Foto:privatna arhiva

IMAM 37, a moja priča započela je prije više od sedam godina kada mi je iz korijena promijenila sve ono što sam za svoj život planirala. Tim je riječima započela svoju priču jedna zagrebačka diva (veća je od svih holivudskih diva!) koja bi ovom prilikom htjela ostati anonimna iako inače nema problema javno govoriti o raku dojke s kojim se borila i koji joj i danas zagorčava život. Život i planove da bude kao i svi te da jednog dana i ona postane majka.

Iako njena priča ostaje njena priča, iskustvo kroz koje je prošla, a više od iskustva - njeno hrabro i vrlo optimistično nošenje s ovim problemom, svakako bi trebao biti poticaj ne samo onim ženama koje se ove minute nalaze u istoj situaciji, već i svima onima koji bi zbog ove vrlo stvarne bolesti trebale uvesti redovne samopreglede svojih dojki.
Rak dojke izlječiv je (najčešće) ukoliko se s terapijom krene na vrijeme pa stoga zaboravite na stav - ne želim ni ići na pregled jer što ako mi nešto nađu - takav stav nekim bi ženama mogao doslovno prerano okončati život!

Ovo je dakle njena tužna, sretna, hrabra, optimistična i povrh svega vrlo svjesna priča.

Kvržicu sam napipala sama i drugi dan otišla svojoj doktorici. Volim vjerovati da mi je ona spasila(ili barem produžila)život jer mi je prvo automatizmom rekla: “Napisat ću ti uputnicu za mamografiju“, a onda je malo zastala i rekla, „Idi ti radije u profi kliniku, stigneš mamografiju i kasnije napraviti, nek ti oni radije naprave ultrazvuk.“ Preporučila je poznatu zagrebačku polikliniku Eljugu koja se uspješno bavi upravo problemima raka dojke.
Nisam paničarila, ali sam kliniku odmah nazvala i naručili su me za par dana. Pregledala me stvarno krasna dr. Ilona Sušac. Nije djelovala osobito zabrinuto, ali je naglašavala pri pregledu da ta kvržica tu ne bi trebala biti. Napravila je biopsiju i rekla da će mi javiti rezultate što prije. Taj sam vikend išla na službeni put u Novi Vinodolski, a ona mi je u subotu ujutro javila da su stigli nalazi i neka dođem k njima u ponedjeljak. Nije to bio ugodan vikend. Moraš se svima tamo smješkati po cijele dane i nezanimljivo čavrljati, a glava je prepuna potpuno drugačijih pitanja.
Moram reći da su i sestre na pregledu bile jako ugodne. Napravili smo i mamografiju, koja je pokazala – ništa. Sama mi je doktorica rekla da sam napravila samo mamografiju, poslali bi me kući i rekli da je sve u redu. Jer sam kao mlada osoba imala jako razgranate mliječne kanaliće i zbog toga se to na mamografiji nije vidjelo.  Dovela je i glavnu doktoricu(dr. Eljugu) da me pregleda jer je i njoj samoj to jako čudno izgledalo, nije joj se činilo da je riječ o tipičnom karcinomu (iako je na kraju ispalo da je invazivni duktalni). Mislim da ni ona sama nije htjela vjerovati u to.

Još uvijek ne znam jesu li mi smiješni ili žalosni oni reklamni plakati koji su u to doba pozivali žene po svim ambulantnim čekaonicama da idu na mamografiju prije, mislim da je pisalo 50. godine (možda i 40.), jer da smo toliko čekale, i sestra i ja, kojoj je karcinom dijagnosticiran godinu i pol kasnije, ni jedne danas više ne bi bilo. Kada sam primila dijagnozu, bila sam s najboljom prijateljicom. Povela sam nju sa sobom, da mi bude malo lakše – predosjećala sam da vijesti neće biti dobre.

