NIJE LAKO biti mama. To je valjda najteži zadatak koji obavljaš bez ikakve pripreme i položenog ispita. Najteži i najljepši. Još je teže biti samohrana mama. Ja sam uvijek rekla da, ako si ne nađem frajera, barem želim imati djecu. Moja mama mi je tada uvijek rekla da je jako teško sam odgajati dijete. I zato današnju kolumnu posvećujem svojoj mami i svim samohranim mamama.

Ja sam dijete samohrane majke. I to nije nikakva tabu tema. Posebno ne danas kad se skoro svaki drugi par rastane nakon par godina zajedničkog života ili braka. Prije 33 godine to je još uvijek bila tabu tema. Ono što me je oduvijek mučilo je licemjernost društva – tabu je da je žena samohrana majka, ali nije tabu da frajer ostavi ženu kad je 3 mjeseca trudna. Znam da se u nekim dijelovima naše zemlje situacija ni nakon 33 godine nije promijenila. Prije 33 godine nije bilo porodiljnog kao sada i moja se majka nakon 6 mjeseci morala vratiti na posao. Tj, mogla je ostati dulje, ali financijski to ne bi mogla izgurati. Dok je ona radila, mene je čuvala baka. Moja baka. Moja baka je umrla prije 5 godina s 91 godinom. I moja baka je bila najbolja baka na svijetu. Bio je tu i deda, no on je, nažalost umro kad su meni bile 3 godine. Pa smo ostale baka, mama i ja. Tri gracije i tri generacije. Mama bi me ujutro probudila, pripremila za vrtić i otišla raditi. Baka me je odvela u vrtić i došla po mene. Sjećam se kao da je bilo danas – preko puta vrtića je bila slastičarnica i baka me je svaki dan vodila na sladoled. Po ljeti na ljetni sladoled, po zimi na zimski – sjećaš se zimskih sladoleda? Zapravo sad kad razmišljam, jedna od mojih sljedećih kolumni bit će o bakama i djedama :) zaslužili su!
 

No vratimo se na samohrane mame. Kao što znaš, dijete košta. Ne samo novaca nego i vremena. Trošenje vremena na dijete je puno bitnije od trošenja novaca na dijete – dijete sve pamti, svaki trenutak, svaki odlazak u novi park, svaki izlet u nepoznato i svaku novu igru doma na podu. Moja je mama uz svoj posao, radila i poslove sa strane kako bi mogla zaraditi nešto ekstra da ne oskudijevamo. Nismo nikada oskudijevale ni u čemu i iako nismo imale puno, lagala bih kad bih rekla da mi je nešto falilo. Nije, imala sam i više od onoga što mi je trebalo i znam da mi je mama pružila i više nego što je mogla – ali to je mama. Mama me je vodila na Zagrebačke mališane – mene i Nataliju, vodila me je na balet (btw bila sam najdeblja tamo), vodila me je u zoološki vrt, vodila me je subotom na špicu, vodila me je na sva moguća dječja događanja (prije 33 godine ih nije bilo tako puno kao danas i uglavnom su to bila dječja događanja vani, a ne u zatvorenim igraonicama). Vodila me je i u Gardaland. Išle su Bruna i njena mama s nama i bilo nam je ludo i nezaboravno! Kad sam malo porasla, upisala me je na strane jezike jer je rekla da postoji jedna izreka koja kaže „Koliko jezika znaš, toliko vrijediš!“. Srećom pa sam voljela jezike i išli su mi. Ne znam kako bi sve to završilo da me je napisala na neki matematički tečaj jer matematika i ja si nikad nismo bile na ti. Negdje oko 4. razreda osnovne škole, nekoliko je mojih prijateljica krenulo na sinkronizirano plivanje pa sam rekla mami da bih i ja to voljela. Odvela me je i na sinkronizirano plivanje. Nakon par mjeseci većina cura je odustala, ali ja nisam. I tamo sam bila najdeblja :) nisam ja debela, da me krivo ne shvatiš, ali imam kruškolik oblik tijela – kužimo se, ne? Nekak mi to sinkronizirano plivanje i nije bila neka najbolja shema (jer sam ja bila nekak više frajerica nego curica) pa sam se prebacila na obično plivanje. Do 8. razreda sam već išla na njemački i talijanski u školu stranih jezika. Do kraja srednje i na španjolski. Da ti te neke navike odmalena ostanu zauvijek, dokazuje i portugalski kad sam imala 25 – no vjeruj mi, šalji dijete na strane jezike dok je još u školi – ovo s portugalskim i 25 godina je bila katastrofa. Imala sam feeling da što više učim, sve manje znam. Dok sam sa 16, zajedno s Vedranom, preskakala stupnjeve i nisu nas baš voljeli u grupama. Bit će ti još jasnije kad ti kažem da smo preskakale stupnjeve njemačkog. Ali mi smo fakat voljele njemački. No opet sam skrenula s teme... Zapravo sam htjela ispričati dio onog što mi je moja, samohrana, mama pružila. Jedinu stvar koju me je molila bila je: „Ja ću ti pružiti sve koliko god mogu, ali od tebe očekujem dobre ocjene u školi.“ Tako je i bilo. Znala sam da, ako želim dobiti što želim, moram učiti. Prvi posao sam imala s 14 godina – radila sam na štandu s nakitom u Umagu. Nakon toga sam radila u školi jedrenja na Korčuli. I nakon toga sam počela raditi razne studentske poslove. Od 14. godine radim – sve i svašta. Uz svoj posao, snađem se i za nešto sa strane. Negdje zaradim više, negdje manje. Od svoje 16 sama putujem. Proputovala sam pola svijeta, vidjela sve i svašta. No uvijek sam znala da se na neki način želim odužiti mami za sve što mi je pružila. Dan danas dio svoje plaće dajem mami i mislim da bi svako dijete tako trebalo – ono, fair deal, ti meni prije, ja tebi kasnije. Sorry, nisam za soluciju da s 50 živiš kod roditelja i nemaš nikakve perspektive u bližoj niti daljnjoj budućnosti.
 

