Foto: FAH

SABLASNA slika Alana Kurdija (Aylan je turcizirana verzija njegovog pravog imena) kao nijedna dosad izbacila je izbjegličku krizu iz pozadine u prvi plan naše kolektivne pozornosti. Ovaj sirijski dječak nije prvi (i nažalost teško da će biti zadnji) koji se utopio u čamcu prema obali Kosa ili Lampeduse, ugušio u kamionu za Beč ili Minhen ili ostao zatrpan pod ruševinama Homsa ili Alepa. Ipak, individualna tragedija nas sve skupa snažnije pogađa nego sumorne statistike o mrtvima i izbjeglima. Slika njegovog tijela izbačenog natrag na tursku obalu, s koje se njegova obitelj pokušala domoći sigurnog utočišta u Europi ili Kanadi, u isto vrijeme je postala simbol porazne politike Zapada prema njegovoj domovini.

Za početak, nije se loše podsjetiti osnovnih činjenica: kao i 4 milijuna njihovih sunarodnjaka, Alanova obitelj bježala je od četverogodišnjeg građanskog rata u kojem je prema nekim procjenama poginulo više od 300 tisuća ljudi, od toga više od 100 tisuća civila i gotovo 12 tisuća djece. Rat je počeo kada je režim Bašara al-Asada vojnom silom i terorom tajnih službi pokušao ugušiti prosvjede koji su se proširili Sirijom u sklopu zlosretnog Arapskog proljeća. Prosvjednici, koji nisu bili al-Kaidini teroristi ni američki agenti provokatori kako ih režim predstavlja, zauzvrat su i sami uzeli oružje, pojačani dezerterima iz redova vojske. Suočen s takvom eskalacijom, kao i brojni diktatori prije njega, Asad je očito odlučio da će ako treba pobiti čitav narod prije nego dobrovoljno predati vlast.

Pat-pozicija

Rat je u međuvremenu doveo do sve veće podjele i napokon do otvorenog sukoba među pobunjenicima koji je spasio režim i doveo do pat-pozicije. Sekularno-demokratski orijentirana Slobodna vojska Sirije (FSA) potisnuta je od Asadove vojske s jedne i džihadista s druge strane iz većine gradova koje je kontrolirala, ali njena Južna fronta je još aktivna. Džihadisti, izdašno potpomognuti stranim dobrovoljcima, novcem i naoružanjem iz Turske, Katara i Saudijske Arabije, podijelili su se na al-Nusru koja je odana al-Kaidi, Islamsku frontu i zloglasnu Islamsku državu (ISIS), uspostavljenu prošle godine na znatnom dijelu Sirije i susjednog Iraka.

Iako je ISIS u ratu sa svima, najžešći otpor im pružaju kurdski radikalno lijevi militanti povezani s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koji su uspostavili autonomiju u sjevernoj pokrajini Rojava, zvanoj još i Zapadni Kurdistan. U toj pokrajini nalazi se i Kobane, grad iz kojeg je Alanova obitelj izbjegla i koji je gotovo potpuno uništen pod opsadom ISIS-a. Ovako je jedan stanovnik opisao stanje za vrijeme opsade: „Nitko ne može izići iz svog doma, ulice nisu sigurne... Borci ISIS-a upadaju u kuće i ubijaju svakoga koga nađu.“ Jedinice narodne obrane (YPG) i njihov legendarni ženski odred (YPY) su ga obranile protiv svih izgleda. Zahvaljujući njima, Alan, njegov brat i majka su barem pokopani u slobodnom Kobaneu.

ISIS, ultimativni kult smrti

Ovaj rat unutar rata je prožet posebnim značenjem. Ako ISIS kao ultimativni kult smrti znači najcrnji scenarij za Siriju i Bliski istok u cjelini, revolucionarni eksperiment u Rojavi predstavlja radikalnu alternativu. Antropolog David Graeber s pravom povlači paralelu sa Španjolskom revolucijom (1936-1939): i Rojava je zasnovana na anarhističkim principima demokratskog konfederalizma i nadilaženja nacionalne države te potpune vjerske, etničke i rodne jednakosti. Rojava je također podnijela ogromne žrtve u borbi s fašizmom (u njegovoj islamskoj verziji), i do nedavno s potpunim izostankom podrške sa Zapada (uz graničnu blokadu i do nedavno podršku ISIS-u od strane susjedne Turske). Predanost društvenoj emancipaciji u takvim uvjetima mogla bi biti poticaj rezigniranim ljevičarima svugdje u svijetu:

Dakle, gdje u cijeloj ovoj priči stoji mitski Zapad? Opće mjesto o odgovornosti za rat je samo prividno točno. Krivnja ne leži u navodnom miješanju u unutarnje poslove zemlje koje je dovelo do rata, što je i inače omiljena izlika diktatora. Još jednom: koliko god to teoretičarima zavjera bilo nezamislivo, do rata je dovela odlučnost naroda da više ne živi u brutalnoj policijskoj državi i odlučnost režima da slomi njihovu pobunu svim sredstvima. Upravo zapadna beskičmenjačka politika nemiješanja, odugovlačenja i polovične podrške je Asadu dala signal da su mu ruke odriješene, ma koliko krvave bile.

