. Vjerojatnosti i statistika uče se od prvoga razreda.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz čitanje, pisanje je izrazito važno. Kao i javni govor. Traži se istraživanje, argumentacija i kritički osvrt. Kad gledam teme o kojima piše moj jedanaestogodišnjak i učiteljičine komentare na marginama, shvaćam da sam ja tako učila pisati tek na fakultetu i to zahvaljujući samo svojoj mentorici, koja je uvijek bila drugačija i napredna. Sramim se i sjetiti se školskih zadaća o voćki poslije kiše, iz šupljeg u prazno (svaka čast Cesariću, nemam ništa ni protiv njega ni protiv poezije, ipak sam i ja profesorica hrvatskoga jezika, nego protiv pristupa kakav nam je bio nametnut).
Zahvaljujući tome što i kako rade i diskutiraju, moj je sin neki dan samoinicijativno napisao uljudan mail lokalnim općinarima u kojima ih poziva da poduzmu nešto s lošim stanjem javnih zahoda u lokalnim parkovima. Što reći, oni uče misliti svojom glavom, uče to znati pretočiti u primjereni jezik i reagirati, tj. biti aktivni sudionici lokalne i šire zajednice. Moj sedmogodišnjak jako dobro zna tko je premijer, zašto smatra da je dobar, a zašto mu se ne sviđa.

Lektire nema. Ne kao u hrvatskoj školi. Mlađa djeca nemaju obaveznih knjiga, a kod starijih jednom do dva puta godišnje cijeli razred čita istu knjigu u isti vrijeme. Knjigu odabire učiteljica. U petom su razredu tako čitali drugu knjigu autora Dječaka u prugastoj pidžami, dakle suvremenog autora, jer su u to vrijeme učili o drugome svjetskome ratu. Pa su tako književnost povezali s poviješću. A povijest su učili iako nije bilo satova povijesti, samo povijesnih tema. Isto je s geografijom, prirodom … Iako preporučene lektire nema, djeca puno čitaju. Čitanje se prati u dnevnicima čitanja za mlađe (datum, naslov knjige, roditeljski potpis da je dijete čitalo 15 min dnevno) ili online, u posebnim aplikacijama koje bilježe i provjeravaju pročitano za svako dijete. Tijekom godine se provodi i natječaj u kojem je zadatak pročitati što više knjiga sa zadanoga popisa (to je izvan nastave, a popisi su ogromni i vrlo suvremeni), a nagrađuje se i učenik koji tijekom godine posudi najviše knjige u školskoj knjižnici. Iako škola ima oko 600 učenika, jedna jedina knjižničarka ih sve zna, jer svi dolaze jednom tjedno na sat u knjižnicu kad, uz drugo, obavezno moraju posuditi knjigu. Tijekom nastave je također predviđeno vrijeme za samostalno čitanje, a nerijetko se čita za vrijeme odmora, prije i poslije škole. Ne pišu se popisi likova i sadržaji knjiga, nego se u online aplikaciju piše recenzija knjige. Obrađuju se i klasici. No iako ni jedno djelo nije pročitao u originalu, moj jedanaestogodišnjak zna sadržaj barem sedam-osam Shakespeareovih drama. Čitao ih je u prozi, u izdanjima primjerenima dobi.
Svake se druge godine piše nacionalni ispit, a prate se postignuća u matematici, čitanju, pisanju, gramatici i spelingu. To se nastavlja i u srednjoj školi.



Čak su i školski izleti drugačiji. Prošli sam tjedan bila na izletu sa šestim razredima (jer obično ide i netko od roditelja). Bili su na jednoj stogodišnjoj farmi. Mislila sam, bože kako će to biti dosadan izlet, i meni i djeci. Od trenutka dolaska do trenutka odlaska sve je bilo isplanirano u minutu. Nastavnici su samo pratitelji, s djecom rade lokalni edukatori. Ovom prilikom, kroz razgovore i detektivske igre, učilo se o životu u vrijeme kad je Australija bila kolonija, kad su se tek gradile ceste u današnjem Sydneyju, a sve isprepleteno s umjetnošću, s razgovorom o tome zašto su u to doba umjetnici bili važni, s poučavanjem perspektive i stvaranjem dvaju likovnih radova – jednog pejzaža i jednog objekta. Ni jedno dijete nije nikamo otrčalo, ni jedno nije ne slušalo. Prisutnost dviju mama kao pomoći dvama razredima i dvjema učiteljicama zapravo nije bila nužna. No nama je bilo sjajno, jer smo i mi svašta naučile.

I sad je već stvarno vrijeme da privedem ovo kraju iako bi se još puno toga moglo napisati. Npr. sport je petkom većinu dana, uz fitnes ili gimnastiku nekad usred tjedna. Dodatnih je aktivnosti obilje: od eko-grupe do debatnog kluba i puhačkog orkestra. Idu na razna natjecanja, od klasičnih plesova do natjecanja u znanju (moje najdraže za sada je Tournamet of the Minds, inteligentno multidisciplinarno natjecanje). O programu mladih lidera mogla bih napisati još jedan ovakav osvrt.
Da budem potpuno iskrena, bojala sam se da australska javna škola mojoj djeci neće dati dovoljno znanja. Bila sam jako u krivu. Oni sada možda dobivaju drugu vrstu znanja, ali nikako manje. Uče učiti, uče razmišljati i uče djelovati. Uče poštivati druge, uče se služiti i običnom olovkom i tabletom. Nakon samo pola godine oba su moja djeteta ušla u razrede za darovitu djecu. No ne mislim da je to zbog znanja s kojim su došli iz Hrvatske nego zbog toga što ovaj sustav vrlo brzo prepoznaje potencijale djeteta i istovremeno ga gura u tom smjeru kao što mu i uskače pomoći tamo gdje mu treba.

Ja znam da bi moja djeca i u hrvatskoj školi uspjela. Ali pitam se bi li bila sretna i ispunjena kao što su to ovdje. Kad pitam starijeg bi li se vratio, kaže da ne bi. Za početak, mrzi sjediti cijeli školski dan na istom stolcu svaki sat.

(Disclaimer: Nije mi cilj veličati druge školske sustave. Ovo je iskreno osobno iskustvo. Upoznata sam sa slučajevima kad ni ovdje roditelji i(li) djeca nisu zadovoljni. Mi i ovdje imamo sreću da smo u sjajnoj školi i među izuzetnim nastavnicima. No to smo imali i u Hrvatskoj, samo što su ti izuzetni ljudi morali naći načina raditi unutar sustava koji je bio vrlo ograničavajući i nefleksibilan tako da ni oni nisu mogli ostvariti svoje potencijale.)
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara