KROZ prvo desetljeće 2000-ih ljubitelji nogometa imali su priliku uživati u nekoliko fantastičnih momčadi kojih se i danas nerijetko s nostalgijom prisjećamo. Čak i oni koji ne vole tiki-taku morat će se složiti da je Barcelona navedenom periodu bila najbolja, ali i najdominantnija momčad Starog kontinenta. Kako rezultatski, tako i utjecajem na igru, a nogometni postulati i ideje koji su osmišljeni sredinom milenija na Camp Nou sastavni dio igre su i danas. 

 

Real je savršeno otvorio početak stoljeća, pa je tako na naslov Lige prvaka osvojen 1998. (do tada su Madriđani na naslov prvaka Europe čekali punih 32 godine), nadovezao još dva odmah na startu 2000-ih. Real je u finalu Lige prvaka 2000. razbio Valenciju 3:0, a dvije godine kasnije i Bayer 2:1 u utakmici koju je obilježio Zidaneov čudesan gol, za autora ovog teksta najljepši u povijesti finala Lige prvaka.

 

Nitko nikada u povijesti sporta, osim možda francuske rukometne reprezentacije, nije radio tako savršeno smjene generacija poput Alexa Fergusona, pa su Crveni vragovi bezbolno preživjeli odlazak Colea, Yorka, Beckhama, Sheringhama i ostatka društva i tituli osvojenoj 1999. u onom epskom finalu protiv Bayerna, devet godina kasnije dodali su onu u Moskvi protiv Chelseaja. Uz taj naslov, United je još dva puta gubio finala protiv Barcelone.

 

Četvrta momčad koja je obilježila 2000-e bio je Milan, Ancelottijev Milan. Don Carlo Ancelotti je kao igrač s Milanom osvojio sve što se moglo osvojiti i bio je jedan od ključnih igrača Sacchijevog Milana s konca 80-ih kojeg je predvodio kultni nizozemski trojac Gullit – Van Basten – Rijkaard.

 

Kao trener, Ancelotti je s Milanom također osvojio sve. Bio je prvak Italije, osvojio je Kup, podigao je naslov svjetskog klupskog prvaka i ''samo'' dvije Lige prvaka (2003. i 2007).

 

Kažemo samo, jer je poraz u sad već mitskom istanbulskom finalu kontra Liverpoola jedna od najvećih misterija u povijesti sporta općenito i po svakom zakonu logike Milan je osvojio taj naslov. Osim što zapravo ipak nije.

 

Ancelotti je veliki trener, pokazao je u to i u Juventusu, Chelseaju, PSG-u, Realu, a dokazuje to i sada u Bayernu. No jednako tako, važno je kazati da je u periodu od 2001-2009 imao sreću što je klub sa San Sira imao čudesnu generaciju, podjednako impresivnu kao što je bila ona Sacchijeva.

 

Dida na vratima, Maldini lijevo, Stam i Nesta kao stoperi, desno Cafu, u sredini Pirlo, Seedorf i Gattuso, Kaka odmah iza leđa napadača, a u vrhu Inzaghi i Ševčenko. Kakva momčad, zar ne?

 

U osam Milanovih godina Don Carla na San Siru je bilo još velikih igrača, za crveno-crne su u tom periodu igrali još i Costacurta, Crespo, Ronaldo, Ronaldinho, Rui Costa, Ambrosini..., ali izdvojili smo ovih 11 kao 11 najboljih po našem izboru. Costacurta je tada već bio veteran, zaslužni senator u poznim godinama, a dva brazilska čarobnjaka su u to vrijeme polako, ali sigurno koračali prema kraju karijere i njihove epizode u Milanu su zanemarive.

 

 

Ovaj tekst posvećen je jednoj velikoj generaciji i istražili smo gdje se nalaze i što danas rade igrači koji su prije desetak godina u crveno-crnom dresu pisali povijest nogometa.

 

 

Jedan je od dva vratara u Milanovoj povijesti koji su uspjeli ostvariti više od 200 prvenstvenih nastupa, Dida je osvojio Ligu prvaka dva puta - 2003. i 2007. Prvi naslov Lige prvaka je osvojio nakon što je obranio tri penala u izvođenju jedanaesteraca protiv Juventusa. Također je prvi dvostruki osvajač FIFA Svjetskog klupskog prvenstva, osvajač FIFPro nagrade za vratara godine i pet puta je nominiran za IFFHS-ovu nagradu najboljeg svjetskog vratara. 2003. Dida je postao prvi brazilski vratar koji je nominiran za Zlatnu loptu, a drugi put je nominiran 2005.