Manjak hrabrosti Baracka Obame

Naravno da još veću krivnju snosi Putinova Rusija, njegov glavni zaštitnik, koja vetom u Vijeću sigurnosti uporno blokira rezolucije o intervenciji u Siriji. Međutim, da je imao dovoljno političke volje i hrabrosti, Obama je akciju mogao provesti unilateralno. I ne, to nije morala biti totalna invazija poput one koja je dovela do katastrofe u Iraku. Uspostava humanitarne enklave i no-fly zone uz ciljane udare na vojne mete bi imala višestruki učinak – zaustavila bi režimske avione i helikoptere, okončala egzodus izbjeglica pred neprestanim bombardiranjem i bitno promijenila ravnotežu snaga u korist pobunjenika. Da je zaista došlo do odlučne intervencije prije dvije godine kada je Asad prešao Obaminu neslavnu„crvenu liniju“ upotrebom kemijskog oružju, rat bi možda već bio prošlost.

Umjesto toga, zračni udari su godinu dana kasnije pokrenuti protiv ISIS-a kao nove i direktne prijetnje Americi. Oni koji smatraju da vojna akcija nikad nije rješenje bi trebali uzeti u obzir da je i ovakva, prekasna i preslaba, zaustavila siguran pad Kobanea i genocid nad Yazidima (kurdska vjerska manjina u Iraku). Zdrava skepsa prema motivima „svjetskog policajca“ nije isto što i dogmatični pacifizam. Osim toga, diplomatsko rješenje bi možda bilo realno da Rusija i Iran, koji bi trebali izvršiti pritisak na Asada da odstupi, nisu direktno uključeni u rat na njegovoj strani. Bilo kakav mirovni sporazum koji bi ga ostavio na vlasti nije vrijedan papira na kojem je napisan. Malo je poznato da je i obitelj Kurdi prvo bježala iz Damaska od njegovog terora, a tek zatim od ISIS-a iz Kobanea. Riječima još jednog izbjeglice : „Mrzimo ISIS, ali Asad, Hezbollah, Putin i Iran uništavaju Siriju.“

„Asad – heroj a ne zločinac“

Postoji određena morbidna opčinjenost istočnjačkim diktatorima, koja se redovito manifestira u internet komentarima kad su ovakve tzv. geopolitičke teme u pitanju, makar iza njihovog navodnog otpora zapadnjačkom imperijalizmu stoji samo bespoštedna borba da se održe na vlasti. Varijacija na temu „Asad – heroj a ne zločinac“ ili „Asad nije cvijeće, ali...“ sigurno neće nedostajati ni u komentarima na ovaj tekst, ali činjenice govore za sebe – njegova vojska i paravojne jedinice su krive za tri četvrtine civilnih žrtava i većinu ratnih zločina, od korištenja sarina do improviziranih ali razornih bombi-bačvi. Jesu li oni koji smatraju da ga je trebalo pustiti da se obračuna s „teroristima“ svjesni što time podrazumijevaju? Zašto je tako kontroverzno u 21. stoljeću reći da diktator koji masakrira vlastiti narod nije legitimni predstavnik vlasti nego ratni zločinac najgore vrste? Tri optužnice za zločine protiv čovječnosti su već pripremljene i samo ruski veto blokira pokretanje procesa na Međunarodnom kaznenom sudu. Nažalost, to nećete naći na Russia Today i sličnim „nezavisnim“ medijima.

Živimo u vrijeme kada se užasi rata ne mogu sakriti, informacija su svima dostupne online i neznanje nije opravdanje. Oni koji brane Asada odriču se elementarne humanosti u ime svoje nesuvisle ideologije. Posebna je ironija da će takvi među prvima osuđivati izbjeglice jer „nisu ostali braniti svoju zemlju“, zemlju koja je uništena do neprepoznatljivosti.

Licemjerje i sramota Europe

Da, zatvaranje europskih granica pred izbjeglicama i licitiranje oko azilantskih kvota, dok milijuni čame u izbjegličkim kampovima Turske, Libanona i Jordana, licemjerno je i sramotno. Da, to što su im SAD odobrili jedva tisuću, a Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar i Emirati ravno nula zahtjeva za azil, je nedopustivo. To su nevini ljudi kojima svijet mora pomoći, ali rješenje ne može biti egzodus čitavog naroda.

Ovaj rat još uvijek nije izgubljen – savez kurdskih revolucionara na sjeveru i FSA na jugu zemlje, ako im se osigura adekvatna obuka, naoružanje i zračna podrška koju i sami traže, ima šanse osloboditi zemlju od dvostruke tiranije Asad i Islamske države. Još jedan sirijski dječak u izbjeglištvu je obišao posljednjih dana društvene mreže, i lideri zapadnih sila bi zaista trebali poslušati njegovu poruku.

O njima ovisi hoće li njegova zemlja imati ikakvu budućnost.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala