Foto: Privatni album

GOVOR o svećeničkom celibatu tema je koja uvijek iznova izaziva pažnju javnosti. Postavlja se međutim pitanje zašto je to tako, ako klerici zapadne Crkve, kao uostalom i katolički redovnice i redovnici, svoju odluku o životu u celibatu, odnosno svoju odluku o življenju zavjeta čistoće, donose kao punoljetne osobe čiste savjesti i bez roditeljske, skrbničke ili bilo čije prisile? Zašto je ta tema tako zanimljiva ako se oni svojom vlastitom voljnom odlukom, dakle bez bilo čije prisile, obvezuju da će kao članovi birokratski ustrojene organizacije, u ovome slučaju kao članovi i službenici zapadne Crkve ili neke od redovničkih zajednica, cijeloga života poštivati njihova obvezujuća pravila? Odnosno zašto ta tema nije tako zanimljiva kada se govori o oženjenim kršćanima koji bi trebali poštivati, a ne poštuju, pravila crkveno sklopljenoga braka, a posebno obvezu bračne vjernosti?

Čini se, međutim, da je u većini slučajeva u životu današnjih klerika obvezujući celibat mrtvo slovo u praksi kao što je u većini slučajeva u životu današnjih crkveno vjenčanih kršćana isto tako mrtvo slovo u praksi bračna vjernost. Mnogi su mišljenja da nije celibata, ne bi bilo ni toliko pedofila među klericima i redovnicima, niti bi, da se omogući ponovno crkveno vjenčanje razvedenih, bilo toliko razvoda kod crkveno vjenčanih kršćana. Što činiti, pitaju se mnogi među kršćanima, da se nešto izmijeni i učini boljim, ukoliko je to uopće moguće, jer ništa bolja situacija nije ni kod kršćanskih zajednica kod kojih je ženidba svećenika dozvoljena, a razvedeni se mogu ponovno vjenčavati?

Uzaludno očijukanje rješenja iz Vatikana

Tek imenovani državni tajnik Svete Stolice, mons. Pietro Parolin, izjavljuje ovih dana da celibat ne pripada isključivo prošlosti, što znači da nije nešto čije je vrijeme prošlo i što je postalo nevažno i čega se ne treba pridržavati, nego je riječ  o načinu života o kojem se može raspravljati i koji se može izmijeniti ukoliko bi to, kako on kaže, "poslužilo jedinstvu Crkve i ako bi se to učinilo prema Božjoj volji". Ta i takva izjava iznova potvrđuju da su celibat i celibatski način života, odnosno potreba njegova potpunog ili djelomičnog ukinuća ili - da bi se sačuvao kao institucija –  potreba njegova "premještanja" u područje dogma, odnosno vjerskih istina, postali "vruća tema" ne samo među klericima zapadne Crkve, a to znači i hrvatske, nego općenito i u sekularnoj javnosti.

Iako se i u Crkvi svi slažu u tome da celibat nije "crkvena dogma" i da ga se može izmijeniti, sama činjenica da će to, prema izjavi već spomenutoga mons. Pietra Parolinija, biti moguće tek onda ukoliko bi to "poslužilo jedinstvu Crkve i ako bi se to učinilo prema Božjoj volji", govori da se to neće dogoditi u skoro vrijeme. Zapravo, prema sadašnjem raspoloženju već ostarjelih kardinala – to se neće dogoditi nikada. Jer, čim ovozemaljski službenici Svetoga, a to je u ovome slučaju hijerarhija zapadne Crkve, privatiziraju Božju volju, dakle onoga trenutka kada si netko uzme za pravo da on jedini posjeduje konačnu istinu i da je jedini ispravni tumač Božje volje (a nitko, zapravo, ne zna što je to Božja volja), u takvim okolnostima – da bi se riješila društvena kompleksnost (N. Luhmann) -, koristi se dogmatika i pozivanje na vjerske izvore. Ovdje se polazi od riječi Isusa Nazarećanina: "Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire mene prezire" (Lk 10,16), a što (ne)izravno znači da se volja Božja očituje preko zapovijedi poglavara koji su u službi Božjoj. Kad je riječ o redovnicama i redovnicima, tu su stvari sasvim jasne: u 14. točci koncilskoga dekreta Perfectae Caritatis (donesenog 28. listopada 1965.) stoji pisano: "redovnici se na poticaj Duh Svetoga u duhu vjere pokoravaju poglavarima, koji zamjenjuju Boga". Jer, čim se iz transcendencije počne uređivati ovozemni život, teško je očekivati promjenu postojećeg stanja. U takvim okolnostima hijerarhija proglašuje samu sebe istinskim tumačem volje Božje, pa je poglavarova volja uvijek Božja volja.

A što je, zapravo, celibat, i zašto toliko "prašine" oko(lo) njega?

Riječ celibat dolazi od latinskih riječi: caelebs = koji živi sam, bez žene, odnosno caelibatus = koji ne živi u braku, neoženjen (do sada se smatralo da je riječ o braku sa ženom, a nakon promjena u obiteljskim zakonima nekoliko europskih zemalja, pa i Hrvatske, to će sada značiti "koji ne živi u braku sa ženom ili s muškarcem").