Kad su mi izložili opcije, bacila sam se u istraživanje i konzultirala trojicu estetskih kirurga. Tu sam naišla na stvari koje su me prilično razljutile. Jedan me tretirao kao praznoglavu manekenku koja je došla povećati cice uvrijeđen što ga uopće pitam kako će to nakon operacije sve izgledati. Nije mu se svidjelo ni kad sam mu spomenula kome sam još mislila ići na konzultacije, vidjelo se na njemu da je to stvar grdog ega. Još me i sestra ukorila da nisam to tako smjela pitati. Ja u nijednog od te trojice nisam sumnjala da će napraviti odličan posao pri vađenju tumora, ali me kao mladu osobu, koja niti je imala obitelj, niti dečka, jako zanimalo hoću li se moći kasnije takva sama prihvatiti, kao i netko tko će sa mnom jednog dana biti intiman.  Drugi, prilično razvikan doktor, rekao mi je da je lista čekanja kod njega u bolnici mjesec i pol dana, ali ako dođem privatno kod njega, za 25 tisuća kuna, operirat će me za dva dana. A kod onog kod kojeg sam zapravo htjela ići, i o kojem sam iz različitih izvora čula da je doista najbolji, prof. dr. Stanec, na red sam došla za dva tjedna.

Tih dva tjedna nisu nimalo ugodni za čekanje. Razmišljaš kako želiš da se to što prije izvadi iz tebe jer može početi rasti svakog trenutka, a istovremeno moraš biti jako strpljiv. U tim trenucima, kao i kasnije, s onkologom, strahovito je bitno da odlučiš vjerovati tim doktorima, jer se operirati i liječiti ne možeš sam, a svaka sumnja u njihove odluke košta puno energije i živaca i straha i panike. Naravno da imaš potrebu sam što više istraživati, raspitivati se da vidiš što te sve čeka, koje su ti uopće šanse za preživljavanje i sl. U bolnici sam tješila sve oko sebe – zvali su me curica – bila sam 25 godina mlađa od najmlađe pacijentice, imala sam 29 godina. Iako, da se razumijemo, nisu im tolika nepoznanica bili niti slučajevi djevojaka s 19, 20 godina. Nakon operacije sam imala dva drena koja su virila iz mene (dvije prozirne vrećice s krvlju i sukrvicom) koje sam stavljala u papirnatu vrećicu da se ne vide i tako odlazila na cugu i pizzu s prijateljima u obližnji kafić kad bi mi došli u posjet. To je jako čudilo ostale ljude koji su mi dolazili u posjet – očekivali su me vidjeti slabu u krevetu, a mene uopće nije bilo u bolnici. Ako nismo izlazili van, onda bi mi frendovi u prostor za posjete donosili pizzu i ostale fine otrove. Kupila sam prije odlaska u bolnicu dvije lijepe pidžame i svoj omiljeni parfem, da mi podižu samopouzdanje.

Teško mi je palo što sam u to vrijeme otišla iz Zagreba i vratila se u roditeljski dom, u manje mjesto. Tamo se priča jako brzo proširila – iako sam ja, dan ili dva nakon dobivene dijagnoze, okupila svoje najbliže prijatelje i saopćila im vijesti jer nisam htjela da saznaju od drugih, i to tko zna kakve verzije. Rekla sam im da već sigurno znaju kako su mi obje cice sitne, ali da je jedna i sitna i dinamitna. To je bio trenutak, kao i mnogi kasnije koji su uslijedili, kada sam shvatila kakve divne ljude oko sebe imam i koje je to zapravo bogatstvo u životu. Obitelj je za većinu ljudi uvijek tu, njihovu podršku najčešće imaš, ali kad vidiš da su prijatelji za tebe spremni baš sve napraviti i jako se trude pomoći ti, doista se u cijelom tom paklu osjećaš blagoslovljeno. To daje takvu neopisivu snagu.

Ti isti prijatelji kupili su mi za iznenađenje psa, crnu labradoricu, jer su znali da sam oduvijek htjela imati psa. Donijeli su mi ga doma 2 dana nakon operacije. Bilo je dana, što od bolova nakon operacije, što za vrijeme kemoterapije, kad najradije cijeli dan ne bih ustala iz kreveta, ali ta me moja živina tjerala i da ju šećem i da se s njom igram i da uspijem zaboravljati sve ružne stvari. Na kemoterapiji su sestre stvarno bile prekrasne – u bolnici Rebro. Prvu kemoterapiju dok sam primala, šutjela sam, a suze su mi same klizile, ali sestre su bile tako pažljive i drage, svaka im čast.
 