 

Za reprezentaciju Brazila ostvario je 91 nastup u jedanaest godina reprezentativne karijere, uključujući najviše nastupa u povijesti FIFA Konfederacijskog kupa, njih 22.  Dida je za reprezentaciju debitirao u srpnju 1995. S Brazilom osvojio Svjetsko prvenstvo 2002. a na tom prvenstvu nije odigrao niti jednu utakmicu. Na Svjetskom prvenstvu 2006. bio je prvi vratar reprezentacije i primio je samo dva gola u pet nastupa. U reprezentativnu mirovinu je otišao nakon što je Brazil izbačen u četvrtfinalu natjecanja protiv Francuske.

 

U rodnom Brazilu aktivno je igrao sve do 2015. kad je s 42 godine na leđima otišao u mirovinu. Lani je bio pomoćnik bivšem suigraču Clarenceu Seedorfu u kineskom Shenzhenu, a trenutno je u potrazi na novim trenerskim angažmanom.

 

 

 

Paolo Maldini jedan je od najboljih obrambenih nogometaša svih vremena. Kao klinac je debitirao u prvoj momčadi Milana i odmah je bilo jasno da je riječ o nogometašu koji će revolucionirati poziciju braniča u modernom nogometu.

 

Rođen je 26. lipnja 1968. a karijeru je počeo 1985. godine u Milanu, gdje je ostao do 2009., zbog čega su u klubu povukli dres s brojem tri sve dok jednog dana njegov sin eventualno ne obuče dres kluba. Za Milan je odigrao 902 utakmice, a posljednja linija obrane koju je činio sa Baresijem, Costacurtom i Tassottijem, smatra se jednom od najboljih u povijesti nogometa.

 

No, čini se da u legendarnom lijevom beku ima više talenata, budući da je veliki Paolo baš ovih dana nastupio na profesionalnom teniskom turniru u Milanu, za koji je dobio pozivnicu organizatora. S 49 godina na leđima, Maldini je sa svojim partnerom izgubio u prvom kolu, no osramotio se nije. Štoviše.

 

 

 

 

Kakav je to igrač bio. U 190 centimetara mišića krio se hibrid diva iz nekakve bajke, beskompromisnog borca (i danas se priča o slavnoj sceni kad je mu je za vrijeme utakmice protiv Češke na Euru 2000 pukla arkada, pa je onako krvav sjedio na travi iza aut linije dok su mu liječnici na živo krpali glavu. U igru se vratio kao da se ništa važno dogodilo nije) i plemenitog nogometaša najfinijeg, baršunastog dodira. Kad ga je 1998. sir Alex za 10,6 milijuna funti doveo na Old Trafford iz PSV, Stam je u tom trenutku bio najskuplji obrambeni igrač svih vremena.

 

 

Premda je u početku bilo nekih sumnji u mogućnosti nizozemskog gorostasa (legendarna je izjava Ivana Blažička tijekom jednog prijenosa da je Stam najskuplji obrambeni panj), Ferguson je po tko zna koji put pokazao da ima nos za prepoznati igrača. Odmah po dolasku na ''Kazalište snova'' Stam je s Unitedom osvojio trostruku krunu, a izabran je i u idealnu momčad Lige prvaka. Za tri godine igranja na Old Traffordu tri je puta uzeo naslov prvaka Engleske i sva tri puta bio je biran u idealnu momčad Premiershipa. Ferguson ga je tada poslao u Lazio smatrajući da je Nizozemac dao najbolje od sebe, no poslije je slavni Škot priznao da je prodaja Stama jedna od najvećih pogrešaka koje je napravio u karijeri.

 

Nakon Europskog prvenstva 2004. godine Stam prelazi u Milan. Osvaja Talijanski superkup, ali gubi povijesno finale Lige prvaka protiv Liverpoola. Početkom 2006. godine Stam je najavio povratak u "Eredivisie" i potpisao je dvogodišnji ugovor s Ajaxom u kojem je okončao igračku karijeru. Trenersku je 2009. započeo u Zwolleu, zatim je vodio mlađe selekcije Ajaxa, a od lani je prvi trener Readinga.

 

 

Za mnoge najbolji desni bek svih vremena. Slavni Brazilac je jedan od najtrofejnijih nogometaša svih vremena. Jedini je igrač u povijesti koji je nastupio u tri finala svjetskih prvenstava u nizu. Slavio je protiv Talijana (1994.) i Nijemaca (2002,), a izgubio protiv Francuske 1998. S Romom je osvojio naslov prvaka Italije 2001., a sjajne igre lansirale su ga na San Siro. Za vrijeme pet godina igranja u Milanu osvojio je sve, uključujući dvije Lige prvaka. U nogometnu penziju otišao je 2008.

 

''Danas me mnogi pitaju zašto sam se umirovio. Kažu da sam mogao još igrati. Možda su u pravu, ali ja sam osjetio da je došao trenutak da kažem dosta. Mislim da sam zaista dosta dao nogometu, i klupskom i reprezentativnom'', izjavio je Cafu kad su ga mediji pitali zašto je objavio kraj karijere.

 

Čovjek je zaista sve objasnio. 

 

Danas je daleko od nogometa, barem onog profesionalnog. Jedino ga možemo vidjeti na humanitarnim utakmicama na kojima je stalni sudionik ili tu i tamo kad kao ugledni gost s vječnim i prepoznatljivim smješkom na licu izvlači kuglice tijekom nekog ždrijeba. Uživa u više nego zasluženoj mirovini.

 

 

 

''Kad vidim što on sve može s loptom, nekada se zapitam jesam li ja uopće nogometaš'', slavna je izjava Genara Gattusa, s kojim je Pirlo dijelio svlačionicu i u Milanu i u reprezentaciji. 

Inter je doveo Pirla iz Brescije za svega dva milijuna, a u tri godine Andrea je za Nerazzurre odigrao svega 22 utakmice. Većinu vremena je proveo na posudbama u Reggini i Bresciji, a onda ga je 2001. Milan platio 18 milijuna. Za gradskog je rivala Pirlo igrao punih 10 godina, s njim je osvojio dvije Lige prvaka i nametnuo se kao jedan od najboljih veznjaka modernog doba.

 

Reprezentaciju je 2006 vodio do naslova prvaka svijeta. Na tom je Mundijalu čak tri puta bio biran za igrača utakmice – u grupnoj fazi protiv Gane, ali i u polufinalu protiv Njemačke te u finalu protiv Francuske. Dres Milana je zamijenio onim Juventusa 2011 i sa Starom damom je osvojio četiri naslova prvaka u nizu. Nakon poraza u finalu Lige prvaka protiv Barcelone 2015., odlazi u New York u kojem i danas s 38 na leđima igra briljantno, kao što je igrao cijelu svoju karijeru.

 

 

Kao jedan od najkvalitetnijih produkata čuvene Ajaxove škole, debitirao je u službenoj ligaškoj utakmici 29. studenog 1992. protiv Groningena kad je imao svega 16 godina i 242 dana te je time postao najmlađi debitant u povijesti Ajaxa. Legendarni Franck Rijkaard koji se baš tih godina vratio u Amsterdam kako bi na zalazu karijere predvodio Van Gaalov Ajax do naslova prvaka Europe, za Seedorfa je jednom rekao:

 

''Možda ima manje od 17 godina, ali meni je čast da dijelim svlačionicu s takvim igračem''.

 

Bio je jedan od ključnih igrača u pohodu na europski tron 1995., a nakon kratke epizode u Sampdoriji kupuje ga Real koji je gradio momčad za Ligu prvaka. S njim u momčadi Kraljevski klub 1998. vratio je europsku titulu nakon pune 32 godine posta, a u zimu 1999. odlazi u Inter koji je za Nizozemca platio 24,3 milijuna eura.

 

U Interu je odigrao dvije odlične sezone, ali Nerazzurri rade možda i najveću glupost i s Milanom rade trampu za Francesca Coca. Ne podcjenjujući Coca koji je bio dobar igrač, Talijan nije mogao ni stati u istu rečenicu s Nizozemcem koji je u redovima gradskog rivala osvojio dva naslova prvaka Italije i još dva europska naslova. Seedorf je jedini igrač u povijesti koji je osvojio Ligu prvaka s tri različita kluba.

 

Nakon što je igračku karijeru 2014. zaključio u brazilskom Botafogu, odmah je sjeo na klupu Milana, no ni njegova karizma nije mogla zaustaviti slobodan pad nekad slavnog kluba, pa ga je nakon samo šest mjeseci zamijenio bivši suigrač Filippo Inzaghi. Danas je Nizozemac trener kineskog Shenzhena.