Prema Rebićevom Općem religijskom leksikonu (Zagreb, 2002) celibat se s teološkoga motrišta razumijeva "kao poseban dar Božji kojim se duhovnik slobodno stavlja na službu Bogu i ljudima". Unatoč takvome shvaćanju, prijepori oko poštivanja celibata trajali su od vremena njegova uvođenja kao obveze za kršćanske klerike (na Sinodi u Elviru oko 306. godine, dakle dvadeset godina prije negoli je kršćanstvo postalo državnom religijom Rimskoga Carstva), do donošenja odluke o sveopćoj obvezi celibata na Drugome lateranskom saboru (1139) kojom su nevažećim proglašeni svi brakovi koje su do tada bili sklopili duhovnici višega stupnja ređenja (majoristi). Tom je odlukom celibat uveden za duhovnike od stupnja podđakona pa naviše. No, prijepori su nastavljeni i nakon toga saborskog zasjedanja pa je istu odluku o sveopćoj obvezi celibata u cijelosti potvrdio i u praksi proveo Tridentski 1536), a potom i Drugi vatikanski sabor (1965). Sadašnji pape samo provode već donesene koncilske odredbe. U društvenome pogledu, uvođenjem celibata onemogućeno je kako legitimno pravo nasljeđivanja materijalnih dobara u Crkvi, tako i nasljeđivanje crkvenih služba.

U mnogim religijama celibat se traži privremeno ili trajno od svećenika, redovnica i redovnika. Na celibat su, kako je već rečeno, obvezni posebno klerici zapadne Crkve te djelomice i unijatskih istočnih crkava, jer se smatra posebnim darom Božjim koji duhovniku omogućuje slobodno i potpuno služenje Bogu i ljudima.

Prema katoličkome crkvenom pravu ne smiju se ženiti klerici (đakoni, svećenici i biskupi) i obvezni su suzdržavati se spolnih odnosa cijeloga života. Međutim, celibat treba razlikovati od zavjeta čistoće kojeg polažu katolički redovnice i redovnici, a kojeg prihvaćaju i svećenički kandidati te neoženjeni kandidati za đakonat s ređenjem za đakona. Ređenje je zapreka za sklapanje braka; sklapanjem braka gubi se crkvena služba. Ponovno vraćanje u laičko stanje u pravilu je povezano s ukidanjem obveze na celibat. Obrnuto, međutim, oženjeni ne mogu biti zaređeni, osim ako se radi o kandidatima za stalni đakonat. U pojedinačnim slučajevima ranije oženjeni nekatolički duhovnici, koji su prešli na katoličku vjeru, mogu, s Papinom dozvolom, biti zaređeni za đakone ili svećenike.

Iako ispovijedaju isti nauk Isusa iz Nazarećanina, obvezu celibata nemaju svećenici protestantskih crkava dok tu obvezu u istočnoj Crkvi imaju monasi i episkopi. Međutim, đakoni i svećenici, ako imaju namjeru ženiti se, to moraju učiniti prije prihvaćanja službe đakonata. Ukoliko se slučajno zarede kao neoženjeni, nakon toga se ne mogu ženiti.

U protestantskim crkvama ne postoji obveza celibata. U pravoslavnim crkvama obveza celibata postoji za monahe i episkope, dok đakoni i svećenici smiju živjeti u braku kojeg su sklopili prije đakonata, ali se nakon ređenja ne mogu više ženiti.

Kako je temelj judaizma obitelj, u njemu se celibat ne smatra vrednotom. Rabini se mogu ženiti, dok se neoženjene muškarce drži da su nepotpuni i zakinuti.

U islamu se zabranjuje celibat (neženstvo), jer se to kosi s ljudskom prirodom, kako Poslanik kaže: "Tko bude u mogućnosti da se oženi, pa to ne učini, ne pripada meni!" (Taberani i Bejheki)

Celibat doživljava unutarcrkvenu kritiku, posebice u zapadnoeuropskim zemljama zbog sve brojnijega opadanja svećeničkih ređenja (koja su se od 1978. smanjila do jedne trećine). Općenito, kritičari celibata naglašuju da tu nije riječ o vjerskoj istini nego o promjenjivom crkvenopravnom propisu, a što znači da njegovo nepoštivanje i nije grijeh. A zašto bi i bio, ako se smatra disciplinskim prijestupom za što i nema sankcija. Stoga neki svećenici, redovnici i redovnice, upravo u takvome tumačenju nepoštivanja celibata vide šansu da žive kao i svi ostali "normalni" oženjeni ljudi. No, u želji da ne žive "dvostrukim životom", sve više je zahtjeva kako među svećenicima tako i među vjernicima, da se onim svećenicima koji to žele omogući sklapanje kršćanskoga braka. Uz napomenu, kad bi se to i omogućilo, tim pravom ženidbe ne bi se mogli koristiti redovnice i redovnici. Oni se bez obzira na svećenički red obvezuju na redovničke zavjete (siromaštva, poslušnosti i čistoće).

Kad je riječ o Papi Franji i njegovu odnosu prema ženidbi svećenika, potrebno je reći da on neće moći izbjeći govor o celibatu, ali da ga, sve kad bi i htio, neće uspjeti riješiti u svome papinskom mandatu.