NIJE lako susprezati emocije, pogotovo dječacima jer se od njih očekuje da budu "manje osjetljivi" od djevojčica. Sretni i uzbudljivi događaji također podižu adrenalin, a suze radosnice su odličan "ispušni ventil" da se organizam oslobodi tenzije. Osim toga, one "čiste" dušu i liječe emotivne rane. U teškim situacijama, roditelji, a prije svega otac kao glavni uzor muškom djetetu, trebao bi zagrliti sina i dozvoli mu da plače koliko želi. 

 

Plakanje nije rezervirano samo za djevojčice, roditelji koji brane sinovima da plaču čine veliku grešku. Između šeste i sedme godine,  počinju prihvaćati društvene norme i pravila, među kojima je i ono "suze su znak slabosti“, muškarci moraju biti jaki i nikada ne smiju plakati. U tom uzrastu, očevi su glavni uzori sinovima, a u normalnim okolnostima gotovo je nemoguće vidjeti  suze u tatinim očima. U želji da se identificiraju s njima i postanu "pravi muškarci", dječaci zadržavaju suze, a kada ne mogu kontrolirati  emocije, nakon toga osjećaju da su pogriješili i ispali slabići.

U tom uzrastu je tatina podrška i utjeha puno važnija od nježnog maminog zagrljaja, jer od sedme godine dječaci  se počinju osamostaljivati od majčinog zaštitničkog okrilja pokušavajući  izgraditi muški identitet.

 

Kako dijete raste ima sve manju potrebu plakati zbog svake sitnice, što znači da postaje zrelije i ne doživljava sve tako emotivno. Pohvalite ga zbog toga, ali, važno je i da ga naučite da suze nisu znak slabosti. Ako ono vjeruje u to i krije suze ili ih zadržava, pokažite mu snimke i slike poznatih muškaraca, sportskih junaka, koji bez straha pokazuju emocije.