 

 

Osporavan, podcjenjivan, često nazivan neznalicom nogometnim antitalentom, ali nogometaš bez kojeg Ancelotti nije mogao zamisliti Milan, a Lippi reprezentaciju Italije.

 

Karijeru je započeo u Perugii 1994. godine. Tamo se u tri godine nije naigrao, a kasnije je kao 19-godišnjak prodan Glasgow Rangersima. U Škotskoj je bio miljenik navijača plavih zbog srčanosti i dosta agresivne i požrtvovne igre. Takvu je igru dijelom stekao baš igrajući u Rangersima gdje mu je trener bio Walter Smith. Njega i danas naziva svojim drugim ocem. Za vrijeme igranja u Škotskoj je upoznao i svoju buduću suprugu, Monicu. Nakon što je Smith otišao, a trener kluba postao Dick Advocaat, Gattuso je preselio prvo na klupu, odakle je rijetko ulazio, da bi zatim preselio i u drugi klub. Bila je to talijanska Salernitana. Cijena tog transfera bila je tri milijuna funti.

 

Već deset mjeseci kasnije u njemu je pojačanje vidio Milan. Doveden je za osam milijuna funti. Dotad samo pakleno borbeni Gattuso sve je više napredovao i u "igranju" nogometa, budući da je u Milanu imao zadaću ići prema naprijed te umjesto da zaustavlja protivničke napade i iznosi loptu iz vlastitog dijela sve je više sudjelovao i kreaciji. S vremenom je prerastao u nezamjenjivog igrača Milana i reprezentacije s kojom je 2006. osvojio naslov svjetskog prvaka.

 

Karijeru je završio u Sionu, gdje je 2013 bio trener-igrač. Iz kopački je odmah ušao u trenerske cipele, no, barem za sada, u novom poslu još nije napravio neki značajniji rezultat. Godinu dana je vodio Palermo, pa također jednu sezonu OFC Crete da bi neslavno završio avanturu i u Pisi prije par mjeseci. Sad je trener Milanove U-19 momčadi.

 

 

Još kao tinejdžer impresionirao je svijet u dresu Sao Paola. Želio ga je Real, baš u ono vrijeme kad su Kraljevi krenuli s idejom Los Galacticosa, a legenda kaže, da je uprava Madriđana odustala od već dogovorenog transfera navodno zbog njegovog imena – Kaka – jer Kraljevski klub morao je misliti na svoju reputaciju. Ako je to istina, onda je Real napravio jednu od najvećih gluposti u povijesti nogometa jer lepršavi Brazilac se u šest godina igranja na San Siru nametnuo kao jedan od najfinijih igrača na svijetu. Na koncu, posljednji je nogometaš koji je osvojio Zlatnu loptu (2007.) prije ere Messija i Ronalda.

 

Prvi put za ime Andrej Ševčenko čuo sam u lipnju 1995. kad je mlada hrvatska reprezentacija igrala s Ukrajincima. Završilo je 1:1. Gol za Hrvatsku postigao je Miki Rapaić, a za Ukrajinu – pogađate – Andrej Ševčenko. Nakon utakmice jedan od reprezentativaca Hrvatske, stvarno se ne mogu sjetiti koji, izjavio je: ''Ne mogu vjerovati da nismo izgubili. Ne sjećam se da nas je itko ikad ovako razbio. Ševčenka jednostavno nismo mogli čuvati. Taj momak nije nogometaš, on je zvijer.'' U-21 reprezentacija Hrvatske te je kvalifikacije završila kao četvrta u skupini, Ukrajina je bila druga, a samo je Italija s Tottijem i Cannavarom kao prvoplasirana izborila završnicu te je na koncu postala prvak Europe. Međutim, Valerija Lobanovskog to nije bilo briga. Pukovnik je ciljao puno više i gledao je na duže staze. Iz te je reprezentacije dobio ono što je želio – osovinu Dinama. Na golu je bio Aleksandar Šovkovski, ofenzivni vezni bio je Sergej Rebrov, a naprijed je igrao Andrej Ševčenko. Tercet koji je obilježio ukrajinski, ali u europski nogomet krajem devedesetih. Pitajte ekipu s Nou Campa kakav je to Dinamo bio.

