Montaža: Index; Foto: Shutterstock, Blokirani.org

"UKOLIKO u roku od mjesec dana Vlada ne poduzme ništa da uspostavi takav pravni poredak i gospodarski i politički program u RH kojim će se blokiranim obrtnicima, poljoprivrednicima omogućiti dostojan život na socijalnom, gospodarskom i životnom nivou, uvjete u kojima će moći bez straha za svoj život i zdravlje podmirivati osnovne životne potrebe, osigurati im uvjete za rad i takav život u kojem neće strahovati za svoj dom, zdravlje, život podnijet ćemo Tužbu za genocid protiv Vlade RH," napisali su na svojim stranicama 9. rujna aktivisti iz Udruge Blokirani koja je osnovana u veljači ove godine.

Rok je prošao, a iz Udruge u četvrtak javljaju da je tužba pripremljena i da još samo čekaju hoće li Vlada reagirati na njihove zahtjeve i inicijative u kojima traže ocjenu ustavnosti novog Ovršnog zakona, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, zbog čega su slali požurnice Ustavnom sudu.

"Držimo da se dužničko stanje u kojem živi nacija može poistovjetiti s genocidom suvremenog doba, genocidom 21. stoljeća. Ljudi su očajni, to je život s blokiranim računima, popisanom svom imovinom, ovrhama, deložacijama, kreditima u švicarskim francima, životarenje bez ikakvih sredstava za život. Svakodnevno nas zovu i pričaju potresne priče u kojima im se život pretvorio u pakao, a ima i primjera gdje je takav košmar završio suicidom jer se čovjek našao pred zidom, ne vidi izlaz ni put za dalje," komentirala je za Glas Slavonije sadržaj pripremljene tužbe koju će uputiti Europskom sudu u Luxembourgu tajnica Blokiranih Darija Švob. 

Porazna statistika

Udruga na svojim stranicama nudi poraznu statistiku zbog koje je pokrenula inicijativu. Ističu da je u travnju ove godine u Hrvatskoj bilo blokirano 315,000 građana s ukupnim dugom od 24,5 milijardi kuna. Riječ je o običnim ljudima, dužnicima koji nemaju novca, posla ili načina da se izvuku iz klopke u koju nisu upali svojom krivicom.

Prema neslužbenim podacima Udruge, 220 tisuća građana s blokiranim računima je nezaposleno, dok preostalih 90 tisuća ima neki oblik osiguranja, ali ne i uvjete da vrati dugove zbog kojih im je uskraćeno korištenje računa. Blokirani su i računi 10,000 građana koji su umrli, odnosno 17 tisuća građana starijih od 65 godina kojima dob priječi izlaz iz dužničkog ropstva.

"Od 1. siječnja 2011., kada je važeći Ovršni zakon stupio na snagu, do 31. srpnja 2014. zaprimljeno je čak 4.401.717 osnova za blokadu," rekla je Švob, dodavši da u udruzi procjenjuju da životne posljedice zbog blokiranih računa trpi čak milijun građana, odnosno četvrtina stanovništva.

Udruga je osnovana zbog izostanka političke opcije koja se bavi rješavanjem problema građana čijoj egzistenciji prijete ovrhe, a koji su, kako kažu Blokirani, u 99 posto slučajeva zapali u dužničko ropstvo jer su ostali bez posla ili drugih načina da podmire dugove.

Na stranici Blokirani.org objavljene su mnoge tužne životne priče blokiranih, a evo nekih od njih:

"Imao sam obrt, sad živim u bijedi!"

"Nekada je bio obrtnik. Uspješan zagrebački obrtnik. Poslovao je dobro, zapošljavao radnike, uredno im isplaćivao plaće. No, posao je u jednom trenutku stao. Više nije mogao podmirivati troškove: poreze, doprinose, osiguranja. Počeo se gomilati dug prema državi. Na dug se lijepila kamata, na kamatu nova kamata, sve skupa izvan granica mogućnosti da se taj dug nekim legalnim načinom ikada vrati.

Zadnjih dana povjerio je znancima da razmišlja kupiti neke kvalitetnije slušalice, iste one koje po kvartovima nose nabrijani klinci, i zakorači na željezničku prugu. Slušalice bi ga spasile sumnje u samoubojstvo. A supruga bi od njegove police životnog osiguranja mogla vratiti dug i mirno živjeti do kraja života", jedna je od priča Blokiranih.

"Od 17.000 kuna dug s kamatama narastao na 140.000"

"Slična je i naša druga priča: bavio se obućarstvom kao obiteljskim obrtom. Bio je to zanat koji je prvi izučio njegov otac, potom i njegova djeca. Specijalizirali su se za ortopedsku obuću.

U poslu su bili dobri, u jednom su trenutku zapošljavali 15 radnika. Kada je kriza zakucala na vrata Hrvatske, posao je drastično pao. Državi su ostali dužni 17.000 kuna na ime zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U godinama koje su slijedile, dug je s kamatama narastao na 140.000 tisuća kuna. Pet godina oni su ga, u nastojanju da raščiste poslovanje, postupno vraćali.

No, odlazak u mirovinu taj je proces naprasno prekinuo. Primanja su pala na 900 kuna, i više nije bilo govora da se dug vrati. Danas živi u stanu u kojemu struju dobiva iz agregata koji je postavio na terasu. Isprva nije mogao platiti jedan račun za struju. Potom ni drugi. Stizala su upozorenja i obavijesti. Samo nije stizao novac kojim bi te račune platio. Na trosjedu u dnevnom boravku ima tri vreće rješenja o ovrhama", još je jedna od priča koju donose Blokirani.

"Gladujemo, ne plaćamo račune jer nemamo od kud"

"Odlučila sam ispričati svoju priču, koja se, vjerujem ne razlikuje previše od drugih i da je to priča već puno puta ispričana. I ja sam osjetila “blokadu”. Radim, plaća nije redovita,imam kredit. Ništa strašno, reklo bi se. Suprug mi je već mjesecima nezaposlen, ne prima nikakvu naknadu sa Biroa. Imamo prekrasnu 20-mjesečnu curicu.

Došao je i taj dan kad su me iz banke nazvali i rekli da mi je račun blokiran zbog Ovrhe. Bez ikakvih prethodnih obavijesti, opomena… Mjesečno sam mogla trošiti 1500,00 kn. Tim istim iznosom sredstava moram prehraniti dijete, pelene, dječje masti i da ne nabrajam što sve za jedno dijete treba u toku mjeseca. A gdje su režije i ostale stvari potrebne za život? Suprug i ja gladujemo, ne plaćamo račune, jer nemamo od kud. Dostojanstvo nam je ispod svih granica.

Znate li kako je jutrom se buditi s mišlju hoću li danas moći osigurati sve što djetetu treba? I pokušati zaspati s tim brigama? Strašno je to. Odričeš se prvo onoga što misliš da ti ne treba (samozavaravanje da nije potrebno). A onda se spustiš toliko nisko da i one potrebne svakodnevne potreba (toaletni papir) jednostavno nestanu. A moraš djetetu kupiti voće za taj dan? Što izabrati, voće za dijete ili toaletni papir? Nikada mi nije palo na pamet da ću biti u takvoj situaciji.

Idem na posao pješke 45 minuta jer nemam za benzin, a niti za autobusnu kartu. Najžalosnija je činjenica da nas je Centar za socijalnu skrb odbio sa obrazloženjem da nemamo uvjeta niti za jednokratnu pomoć. Čemu onda riječ "socijala" u nazivu Centra ?! Nek' ga izbrišu. Ova me država podsjeća na Grupu TNT iz stripa Alan Ford, gdje kradu siromašnima kako bi bogati imali još više. Jadno, tužno i žalosno".

"Najteže mi pada to što sam kćer morala dati u SOS dječje selo jer joj ja nisam mogla plaćati školu i odjeću. Sad me strah više ikog pitati za pomoć da ne bi socijalna služba rekla da i sin mora u dom"

"Da mi sin zna pisati napisao bi vam slično pismo. Patimo za poslom, strahujemo svakodnevno da će nas izbacit iz gradskog stana jer ne možemo platiti najam, a najteže mi pada to što sam kćer morala dati u SOS dječje selo jer joj ja nisam mogla plaćati školu i odjeću i sve što jednoj curici treba.

Sad me strah više ikog pitati za pomoć da ne bi socijalna služba rekla da i sin mora u dom. Sve što želim je pošten posao, krov nad glavom i kruh na stolu. Ne trebaju nama mobiteli, internet ili auto, samo da smo skupa i da za pošten rad budemo pošteno plaćeni.

Moja djeca odrastaju u suzama, kao i puno hrvatske djece. I dok se neka djeca igraju, djeca blokiranih brinu brige odraslih. Svi se pitamo koliko još možemo tako…".

"Sve mi se čini da ću prije ugledati Isusa kako hoda ulicom, negoli naći posao"

"Toliko dugo sam u blokadi da više ne znam čemu služi bankomat i kako ga koristiti, toliko dugo sam bez struje da više ne znam što je TV, veš mašina, pećnica, pegla, toliko dugo sam bez vode da više ne znam kako je to istuširati se tekućom vodom, toliko dugo sam bez posla i prihoda da sam zaboravila kako izgleda novac, i dok je guzonjama na vrhu sve to normalno ja se molim da nađem kakav-takav posao, a sve mi se čini da je to ravno čudu i da ću prije ugledati Isusa kako hoda ulicom!".