Da se samo malo vratim priči o malome mjestu. To se saznalo tek dok mi je otpala kosa. Ne znaju ljudi što kemoterapija radi ostatku organizma – uništava krvne žile, može oslabiti srce, mnogima još sto drugih nuspojava, ali kad vide da nemaš kosu – što je zapravo najbezbolnije, ali fizički najvidljivije, onda te počnu jako žaliti. Hodam dobro raspoložena ulicom i na 50 metara primijetim da mi ide ususret netko tko je već „naštimao“ patničku i suosjećajnu facu. Znalo mi je doći da se  bacim u grmlje samo da izbjegnem takve koji su me gledali kao tronogog psa. Ali i tu vidiš koliko ljudi brinu, ali nažalost i da stvarno ima onih koji te ispituju samo da bi imali neku temu za kasnije ogovaranje sa susjedama. Nisam nosila periku, nego maramu. Tko god nije znao zašto je nosim, govorili su da je odličan modni detalj, da mi super stoji i sl. Ostalima je to bio pretužan prizor. Koliko god to frivolno zvučalo, ali prijateljica mi je pomogla da uvidim koliko je u to doba bitno i da se fizički ne zapustim. Zapravo sam se prilično dobro osjećala za vrijeme kemoterapije. Iako, mislila sam da ću nastaviti ići na posao, no za to nisam imala ni koncentracije, ponekad ni motivacije, ali sam se zato posvetila sebi. Doista se radovala svakom danu. Istraživala puno o glazbi, čitala puno knjiga, pisala, svirala, pa i putovala. Zanimljiva su ta, da ne kažem malograđanska, već malogradska viđenja stvari. Mojoj je mami bilo u početku neugodno što će reći ljudima kad je pitaju kako sam, a ja u Dubrovniku ili Beogradu, ili navečer vani na nekom koncertu. Onda sam ju posjela i rekla, znam da bi ti ljudi lakše shvatili da ležim doma prikopčana na infuziju i bljujem svakih 10 minuta, ali ti budi sretna što im možeš reći da nije tako i da se osjećam zapravo baš dobro.



Onda sam se opet vratila u Zagreb. Zračenje je bila prava agonija jer se non-stop kvario taj aparat u Petrovoj, pa je cijela priča oko toga, koja je trebala trajati nekih mjesec dana, trajala skoro dva. Tamo sam isto upoznala zanimljive ljude. S obzirom da mi je karcinom bio hormonski ovisan, morala sam iduće 3 godine primati injekcije koje su mi blokirale rad jajnika – drugim riječima, čekala me umjetno izazvana menopauza. Toga sam se u početku bojala više nego kemoterapije i operacije. Sama sam sebi tad obećala, s tim injekcijama i bez njih, da si neću dozvoliti da me ovo iskustvo pretvori u srditu i nestrpljivu ženturaču bijesnu na cijeli svijet. Volim vjerovati da još ni nije. Dobila sam jedan savjet koji mi je ostao upamćen kao jedan od gorih. Osoba koja je sama prošla gadniju bolest, starija, rekla mi je da će mi to pomoći da se izvučem kao puno jača, manje osjetljiva osoba, koju će malo što uspjeti prodrmati. Ja sam je gledala u čudu i mislila si kako se ne želim pretvoriti u robota, želim i dalje doživljavati sve nedaće i imati suosjećanja prema drugima. I dan-danas plačem nad ranjenim životinjama i tužnim sudbinama. Nisam čak ni ovo iskustvo htjela da mi prođe u magli od kojekakvih umirujućih medikamenata. Kad sam primila dijagnozu, dobila sam neke tablete za smirenje (ili spavanje, ne sjećam se više.) Navečer sam to popila i još ni drugo jutro na poslu nisam mogla doći sebi. Zaključila sam da ne želim ko zombi hodati svijetom, pogotovo ako mi nije preostalo baš puno vremena za živjeti. Znalo mi je ići na živce što me svi o tome ispituju. Razumljivo, zanima ih, ali ja sam htjela i o drugim stvarima razgovarati. Onda bi mi znali reći: „A kaj da ti pričam, moje je sve nevažno u odnosu na tvoje?!“ To me srdilo pa sam im objasnila da sam svjesna da sa mnom nije stao život, da i oni i dalje imaju ili stare ili nove probleme i nek me prestanu isključivati iz toga. Želim sudjelovati. Isto tako, jako me zanimalo kad će me netko pitati jesam li pogledala kakav dobar film, pročitala kakvu knjigu, upoznala nekog zanimljivog, a ne non-stop o tome. Želiš se osjećati uključenim i  normalnim, bez obzira na to što ti se događa.

Kad sam primila vijest o karcinomu, uopće nisam gubila vrijeme na pitanja poput Zašto ja. Ponekad mi se činilo da se neki doktori čude više od mene. Sjećam se da mi je jedna od prvih stvari koja mi je prošla glavom bila da ako je to tako moralo biti, dobro da se nije dogodilo nekim drugim članovima moje šire obitelji jer sam se bojala kako bi se one s takvim nečim nosile. Ali, godinu i pol dana nakon moje dijagnoze, i sestri je dijagnosticiran rak. S tim da je situacija bila još ozbiljnija – radilo se o više tumora. A nedugo nakon moje dijagnoze, kad je ona išla na pregled, sve je bilo u redu. Njoj su savjetovali da nikako ne smije čekati, tako da je praktički, čim je dobila dijagnozu, završila na operacijskom stolu, a i kemoterapija joj je krenula u rekordnom roku. Njoj su morali odstraniti i kožu i bradavicu. Ona se odlučila na silikon nakon toga, a ja sam radila primarnu rekonstrukciju s leđnim mišićem (zarotirali su ga na mjesto dojke). To je odlično napravljeno, ali ono što je u svemu tome najbitnije jest da čovjek, tj. žena samu sebe prihvati s tim novim izgledom. Dok god se to ne dogodi, to je izvor velikih frustracija i emocionalnog otuđenja. Ja još nisam sigurna da sam došla do kraja tog puta, ali možda se jednom odlučim na još jednu operaciju, pa ću biti tome bliže. Sestru sam tješila zezajući se da ćemo osnovati udrugu „Dvije sestre – dvije cice“ pa ćemo raditi humanitarne koncerte da skupimo svakoj za par kilograma silikona. Ili sudjelovati u talk-showovima kao cirkuske atrakcije i sl.
Jedan od najvećih komplimenata koji sam u to doba primila bio je od moje mame. U obitelji su me uvijek smatrali malo drugačijom, ni dan-danas ne znam zašto, sestra me znala pitati da zašto sam tako čudna i sl. Dakle, moja mama – ne znam mogu li si još uvijek uopće zamisliti kako je u roku od godine i pol dana saznati da su ti oba djeteta bolesna i da možda neće živjeti niti 5 godina. Bilo mi je bitno da se u tim vremenima malo zbližimo – mislim da je njoj bilo gore nego meni. A ona je, nedugo nakon što smo saznali za sestru, rekla da kad bi se barem i sestra s tim uspjela nositi kao ja. Mislim da mi je tad, prvi put u životu, svjesno ili nesvjesno, mama dala do znanja da misli da sam snažna. Odjednom su me počeli kontaktirati neki prijatelji i poznanici, koji su imali u svojoj blizini nekog s teškom dijagnozom, pitali me da kako sam ja cijelo to vrijeme izgledala tako vedro i mogu li oni moj broj telefona proslijediti nekim, njima dragim ljudima za koje su htjeli da se lakše nose sa svojim bolestima. Jedan mi je prijatelj rekao da sam zračila u vrijeme svojih terapija, pa sam mu odgovorila da normalno, jer da su njega napucali s toliko citostatika i da je on primio tolike doze zračenja, i on bi zračio. Neki su me proglašavali heroinom. A ja sam mislila u to doba da je moj način razmišljanja i pristupanja svemu tome normalan, uobičajen i većinski. Poslije sam tek vidjela da možda i nije baš tako. Nisam nikome htjela soliti pamet, ali sam rekla prijateljicama da što prije odu i same na preglede. Jedna mi je poznanica rekla da jesam li luda, da nema šanse da ode na pregled, što ako joj nešto stvarno i nađu?... Ni danas ne razumijem takvo razmišljanje. Razmišljala sam o grupama i udrugama potpore. Tu je baš vidljivo koliko je to individualno. Nemam ništa protiv njih, mogu biti odlična stvar. Mojoj sestri je tako nešto jako trebalo, imala je tisuću pitanja i potrebu pripadanja sličnima, a ja sam shvatila da se ne bih tamo dobro osjećala. Pod broj 1, mislim da je tamo puno više starijih žena od mene, zatim da mnoge imaju obitelji, odraslu djecu, supružnike, drugačije životne uvjete, situacije... Zaključila sam da osim bolesti vjerojatno nemamo baš puno tog zajedničkog i da bi me sve te njihove priče prilično pogodile, pa sam odustala. Ali sam cijelo vrijeme bila, i još uvijek sam, otvorena za sve razgovore o tome. Ako bilo kome mogu bilo kako pomoći, dapače – rado dijelim svoja iskustva. Vidite i sami. Baš je nedavno kolegičinoj mami dijagnosticiran rak, mama uopće ne želi o tome pričati, ali kad joj je kolegica prenijela moja iskustva, počela je otvoreno o tome razgovarati i pripremati se na svaki idući korak.

Od početka sage prošlo je 7 godina. Naravno da sam svako toliko morala ići na razne pretrage. I dalje su me neki doktori doživljavali kao dijete, ali umjesto za obraščiće, često su me natezali za nešto drugo. Navikneš se. Moja dugogodišnja želja za djetetom činila se bliža ostvarenju no ikada. Sve se činilo u redu dok me prošle godine hitna nije pokupila na poslu zbog epileptičnog napada. Odmah sam hospitalizirana. Sumnjalo se na moždani udar. Nakon 2 tjedna provedena u bolnici, ideja moždanog udara je odbačena, a prihvaćena je ona o novom tumoru ili metastazi na mozgu. Nakon ex tempore biopsije, zaključeno je da je riječ o metastazi koja je tretirana gama nožem, najmodernijom tehnikom direktnog zračenja same metastaze bez zračenja ostatka mozga. Nakon toga se činilo da se sve odvija po planu, metastaza je redovito kontrolirana magnetskom rezonancijom, ali 10 mjeseci nakon toga primijećene su još dvije metastaze, pa još jedna... Ponovno muka s gama nožem… Nakon svega toga pomisliš da u tebi više nema snage da ostaneš optimističan i jak, poljulja te to prilično. Sa strahom očekuješ da će svi doktori početi dizati ruke od tebe i samo te u jednom trenutku poslati kući da budeš s obitelji. Ali nema smisla odustati. Okrenula sam se i alternativi, pijem konopljino ulje, razne druge pripravke, vježbam autosugestiju kroz disanje, redovito čistim organizam itd. Daleko sam od zdrave osobe i moguće je da me u ovo doba iduće godine više neće biti, ali bitno je znati se nositi sa svakom lošom vijesti i ne dozvoliti da ti imunitet pada zbog nervoze i tjeskobe, a panika uništi sve strpljenje i živce. Važno je zadržati hladnu glavu i zbog svih čekanja na pretrage i preglede, i zbog svih nalaza, i zbog doktora kojih, nažalost, ima svakakvih. Možda bih izbjegla te metastaze da su mi prije 7 godina odstranili jajnike. Međutim, zbog mojih godina i moje želje za djecom nisu se odlučili na taj zahvat. Bojim se da je sad taj scenarij ne samo izgledan, već i hitno potreban. Voljela bih zamrznuti jajne stanice za slučaj da mi nestanu metastaze i pokušati roditi jednog dana. No, ako se to ne dogodi, neću forsirati trudnoću jer ne želim svjesno na svijet donijeti skorašnjeg siročića. Ipak, moram priznati da mi život nije prazan bez djeteta: imam prekrasne prijatelje, imam dečka, imam psa, imam dvije mace, putujem, posjećujem koncerte...
Volim vjerovati da će jednog dana moja priča ipak dobiti holivudski završetak: moj suprug, koji, naravno, izgleda kao maneken, naša, naravno, prepametna i talentirana dječica i ja, zdravija no ikad, ukočenih vilica i prebijelih zubi u toplini našeg odurno velikog i luksuznog doma smijemo se onoj 2015. godini.

Dobro sam, ne dam se, malo sam slabijeg imuniteta nego prije, ali znatiželjno, nepokošeno i podignute glave koračam u svaki novi dan i nova iskustva!

Hvala svima koji nas se sjetite barem u listopadu svake godine.