 

 

Ševčenko je ubrzo prerastao gabarite Dinama, bio je žedan i gladan velikih trofeja i svjetske slave, i sasvim je bila logična odluka da prijeđe u neki od europskih velikana. Igrom slučaja, Milan je bio najuporniji jer je u mladom Ukrajincu Silvio Berlusconi vidio nasljednika neprežaljenog Van Bastena, čovjeka koji će klub sa San Sira vratiti u vrh Europe.

 

U tih sedam godina (1999.-2006.) Ševčenko je žario i palio popularnom Čizmom. Odmah po dolasku na San Siro bio je najbolji strijelac Serie A, a iste je sezone proglašen i najboljim igračem.  S Milanom je osvojio sve što se osvojiti dalo – od Scudetta do Lige prvaka, a upravo je Ševa pucao zadnji penal protiv Juventusa u finalu Lige prvaka 2003., kojim je donio klubu prvi ''ušati'' pokal nakon punih devet godina posta. Iste je sezone protiv Porta donio Milanu i europski Superkup, a fantastične igre te sezone donijele su mu 2004. i najveće individualno priznanje – Zlatnu loptu.

 

Kao veliki prijatelj Romana Abramoviča, Ševa je pristao za rekordnih 30,6 milijuna funti zamijeniti San Siro Stamford Bridgeom. Početak u Chelseaju bio je kakav se samo poželjeti mogao, no bio je to samo privid. Jose Mourinho nije ga želio u svlačionici. Taština prgavog Portugalca nije mogla podnijeti da mu gazda za silan novac dovodi igrača koji mu nije trebao. I Ševa je ostao na margini. Nije bio u planovima Mourinha, a kasnije ni Scolarija. Dobrano načet ozljedama i apatijom, nije bio ni sjena onog igrača koji je pokorio Apenine. Odlučio se vratiti u Milan, no bilo je kasno. Nije to više bilo to. Jedna velika karijera bila je gotova i to je bilo svima jasno.

 

U kolovozu 2009. vraća se u svoj Dinamo i već u prvoj utakmici postiže gol, a u studenom iste godine zabija i u Ligi prvaka. Karijeru nije želio završiti sve do 2012., kad je Ukrajina bila domaćin Eura, želeći posljednji put predvoditi svoju zemlju na velikoj sceni. Zabio je Šveđanima, a gol je proslavio sa suzama u očima. Znao je da je to bio labuđi pjev jednog od najboljih nogometaša modernog doba.

 

Nakon umirovljena Ševa se pokušao baviti politikom u Ukrajini, no nakon što partija u koju se uključio nije uspjela ući u parlament, ponovno se vratio nogometu i nakon neuspjeha Ukrajine na Euru u Francuskoj prošlog ljeta preuzeo je izborničku funkciju. Trenutno se bori s Hrvatskom za plasman na Mundijal u Rusiju sljedećeg ljeta.

 

 

 

Danas je užasno je teško objasniti mlađim generacijama kakav je Pippo bio igrač. Kao napadač nikad nije bio neki razarač obrana, niti ga je krasila neka impresivna brzina i preciznost. Dribling nije imao, a dojma smo da je pola karijere proveo u zaleđu. No, opet je bio igračima, golgeter kakav se rijetko rađa. Njegov nos za gol bio toliko poseban da je zabijao iz ničega. Pippo je imao nepogrešivi instinkt i u svakom trenutku bio je tamo gdje je morao biti.

 

Milan se u finalu Lige prvaka 2007. S 2:1 revanširao Liverpoolu za poraz u istanbulskom finalu, a oba gola je zabio Pippo. Onaj prvi u 45 minuti možda na najbolji način dočarava kakav je Pippo bio igrač i kakve je golove davao. Liverpool je bio bolja momčad, no do gola nije mogao, a onda u sam smiraj prvog poluvremena Milan je dobio slobodan udarac. Pirlo je opalio i lopta je završila u mreži, ali gol je zapravo zabio Inzaghi. Loptu koju bi Reina vjerojatno obranio, leđima je u mrežu skrenuo Superpippo. Takvih je golova u karijeri zabio na stotine. 

 

S Juventusom je bio prvak Italije i doprvak Europe, a s Milanom je osvojio sve. S reprezentacijom je osvojio svjetsko zlato 2006. i europsko srebro 2000.

 

Trenersku karijeru je počeo vodeći mladu momčad Milana 2013., a već sljedeće sezone sjeo je na klupu prve momčadi umjesto Seedorfa. Međutim, ni on nije dugo trajao i od lani je trener Venezije.