Moja mama nikada nije tražila alimentaciju od mog tate. Bile smo u kontaktu s njim, ali moja mama je rekla da imamo dovoljno za nas dvije i da ona to može. Tu se ne slažem s njom. Ne slažem se jer smatram da svako dijete ima 2 roditelja. Ne napravi samo majka dijete i ne napravi ga samo otac. Posebno se ne slažem kad otac djeteta kukavički podvije rep i ode. Moj tata je bio moj tata u nekom razdoblju mog života, jednu subotu mjesečno kada je nas četvoro došlo kod njega na druženje – moja 2 polubrata, moja polusestra i ja. Moj tata je bio moj tata kada sam završila školu sa 5 i upisala fakultet. Moj tata je bio moj tata kad sam na natjecanjima osvojila prva mjesta. Moj tata je bio moj tata kad sam snimala reklame i bila na TV-u. Moj tata nije bio moj tata kad sam trebala tatu jer ga nije bilo. No ono što sam uvijek govorila svima kada su me pitali „Kaj ti ne fali tata?“, ili su mi rekli nešto u stilu „Moguće da (---ubaci nešto što želiš, a da je potencijalni problem---) je to zato jer nisi imala tatu“ je bilo - KAKO MI MOŽE FALITI NEŠTO ŠTO NISAM NIKADA IMALA? Ja sam odrasla bez tate, nisam živjela s tatom, moj tata mene nije napustio jer nikada nije bi bio sa mnom. Ja sam oduvijek imala mamu – mamu koja je bila mama i tata. I ne, ne mislim da mi je falio tata niti da sam išta izgubila s time što ga nije bilo. Štoviše, mislim da pola toga što sam postigla, nikada ne bih postigla da je on bio s nama. Ne izjednačavam svoju situaciju sa situacijom kada otac napusti djecu kad su oni veći i kada znaju da je tata bio tu i sad ga više nema. Ne, mog tate nikad nije bilo. Točka. Moj tata ne zna da ja imam dvoje djece. Tj, vrlo vjerojatno zna, ali me nikada nije nazvao da me pita kako su. Nije me nazvao niti da pita kako sam ja. Nije mi ni čestitao rođendan. Lažem, je, jedno vrijeme mi je znao poslati sms za rođendan. Mama me je svaki put zagrlila i poljubila i zaželjela mi da budem zdrava, sretna i pametna.
 

I zato ako si samohrana majka ili si možda na putu da to postaneš ili možda život odredi da ćeš jednog dana biti samohrana majka – ne brini – možeš ti to! Ako je mogla moja mama, možeš i ti. Budi hrabra i razmišljaj da imaš svoju budućnost pored sebe – svoje dijete. Da, bit će teško i bit će dana kada će ti jedino biti do toga da se legneš u krevet, pokriješ dekom i plačeš, ali tko kaže da takvih dana mame u braku nemaju? Istina, lakše je kad nakon napornog dana imaš nekog tko će te zagrliti i s kim ćeš podijeliti sve što te muči, ali ne brini jer ti to možeš. Ti si super mama koja je jaka za mamu i tatu, pametna za mamu i tatu, brižna za mamu i tatu i puna ljubavi za 10 mama i tata. I tvoje dijete će to prepoznati. Ne odustaj, bori se. Nemoj da ti izlika za eventualne probleme na koje će tvoje dijete naići bude „Ah, kad sam samohrana majka i teško mi je samoj s njim.“ – znaš kako kažu – tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor. Ne treba ti izgovor, imaš dijete. Budi mu najbolja mama na svijetu. Jer samohrane mame su stvarno super mame (i ja to govorim iz iskustva :)).