Sve čega se bojim otkako sam postala mama
Foto: 123rf
"ODUVIJEK sam se smatrala hrabrom osobom. Ne onako hrabrom da biste me vidjeli na vrhu Mount Everesta ili pratilo dok skačem iz aviona, ali - bila sam i hrabra i neustrašiva jer nikada nisam odstupala od izazova. Međutim, otkako sam postala mama nekako se i moja osobna hrabrost - promijenila.
"Sada se doslovno bojim - svega. Bojim se kada radim sve što mislim da dobro radim, jer hej - možda nisam u pravu ako mislim da je baš to ono pravo. Bojim se loših vjesti, bojim se čudnih uleta, bojim se ugriza buba, padova i ozljeda, a prvenstveno se bojim da kao majka ne zakažem.", tako je započela svoj popis mama Rebecca Gruber, i njime utješila brojne mame svijeta koje su u njenim riječima pronašle baš sve ono s čime se i same potajno broe. sa svojim strahovima.
"Svjesna da moje želje i stvarnost jednostavno ne idu ruku pod ruku ako ja dobar dio dana moram provesti radeći i živeći u nekoj drugoj ulozi - a ne u ulozi majke.
Bojim se zato da djeci zaista nedostajem jako tijekom dana.
Bojim se da će meni strašno nedostajati.
Bojim se jer ne znam hoće li jesti dovoljno dok mene nema.
Hoće li se razboljeti možda dok mene nema.
Bojim se da se ja ne razbolim.
Bojim se da će moja djeca vidjeti sve što se u svijetu događa. Scene koje nisu za ničije oči, a posebno ne njihove male i nevine.
Bojim se raka. Bojem ga se i spomenuti na glas.
Bojim se prokletih pucnjava po školi.
Bojim se ljudi, prijatelja i njihovih loših utjecaja.
Bojim se priča o sportskim ozljedama i cijelom popisu upozorenja.
Bojim se da ne donesem neku krivu odluku vezano uz budućnost svog djeteta.
Bojim se ako smo možda malo preblagi prema djeci, a opet - bojim se i da ne budemo prestrogi.
Bojim se na koji će način na njih utjecati igrice na kompjuteru kojih se igraju.
Bojim se da nisu sretni.
Lista bi mogla biti još i kilometar duga, i nekako vjerujem, možda nisam jedini paničar. Mislim da smo možda svi takvi nekakvi u tim mislima o budućnosti i našoj djeci.
Bojim se da smo svi možda dosta paralizirani svim mogućim strahovima vezanima uz našu djecu.
Bojim se da si svi namećemo slične fraze - radimo li baš sve za dobru korist svoje djece?
Jer iako roditeljstvo ne dolazi s jasnim uputama za svako dijete, svjesni smo da više nismo sami, da se odluke koje sada donosimo više ne tiču samo nas i naših života, da sada sve, ali sve, može utjecati na njihovu stvarnost, na njihovu budućnost, njihovo zdravlje, njihov razvoj i boljitak.
Kako onda na prečac donijeti odluku, kako biti spontan kao nekada, kako biti opušten?
Sjećam se kada je moj sin bio star tek nekoliko sati, kako sam ga gledala i zabrinuto spoznala da možda ne diše kako treba. Već tada, samo nekoliko sati nakon što je stigao, postala sam panično uplašena za njega. I sjećam se svoga tate koji je sve to promatrao znalački i opušteno: "Bojiš se, to je normalan. To je osjećaj koji stiže s prvim danima roditeljstva. To je ono što znači biti roditelj - biti uplašen za svoje dijete, biti zabrinut.
Biti roditelj znači voljeti i bojati se - bezgranično.
"Sada i još dugih 18 godina?", pitala sam tada oca.
"Ma kakvih 18 godina draga. Cijeli život! To će trajati cijeli život".
Devet godina nakon točno znam da mudrije riječ o roditeljstvu nisam i nikada vjerojatno neću ni čuti.
Strah je dakle - opravdan. Voljeti i bojati se - to je osjećaj koji pozna baš svaki roditelj. I to tako jednostavno mora biti.
Čak i ako niste do kraja sigurni je li uopće dobro bojati se, jer što ako.... Što ako baš zbog straha učinimo našoj djeci neku štetu?
Ili možda baš onda kada zatomimo strah učinimo nešto za čime ćemo žaliti.
Ah taj roditeljski strah...
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati