FOTO: Index

U MEĐUNARODNU radionicu na temu biomedicinskih znanosti koja se ljetos održavala na PMF-u u Zagrebu, uz brojne druge ugledne svjetske znanstvenike, uključio se i Dražen Prelec koji je porijeklom iz Hrvatske, ali radi i predaje u SAD-u.

Našli smo se u pauzi programa na početku Preradovićeve ulice koja je u to vrijeme odjekivala od glazbe uživo, tako da smo u jednom trenutku naš intervju morali preseliti pred kino Europa.

Dražen Prelec je završio studij primijenjene matematike na Harvardu, gdje je potom doktorirao psihologiju. Godine 1991. prešao je na prestižni MIT, na kojem danas drži čak tri profesorske pozicije.

„Glavni odjel mi je na Sloan School of Management, no također radim na Department of Brain and Cognitive Sciences i na Department of Economics“, rekao mi je Prelec, a potom objasnio kako je upoznao našeg zajedničkog prijatelja, fizičara Dejana Vinkovića.

Mudrost masa

„Godine 2004. radio sam u Zagrebu na PMF-u s matematičarima. Negdje u to vrijeme na Princetonu upoznao sam Dejana. Trenutno radim pola na neuroekonomiji, odnosno na istraživanju odlučivanja u ekonomiji, a pola na teoriji pronalaženja valjanih zaključaka na temelju odgovora velikog broja pojedinaca.“

Prelec je objavio nekoliko radova u uglednim svjetskim časopisima kao što su Science i Nature na temu koja se obično naziva ''mudrost masa''. Ključna ideja tih radova je da se iz mišljenja velikog broja ljudi ponekad mogu dobiti prilično pouzdani odgovori na određena pitanja. Primjerice, tražite od ljudi da procijene koliko kilograma ima neka osoba, prikupite sve odgovore i pronađete prosječnu. Ona će uglavnom biti prilično točna. No nije uvijek za sva pitanja dovoljno prikupiti veliki broj odgovora i jednostavno ih usrednjiti – neznanje masa ponekad može prevladati mudrost informirane manjine. Istraživanja su pokazala da je stoga najbolje napraviti algoritme koji će znati prepoznati koji su odgovori pouzdaniji. U svojim studijama zagrebački je znanstvenik došao do zaključka da su obično najtočniji oni odgovori čija je popularnost veća nego što to mase u svojim ocjenama u upitnicima predviđaju; naime, uz to što daju svoj odgovor, ispitanici također daju i procjene popularnosti odgovora drugih ljudi. Tu metodu Prelec je nazvao algoritmom ''iznenađujuće popularnosti''.

„Ova teorija temelji se na činjenici da masa ima više informacija nego pojedinac. Kolektiv uvijek zna više. No nema svaki pojedinac isto znanje. Neki znaju više, a neki manje. Tu se onda javlja pitanje ekspertize – kako izvući neku informaciju iz kolektiva. Ako samo usrednjite odgovore, možete dobiti odgovor koji će biti čak lošiji od prosječnog“, pojasnio je Prelec.

Zašto je tržište mudrije od demokracije?

Pitao sam ga koji čimbenici mogu pomoći da se bolji odgovori izdvoje od lošijih.

„Ako gledamo probleme kolektivnog odlučivanja, oni su počeli još u staroj Grčkoj. Do sada smo uglavnom imali dva rješenja problema. Jedno je bilo demokratsko glasanje. Drugi princip usklađivanja mišljenja je tržište koje uključuje burze. Ono ima neke prednosti u odnosu na demokratsko odlučivanje jer u njemu ljudi koji najviše znaju imaju najviše utjecaja, barem u teoriji. Konačna vrijednost dionice odražava mišljenje ljudi koji su za nju spremni dati neki određeni zalog, a koji istovremeno često imaju i neke insajderske informacije. Postoji teorija o tržištu prema kojoj će ono uvijek točno odrediti vrijednost nečega. Problem u demokraciji je to što praktički ne postoji nagrada za određenu odluku. Vi znate da vaš glas neće značiti gotovo ništa ako postoji veliki broj glasača. Tržište također ima svojih deformacija, međutim, na njemu ljudi ipak nešto riskiraju i nešto dobivaju kao nagradu - ili reputaciju ili kapital ili i jedno i drugo. No tržište ima jedan drugi ključan problem, a to je da se na njemu može definirati samo mali broj pitanja. To je osnovno ograničenje tržišta. U člancima koje sam objavio u časopisima Nature i Science ideja je da se poveže mudrost mase s teoretskim principima tržišta“, rekao je Prelec pa pojasnio:

„Mi bismo htjeli postići da u anketama ljudi imaju osjećaj da se njihov odgovor uvijek ocjenjuje i da, ako daju iskren odgovor o bilo čemu, da će se to na neki način potvrditi i vrednovati, kao da odlučuju na tržištu. To je ideja u kojoj se anketa pretvara u natjecanje u kojem istiniti odgovori imaju najveću šansu da budu definirani kao najbolji. Odgovori koji najviše odgovaraju stvarnosti, trebali bi dobiti najbolji rezultat. Primjerice, na tržištu trenutna vrijednost dionice najbolji je pokazatelj što ljudi misle o dugoročnoj perspektivi neke kompanije. U praksi je to pokušano kroz tzv. prediction markets, tržišta predviđanja. Recimo, vi možete kupiti neku dionicu koja predviđa izborni rezultat nekog kandidata. Možete otići na internet i kupiti dionicu koja će vrijediti jedan dolar ako predsjednik Trump bude opozvan do kraja 2017. Ako se to dogodi, dobit ćete jedan dolar. Ako imate 50 takvih dionica, dobit ćete 50 dolara. Trenutna vrijednost te dionice je 19 centi. To je neka vrsta kladionice, poput sportske. Teoretski gledano, vrijednost te dionice odražava sve informacije koje su raspršene u masi. Ali njezina vrijednost sutra može biti 25 centi, ako se nešto promijeni. To je demokratsko usklađivanje mišljenja jer ljudi koji kupuju te dionice misle da je vrijednost veća od 19 centi, dok oni koji ih prodaju misle da je manja. Pokazalo se da su te dionice bolji pokazatelji budućnosti od anketa jer ljudi koji ulažu u skladu sa svojim mišljenjem snose financijsku odgovornost, a to podrazumijeva da prate ankete. Njihovo mišljenje sadrži sve informacije sadržane u anketama, plus njihovo osobno mišljenje“.

Znanost u SAD-u, u Europi i u Hrvatskoj

Pitao sam svojeg sugovornika koje su ključne razlike u tretiranju znanosti i znanstvenika u Hrvatskoj, u Europi i u SAD-u. Shvatio sam da zna da su izdvajanja za istraživanja i razvoj u Hrvatskoj među najmanjima u Europi te da je upoznat s problemima s kojima se sustav susreće u nastojanju da uvede nešto konkurentnosti i izvrsnosti. Također je svjestan i da Sveučilište u Zagrebu posljednjih godina tone na svjetskim rang listama..

"Američki znanstveni sustav je vrlo uspješan. No on nije stvoren po nekom planu, on je organski tako izrastao. U njemu ima puno dobrih stvari, ali i nekih loših. Za mlade znanstvenike posebno je važno to što se sveučilišta natječu za mlade talente. Ako ste perspektivni znanstvenik od 20-ak godina, sveučilišta će se boriti za vas. Nakon doktorata možete dobiti 10 ili 20 ponuda tako da na tržištu možete dobiti nevjerojatno dobre uvjete. Primjerice, možete tražiti početni kapital od milijun dolara za pokretanje laboratorija. Važno pitanje je zašto se sveučilišta natječu za mlade talente. Naime, ona itekako vode računa o tome koji im je položaj na svjetskim rang listama – jesu li među prvih deset, pedeset ili stotinu. Ako sveučilište pada na listama, netko će biti prozvan ili čak izgubiti posao. Ljudi na višim položajima, poput dekana jako prate što se zbiva sa sveučilištem i spremni su uložiti puno novca da dobiju kvalitetne ljude i njihove laboratorije. Primjerice, jučer sam čuo da je MIT ponovno na prvom mjestu na QS rang listi, već šestu godinu za redom. To je na našoj web stranici velika vijest. Ako sveučilište pada, netko mora objasniti zašto se to događa i preuzeti odgovornost. To je glavna prednost i razlika u odnosu na ostatak svijeta, osobito Hrvatsku. No Europa u posljednje vrijeme također ima sve više grantova za mlade ljude. Druga strana američke medalje je da ako imate 50 ili 60 godina, već se smatra da je vaše vrijeme prošlo, osim ako ne nastavite raditi istim tempom, što nije lako“, rekao je Prelec.

„To je cijena i naličje uspješnosti tog sustava. No to može imati i posljedice po istraživanja. Primjerice, ako se mjere publikacije u časopisima, brojevi citata i sl., ljudi će svoj rad modificirati na takav način da maksimiziraju baš takve ishode. Supruga i ja već smo puno godina u SAD-u i vidimo da te distorzije postaju sve veće. Tako mladi sve ranije moraju imati publikacije u svojem CV-u. Također, već u gimnaziji kod njih se forsiraju određene izvanškolske aktivnosti kojima će se mladi dokazati, bilo da je riječ o sportu, glazbi, natjecanjima ili nečem drugom“, kaže naš znanstvenik.

Hrvatska se treba ugledati na uspješne slične zemlje

Pitao sam ga što misli da bi moglo biti rješenje za hrvatski znanstveni i obrazovni sustav koji raspolaže s malim sredstvima i istovremeno ne potiče kvalitetu. To je jedan od razloga odljeva mozgova; najbolji znanstvenici često nam odlaze u inozemstvo, a malo njih se vraća, osim eventualno na zalasku karijere ili u mirovini.

„Mislim da rješenje problema znanstvenog i obrazovnog sustava za Hrvatsku nije u tome da se stariji ljudi koji su se vani afirmirali vraćaju. Bolje je da se mladi stimuliraju da neko vrijeme provedu vani, da vide kako uspješni sustavi funkcioniraju. Osim toga, Hrvatska može biti zanimljiva mladim strancima. Neke europske zemlje već su postale jako privlačne strancima – skandinavske, Velika Britanija, Švicarska, Nizozemska i sl. Dobar primjer je Nizozemska. Ona u odnosu na ostatak Europe ne izdvaja posebno puno za znanost, možda je po tome čak malo ispod prosjeka EU-a. No ona stvara dojam kao da daje više. Jako je otvorena za dolazak stranaca. Ondje nije nužno naučiti nizozemski, dovoljno je znati engleski, predavanja i komunikacija sa znanstvenicima odvijaju se na engleskom. Nizozemski znanstvenici uključeni su u rad znanstvenih institucija, a imaju i dosta velike grantove, odnosno sredstva iz projekata za znanstveni rad. Konačno, o tome tko će dobiti grantove, barem one najveće, odlučuju povjerenstva koja nisu sastavljena od domaćih znanstvenika već od stranaca. Tako se izbjegava mogućnost pogodovanja umreženim znancima i prijateljima. Oni u takvim situacijama pozovu najbolje stručnjake iz svijeta da odaberu najbolje. Nizozemci također nisu omogućili da se jedno sveučilište profilira kao daleko najveće na račun drugih. Oni imaju gotovo deset vrlo solidnih sveučilišta, a ni jedno od njih ne dominira. Stoga imaju atmosferu natjecanja među institucijama, iako je Nizozemska mala zemlja. Mi bismo u Hrvatskoj trebali vidjeti što funkcionira u drugim manjim europskim zemljama. Nije sve samo u novcu“, objasnio je Dražen Prelec.