Foto: WeHeartIt

ŽRTVE nasilja, a pogotovo djeca koja su zlostavljana od strane starijih osoba, nikada neće smoći dovoljno hrabrosti otvoreno pričati o svemu što su proživjele ili još uvijek proživljavaju. To je uglavnom zato što proživljavaju traume od strane osobe koju poznaju, kojoj vjeruju i koje se boje.

Gotovo sva istraživanja i statistike govore u prilog tome i, baš zato što zlostavljana djeca često neće jasno reći što ih muči, roditelji, ili oni koji brinu o djetetu koje se naglo povuklo u sebe, vjerojatno će utješiti činjenica da na njima nisu vidjeli nikakve fizičke tragove. Međutim, tek bi nas ta spoznaja mogla zbuniti i dati nam povoda da pomislimo kako je ipak sve u redu te tako prestanemo sumnjati i dijete još više gurati prema zlostavljaču.

>>U vašem susjedstvu netko upravo zlostavlja dijete<<

I baš zato moramo znati da se oni koji zlostavljaju djecu fizički, psihički ili seksualno, trude maksimalno prikriti svoje tragove. Zato je katkad nemoguće shvatiti što se s djetetom doista zbiva.

>>Ja sam dijete incesta, ali više ne dam da me to određuje<<

Zato psiholozi u posljednje vrijeme pokušavaju alarmirati javnost simptomima koji su tihi, suptilni, a opet tako glasno kažu da se s djetetom nešto ružno događa. A najtiši i najjasniji među njima vidi se kad dijete pokušate dotaknuti.

Nijedno živo biće koje odrasta u normalnim okolnostima neće pokazati toliku razinu straha od dodira i blizine drugog ljudska bića, da je to jednostavno znak kojeg ne smijete ignorirati.

Sumnjate li u tako nešto kod svog djeteta ili djeteta vaše susjede, znanice, djeteta iz vrtića... reagirajte, jer dijete koje se boji tuđeg dodira nije bez razloga došlo do takvog straha.