Come fly with me: Dragi dnevniče...

Come fly with me: Dragi dnevniče...

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

SUNČANA nedjelja popodne, šuškam se u krevetu, doma sam.

Svaki put kad dođem imam osjećaj kao da je prošlo godinu dana od kada sam zadnji put bila u Zagrebu, a zapravo prođe 2-3 mjeseca. Srećom pa su samo 2-3 mjeseca, jer mislim da ne bih izdržala sve to skupa da ne dođem svako toliko na par dana. Da mi bakica ne peče kolače ili kuha neke svoje čarolije, da s mamom ne odem bar jednom u neki šoping, a sa starim ne prokomentiram koju sam knjigu zadnju pročitala. Da ne vičem na buraza da posprema za sobom, da se ne natežem sa sestrom oko moje/njene/naše odjeće, da ne sjednem na kavu u gradu, pogotovo sada kad sunčeko ponovno dolazi, da ne prošećem centrom sa slatkačem u rukama, da ne obavim petstosedamdesetitri babinjaka u tih 6 dana koliko sam ovdje. Da ne prošećem cucka po šumi iza kuće, da ne vidim najbolje curke na svijetu i izađem s njima van, da ne slušam svoj jezik gdje god se okrenem i na kraju krajeva da se ne podsjetim svaki put ovo nanovo zašto sam otišla odavde.
 
I koliko god da mi fali sve nabrojano i koliko god bih se htjela vratiti jednog dana natrag, toliko mislim da bi crvići u guzi ipak bili jači i da bi vrlo brzo ponovno tražili "kamo dalje"...
 
Prošlih tjedan dana izdogađalo se i svašta i ništa. Vratila sam se iz NYC napunjenih baterija odraditi još dva leta prije dolaska doma. Promjena rostera u zadnji tren i umjesto na duuuugi cjelodnevni izlet do Istanbula, završila sam na 45 minutnom letu za Dohu i natrag, odlično, hvala. Zatim je došao red na još jedan britanski let, i sve što ću reći je da ne želim tu destinaciju ponovo vidjeti na svom rosteru u neko skorije vrijeme ili još bolje ikada više! U zadnjih tjedan dana skakala sam samo između 2 kontinenta, ali stigao je i roster za ožujak koji me vodi u Texas, Nigeriju i Australiju do idućeg godišnjeg.
 
 
Pa je došlo i vrijeme da sa Adri napokon isplaniram taj naš godišnji koji se opasno približava. Našle smo destinaciju na koju želimo ići, Borneo! Ima sve što si mi želimo i kako smo si zamislile provesti tih nekoliko dana - izleti u džunglu, ronjenje s kornjačama, grljenje orangutana, lijepe plaže i noćni život. Ali, problem je kao i uvijek u kartama. Fućkaš ti jeftine karte na koje mi imamo pravo kada ne možeš upasti ni na jedan let. Iako sada možda nakon ove situacije s Malaysian Airlines-om njihovi putnici odjednom odustanu od svojih putovanja pa mi uhvatimo dva slobodna mjesta.
 
A ako ne, morat ćemo u zadnji tren smišljati nešto drugo. Cijeli svijet pred nama, možemo ići kuda god želimo, naravno ako ima mjesta na avionu, a mi nemamo pojma kuda bismo. Čak štoviše, postaneš prerazmažen, pa ti ovdje ne paše ovo, ondje ono, i na kraju ne znaš kaj bi. Kao kad uđeš u slastičarnu, jer žudiš za nečim slatkim i onda je ispred tebe tako veliki izbor da na kraju od svega mogućeg uzmeš najobičniji sladoled od čokolade ili vanilije. Tako ćemo i mi na kraju završiti na jednoj od trenutno popularnih destinacija na koje svi idu, jer ima mjesta na letu i provjereno znamo što i kako. Zaključak je dakle da ništa na kraju nismo isplanirale, bravo mi. Svejedno, držim fige da vam ipak za par tjedana pišem o čupavim orangutanima i koktelima na plaži, ako ne s Bornea onda s nekog drugog jednako zanimljivog, ne toliko razvikanog mjesta. Osim tog odmora planira ih se još nekoliko do kraja godine, nikada dosta slobodnih dana za sve, ali o tome kada dođe vrijeme.
 
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Zatim je na red došao dugo očekivani koncert Erica Claptona na koji sam na kraju išla solo i bilo mi je odlično! Tamo te nitko ne gleda kao da si pao s Marsa, jer soliraš, nitko ne misli gle ovu kak je jadna...ne. Dapače, upoznaš još nekoga tko je došao sam pa na kraju zajedno solirate na tom koncertu i totalno je drugačiji doživljaj cijele priče. Propustiti njega uživo pod zvjezdanim nebom nije dolazilo u obzir, samo zato što nitko drugi nije bio zainteresiran.
 
Moram reći koliko volim takva događanja u Dubaiju, sve je savršeno organizirano i dok čekaš da se izvođač popne na pozornicu imaš neki sadržaj koji ti malo skrati vrijeme. Ovisno o pokroviteljima možeš i isprobavati i kupovati cipele na štandiću nasred livade, odjeću, satove ili naočale, cugati i klopati, dok čistaći non stop hodaju oko tebe s vrećama za smeće i skupljaju isto. O čistoći namontiranih wc-a da ne pričam, cic pic, i papira i sapuna i tople vode! Koncert završi i počinje kaos s prijevozom, zapneš u prometu, ako uopće imaš sreće i uloviš taksi, tako da sam ipak morala izaći par minutica prije ostalih da stignem uhvatiti let za doma u 2 ujutro, sa stajanjem u Dohi.
 
Jedna od najboljih kompanija na svijetu ima aerodrom za nijansu bolji od našeg zagrebačkog Plesa, šok i nevjerica. Zbilja neočekivano iskustvo, i ne samo izgledom već i načinom rada. Ali, dokle god me to dovede doma na vrijeme za izlazak s najboljom ekipom na svijetu, ne bunim se.
 
Tako je, sinoć smo plesali cijelu noć, slaveći nadolazeći ročkas i 8.Mart. Bakini kolači, cuga u potocima, puhanje svjećica iliti slinjenje po torti i zavijanje rođendanskih pjesmica, poklonček, dva ili sedam, jedna ružica, naslikavanje po bojlerima i jako jako puno pozitivne energije, dobrih vibracija, kreštavog smijeha i ljubavi! Rezultat svega toga je dolaženje k sebi čitav dan, natečena stopala, kao da mi je 77, a ne mlađahnih 27. Lagana glavobolja koja prolazi i odbijanje alkohola sljedećih ...pa zapravo do utorka, kada će se ponovno morati nazdraviti, da se ne lažemo sad.
 
Također i ovaj članak koji apsolutno nema veze s vezom, bez glave i repa i konkretne teme... Više je to nekako zvučalo kao "Dragi dnevniče, znaš kaj mi se danas dogodilo..."  E pa sada svi znate kako je prošao moj tjedan i što ima novog. Do idućeg mamurnog javljanja, over and out.
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara