Hrvatska i ortački kapitalizam - razlog zbog kojeg nas gazi i Rumunjska

24. srpnja 2016. |
Goran Vojković

Foto: Index, Pixsell

SMATRATE li kako porezi moraju biti visoki, jer država upravlja vašim novcem bolje od vas? Mislite da privatno mirovinsko nema smisla, jer bolje dati političarima da ulažu vaš novac? Grozite se mogućnosti da privatnici pod koncesijom obavljaju komunalne usluge, već sanjate veliku gradsku komunalnu firmu gdje upravu čine gradonačelnikovi prijatelji, a zaposlio je sve do petog koljena? Grozite se mogućnosti da državno školstvo može imati konkurenciju u privatnom? Želite što više državnih firmi, gdje će kadrovirati trenutno vladajuća stranka?

Nadate se da će vas "vaš" političar kojeg toliko ljubite zaposliti? U Hrvatskoj ste? Sigurno se onda sretni – jer Hrvatska je pravi primjer države rodijačkog kapitalizma. Istina, imati ćete sve manje i manje novca, ali što je materijalno prema iskonskoj sreći?

Index je već pisao o vrlo zanimljivom ugovoru potpisanom s upravom Hrvatskih šuma, po kojoj je uprava trebala dobiti lijepe bonuse u slučaju uspješnog poslovanja. Pokoji milijunčić kuna, koliko se čini. Mnogi će reći: "Eto, tako je to u kapitalizmu!"

> Ovako pljačka SDP: Direktorica Hrvatskih šuma zajamčili bonue od 55 milijuna naših kuna

Međutim, to s kapitalizmom i tržištem, barem ako gledamo zemlje kojima težimo, od Njemačke i Češke do Kanade – nema nikakve veze. Takvi bonusi su naravno uobičajeni – u privatnim firmama koje su na tržištu. Ako ste dioničar takve firme i ako vam uprava svojom umješnošću donosi milijune, naravno da ćete je nagraditi!

Takav sustav bonusa koristiti za Hrvatske šume, firmu koja monopolom, temeljem posebnog zakona upravlja šumskim blagom i još koja od svake druge firme primaju novce za "općekorisne funkcije šuma", dakle paraporez – znači koristiti sustav bonusa kod firme koja je samo svojim malim dijelom na tržištu je smijurija, da ne kažem nešto puno gore. Bonus upravi u takvoj firmi koja je po svojoj funkciji bliska državnoj ustanovi može biti koja tisuća kuna, a ne milijun!

Sve to nas navodi na činjenicu da je Hrvatska ogrezla u jednoj vrsti u biti lažnog kapitalizma – koji se na engleskome zove crony capitalism, a hrvatski mu je prijevod ortački kapitalizam ili rodijački kapitalizam. Pa neka ova priča oko Hrvatskih šuma bude povod zašto se u našem kapitalizmu ne napreduje, dok nekada zaostala Rumunjska upravo preskače Hrvatsku, a Česi, kojima smo se nekada smijali, davno su nas prešišali u životnom standardu.

Kako su društvene elite željele ostati na vlasti

Potrebno je priču vratiti nešto više od četvrt stojeća – padom Berlinskog zida postalo je jasno da će svi morati prijeći na višestranački sustav i tržišno gospodarstvo. Neke zemlje su to iskreno napravile – od Češke preko Poljske do Estonije i u narednih 25 godina su napravile tehnološko čudo. Češka je postala jedna od vodećih država Europe. Slovačka, siromašnija od Češke, a koju smo ponajviše poznavali po ciklusu crtića Pat i Mat, postaje također tehnološki i informatički razvijena zemlja.

Rumunjska, koja je bila primjer nerazvijenosti i sirotinje čak i za najzaostalije krajeve bivše Jugoslavije (s Hrvatskom onda ju je potpuno besmisleno uspoređivati – mi smo bili Vegas prema njima!) kroz tri godine će u standardu prestići Hrvatsku.

Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, pa uključimo u ovo i Grčku – zaostaju. Mi se počinjemo uspoređivati sa zemljama poput Albanije, s kojima smo se donedavno doslovno sprdali. Gdje je problem? Pa uvelike u tom obliku razvoja, kojega smo odabrali – Hrvatska je odabrala model razvoja koji je sačuvao nekadašnje elite, koji je sačuvao svemoć države koja je nekada postojala, ali koji ne osigurava razvoj. To je upravo rodijački kapitalizam.

Kako je došlo do toga – jednostavno je. Društvene elite koje su vladale do 1990. željele su sačuvati svoju moć, utjecaj i povlastice. Zato je razvijen oblik kapitalizma koji u biti ne predstavlja kapitalizam kakvog znamo u zapadnim državama – već je laž koja prikriva stvarno stanje – i dalje potpunu premoć politike i uskih i povezanih političkih elita.

Definicija rodijačkog kapitalizma – kao da pričamo o Hrvatskoj

Wikipedija kao da priča o Hrvatskoj, prenosimo skraćeno: „Ortački kapitalizam ili rodijački kapitalizam (crony capitalism, od engl. crony: blizak prijatelj, drug), oblik kapitalizma u kojem poslovni uspjeh ovisi o bliskim, ortačkim odnosima vlasnika tvrtki i političara na vlasti. U svom osnovnom obliku ti bliski odnosi političara i kompanija imaju oblik davanja posebnih povlastica kompanija kao što su građevinske, uvozne i slične dozvole, porezne olakšice i slične državne intervencije. Nakon propasti istočnoeuropskih komunističkih država osnovni oblik postao poklanjanje cijelih državnih kompanija novostvorenim tajkunima koji su najčešće bili bivši visokopozicionirani dužnosnici.

Iako se možda lagano natječu jedni protiv drugih, oni će predstavljati jedinstvenu frontu prema vlasti u potrazi za subvencijama, pomoći ili propisima. Pridošlice na tržištu teško mogu pronaći kredite, prodajna mjesta na policama trgovina.

Rodijački kapitalizam općenito je povezan s državnim intervencijama većih razmjera. Namjerno nejasni zakoni i propisi su uobičajeni u takvim sustavima. Gledano strogo, takvi zakoni uvelike mogu omesti gotovo sve poslovne subjekte; u praksi, oni su samo selektivno provođeni.

Avet da imaju takve zakone koji im iznenada mogu srušiti posao daje poticaj poslodavcima da ostanu u dobroj milosti političkih dužnosnika."

Poznato? Čudno privatizirane kompanije koje ostaju u dobroj vezi s politikom? Sustavi gdje subvencije idu ponajviše onima koji su u dobroj vezi s političarima? Izguravanje onih koji dolaze s novim poslovnim idejama tipa UBER-a? Inspekcije koje nekima gledaju 10 lipa, negdje ne vide milijune? Cijela poslovna carstva koja nikada nisu vidjela kontrolu radnog vremena, dok je poduzetnik u maloj firmi vidi dvaput godišnje? Država koja je glavni naručitelj i glavni financijer i glavni arbitar, recimo u predstečajnim nagodbama, gdje milijuni dugova lošeg poslovanja mogu biti obrisani?

Rodijački kapitalizam je kapitalizam koliko su Demokratska Narodna Republika Koreja ili Njemačka Demokratska Republika – demokratske. To je samo smokvin list koji skriva političku moć grupe ljudi nad cijelim društvom.

Država je sve i sva

Rodijački kapitalizam znači zadržavanje neograničene moći tamo gdje moć treba biti ograničena – u političkim elitama. Biti u političkoj eliti u Hrvatskoj je sve i sva – jer država je najveći naručitelj, najveći investitor i potpuni regulator. Osim toga, svemoćna država ogromnim porezima uzima novce, kako bi omogućila političarima na svim razinama ono što političari najviše vole – moć, uključujući i moć da dijele vaše novce.

Hrvatska po utjecaju države ne da nema ništa s „neoliberalnim kapitalizmom“, već hrvatski kapitalizam u velikom dijelu upravo predstavlja nastavak onoga kako se radilo do 1990. – državna i partijska intervencija i upravljanje od strane politike i politici bliskih gospodarstvenika. Često sinova onih koji su nekada upravljali kao socijalistički direktori.

Model koji imamo, politika koju imamo, se jake i neovisne privrede te niskih poreza doslovno pa grozi – zamislite načelnika općine koji nije glavni koji zapošljava već običan administrator? Gradonačelnika koji ne upravlja tisućama sudbina u gradskim firmama već samo malom upravom, dok se poslovi za grad dobivaju preko jasnih natječaja? Župana koji vas ne može zaposliti nigdje – jer eto nad privredom nema nikakvog utjecaja? Premijera koji ne može „uz širok osmeh i zlatan zub“ kako bi rekao Đole, otvoriti neka radna mjesta – jer premijer nije taj koji otvara radna mjesta vašim poreznim novcem, već radna mjesta otvaraju poduzetnici, tipa Elona Muska ili Ingvara Kamprada (utemeljitelj IKAE-e).

Rodijački kapitalizam je u biti model koji je pokupio najgore od svega – izgubio je relativnu sigurnost radnog mjesta koja je postojala, ali ostavio nesposobne političare, vezane s nesposobnim gospodarstvenicima i cijeli porezni i drugi aparat kojim se može udarati po glavi neki poduzetnik koji bi se pojavio kao konkurencija sa svježim idejama i novim poslovnim modelima. To s modelom koji imaju Češka, Danska, pa i oni kojima se divimo, Norveška, Švedska, Finska, nema nikakve veze!

Švedska i slične zemlje – nisu socijalizam

Ponavlja se često teza kako bi mnogi „švedski socijalizam“, što je potpuno pogrešno – sama Švedska nema veze sa socijalizmom, štoviše, ljubavi prema socijalizmu susjednog SSSR-a je iskazala tako da još uvijek ima jednu od najjačih vojnih industrija na svijetu. U Švedskom parlamentu, Riksdag, istina postoje socijalisti (Left Party), ali od 349 zastupnika imaju 21 i u oporbi su. Vladaju socijaldemokrati i zeleni – nešto bi to bilo kao u nas koalicija SDP-a i OrAH-a.

Za Hrvate vrlo poželjna Norveška (jer je dosta naših državljana otišlo tamo – ima Parlament, Storting, po broju zastupnika sličan nama, a gdje vladaju konzervativno-liberalne stranke (teško prenijeti na nas, ali recimo da bi to bila neka kombinacija Konzervativaca Ruže Tomašić s liberalnim trojcem HNS, HSLS i IDS). Da, ima i socijalista – ukupno 7 od 169 zastupnika!

Ona priča "nordijski socijalizam" nema veze s vezom – tamo su razvili nabolje tenkove i avione na svijetu kako bi se obranili od socijalizma. Tamo vlada tržišni, jaki i pravi kapitalizam, koji uključuje u Švedskoj i dijelom državno financirano privatno obrazovanje – jer i u tom segmentu postoji konkurencija.

Taj model kapitalizma uključuje tisuće i tisuće firmi koje rade, zapošljavaju pa i napreduju – ali i propadaju, kao što je propala Nokia – kada je njena uprava mislila da pametni telefoni nemaju budućnosti. No, kako se biznis može i pokrenuti – onda nije ni toliki problem kada netko propadne. Štoviše toliko biznisa pokreću da im nedostaje radne snage. No, taj model ne uključuje svemoćne političare svih razina koji narodnim novcem upravljaju privredom.

Sve zemlje koje su san onih koji odlaze iz Hrvatske – zemlje su daleko od rodijačkog kapitalizma – istina, imamo ga i u Americi, posebno u vojnom kompleksu (pokušajte na nekom natječaju prestići Boeing), ali nigdje nije tako premrežen i tako doveden i do najniže razine komunalnog upravljanja gradom, kao što je to u nas i nama sličnim državama.

Zašto rodijački kapitalizam opstaje?

Rodijački kapitalizam u nas je jak i opstaje – jer ljudi glasaju za njega. Ljudi masovno glasaju za lokalne, regionalne i državne šerife, nadajući se nekoj pinki: radnom mjestu, povlaštenoj mirovini ili napredovanju na poslu.

Štoviše, u takovom modelu uvlačenja počinju im smetati svi koji žele drugačiji sustav – jer drugačiji sustav, sustav tržišta, negira dugo građeni sustav političkih i drugih uvlačenja, a i drugačiji sustav je temeljen na sasvim drugim temeljima: napreduje se temeljem znanja, ne samo temeljem diplome (ona je samo preduvjet za neke poslove), poslovi se nalaze na tržištu, ne na ručku s političarem, kvalitetu odrađenog procjenjuje kupac koji je dao svoje novce, a ne onaj tko je platio tuđim poreznim novcima – pa će biti „lako ćemo“, sredi se problem uz janjetinu…

Međutim rodijački kapitalizam, koji je u biti pokupio sve najgore od svih sustava – ima jednu manu. Ima onu istu manu koju su imali socijalistički, a u biti modeli državnog i partijskog upravljanja – totalno je neučinkovit. Zapošljava se (na tuđi račun) samo da bi se zapošljavalo, uvlakači napreduju, kvalitetni se odguravaju – i onda oni koji bi trebali voditi ili odlaze ili se povlače, a državu i gospodarstvo vodi mala i intelektualno sasvim prosječna pa i ispodprosječna rodijačka grupa (pri čemu pod pojmom rodijaka ne smatramo samo obitelj, kako bi s juga Italije rekli, obitelj je jedno, familija su ljudi i s kojima niste u rodu).

Što će biti s Hrvatskom?

Postoje dva puta kojim Hrvatska može ići – jedno je i dalje ustrajati na rodijačkom kapitalizmu, na sustavu gdje će neki imati puno, od njih ovisni nešto manje, a većina mrvice – i gdje će i dalje političari i njihovi poltroni upravljati vašim novcem. Rezultat tog puta je jasan: preskače nas Rumunjska, preskočiti će nas na kraju i Albanija, a mi ćemo biti samo blaža Grčka. Novca će biti sve manje i manje, Hrvatska će postati što je nekada bila Albanija.

Drugi put je: smanjiti poreze, olabaviti državni stisak, političare napraviti običnim administratorima kojima je posao raditi na općem dobru, uništiti samu ideju državne premoći i nadzora koji gledaju samo jedne, omogućiti ljudima da otvaraju firme, ulažu, rade i da zarađeno što više ostane njima. Prepustiti sve poslove osim malog broja državnih monopola i strateških firmi privatnicima koji će raditi bez suvišnih dozvola, licenci i ograničenja – to je put kojim su davno krenule Danska, Švedska, Kanada, i put kojim su prije 25 godina krenule jedna Češka, Estonija, pa čak i Rumunjska.

Bit će zanimljivo gledati kako će stvari u Hrvatskoj ići dalje – no osobno mogao bih se kladiti da će se razdoblje rodijačkog kapitalizma nastaviti, jer će unatoč tome što to znači gospodarsku propast – ljudi glasati za demagoge koji vole kupovati glasove, moć i utjecaj novcem naivaca. Previše je čini se u ovoj zemlji ljudi koji žele da im političari uzmu novac kako bi ih darivali tim istim novcem. I pri tome samo žele da nekome drugome uzmu više. A političari – kao i svaki posrednik, najbolji dio će ostaviti za sebe. Jer, politika je kao i kockarnica – kuća uvijek dobiva. Upravo kako dobar dio naroda želi.

Pogledaj desktop verziju Članka
Vezane vijesti
© 2017 Index portal
kontakt | uvjeti korištenja | marketing