Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

KAO što sam već puno puta napisala - "dolazi to meni u fazama" i evo me opet u jednoj takvoj.

Prva dva, tri mjeseca uživala sam ne radeći ništa, bolje rečeno, ništa više od onog minimuma koji sam trebala. Ako nije od životne važnosti da izađem negdje, neću izaći. Ako ne gori pod nogama da se negdje ide, neću ići. Ako pada kiša, puše vjetar, temperatura zraka padne daleko ispod prosjeka, ostati ću pod dekicom, gledati serije, tipkati se na vocapu i zujati na Instagramu, jer mogu! Jer je to moj izbor i baš tako mi odgovara. 

Nakon otkaza i odlaska iz Dubaija, mislila sam da će mi puno manje vremena trebati da se fizički prilagodim na normalni život na zemlji, ali dan danas još imam osjećaj da nisam sva svoja i zato mi boravak na Tajvanu toliko odgovara. Nema pritiska, nema žurbe, nema stresa... Odmaram se baš onako kako meni paše, bez opravdavanja bilo kome i objašnjavanja bilo čega. Znam da zvuči čudno, neobično i pomalo ludo, ali morala sam doći ovdje da bih se pripremila na povratak u Hrvatsku. Prijelazno razdoblje, vrijeme prilagodbe, odmora, skupljanja više iskustava i novih prijatelja... Nikada dovoljno dobrih prijatelja! I dok sam do prije par dana bila u fazi "ne da mi se ništa, pusti me da spavam...", sada ponovno nastupa faza "ajmo, akcija!"

Imam osjećaj da se energija polako vraća, kako fizička tako i emocionalna. Proljeće je, a u meni nemir! Iako je i dalje vani prehladno za ovo doba godine i geografski položaj, druženja su češća, izlasci su duži i želja za svime navedenim je sve jača :).

Možda je to i euforija zbog odluke o povratku u Hrvatsku, a možda i zbog pronalaska nove prijateljice, ali imam osjećaj da će i ova godina biti za pamćenje!

Druženje sa strancima, među kojima dominiraju muškarci, a žene koje upoznaješ su 99 posto Tajvanke s kojima nisi na istoj valnoj duljini, može biti mrvicu teško ponekad. Dečki su super, ali ženska frendica je ženska frendica i točka. Zato kada pronađeš jednu takvu, s kojom klikneš na prvu, svakodnevni život postane lakši, jer ga moźeš dijeliti s još jednom osobom koja nije s druge strane vocapa i savršeno dobro razumije što je to pms :).

Nedavno sam razmišljala o tome kako je teško stvarati nove prijatelje, kako su nova prijateljstva, u stranoj zemlji među strancima na stranom jeziku, isto kao i ulazak u novu (ljubavnu) vezu. Istina, teško je, ali teško je samo onda kada nešto siliš, kada se trudiš bez uspjeha, ali u situacijama u kojima sve ide prirodnim tokom i prije nego postaneš svjestan, dijeliš s tom osobom dio svog života, onda shvatiš da uopće nije teško pronaći i održavati to prijateljstvo (vezu). Samo treba postojati taj mali, magični klik i naravno ljubav prema hrani, bez toga ništa, a sve ostalo dođe samo po sebi...

Razmišljajući tako o prijateljima, onima u Hrvatskoj i onima izvan nje srce mi je veliko k'o kuća! Neki su kraj mene od malih nogu, kada smo zajedno učile plivati i roniti na moru, neki od prvih dana vrtića, neki od osnovne i srednje škole, kada je bilo najteže održati prijateljstva, neke sam upoznala na faksu, neke preko drugih prijatelja, na jednom, drugom, trećem radnom mjestu, na putovanjima, na fejsbuku, u avionu, toliko dragih ljudi...! I nije bitno koliko se često čujemo ili vidimo, koliko se dugo poznajemo, cijeli život, 4 godine ili 7 dana, bitan je taj "klik" i nakon svog tog vremena koje je prošlo, ili će tek proći. 

Sada već pomalo trabunjam, jer mi je mozak u koferu, koji još uvijek nisam spakirala, iako sutra na večer putujem. Još jedna deformacija rada kao stjuardesa, pakiranje u zadnji čas. Ispravak netočnog navoda - koferčić! Uvijek sam se divila backpackerima, kako uspiju spakirati sve što im treba u jedan ruksak i putovati bezbrižno svijetom. Meni je to popriličan problem, iako sam po pitanju količine stvari koje nosim na putovanje puno bolja od većine žena, svejedno muku mučim s prioritetima što spakirati u samo 7 kila ručne prtljage. Znam što mi treba, znam što mi ne treba, ali kaj ako mi baš to prifali?! Kozmetika me ubije u pojam, a o cipelama da ne pričam! Rješenje za to je - popis. Ili razmišljati na način, što nedostaje uvijek se može kupiti tamo gdje ideš, pa ti budi karakter. Enivej, popis. Staviti na papir sve do zadnje sitnice koju želiš ponijeti, iako ih ne koristiš ni sada, doma, ali "nikad se ne zna" i zatim križati jednu po jednu, dok ne dođeš do onog osnovnog i najbitnijeg. Dozvolim si uvijek maksimalno tri predmeta extra, za svaki slučaj :). Kako prekrižiti 85 posto tog popisa? Razmisli malo o tome da ti štikle na pješčanoj plaži neće biti od koristi, isto kao ni tri kile šminke, koju misliš ponijeti sa sobom. Pegla za kosu i ostali preparati...big no-no. One tri svečane haljine, šljokaste suknje i topići, koje si već izvadila iz ormara, također nemaju svrhu na mjestu na koje ideš. Jedna haljinica za plažu je sasvim dovoljna, ne trebaju ti tri dnevno. Bikinija s druge strane ponesi koliko želiš! I dok, pogotovo žene, pakirajući torbu, kofer, ruksak, za par dana odmora, razmišljamo o nebitnim stvarima kojima punimo prtljagu, zaboravljamo na najbitnije, poput putovnice, novaca, avionske karte, potvrda o rezervacijama, punjača za mobitel, kemijske olovke i donjeg veša!!! 

Znate, sve one stvari koje uvijek zadnje ubacite u kofer? Koliko puta ste krenuli na aerodrom i na pola puta se sjetili da ste zaboravili putovnicu pa brže bolje trči doma? Govorim iz iskustva :). Olovka je isto bitan predmet za ponijeti u torbici, nije teška, a bit će vam potrebna. I dok vama i dalje solim pamet o nečemu što već sigurno znate i sami ili ste naučili na greškama, moj kofer(čić) zjapi prazan zato... Volite svoje prijatelje, putujte s njima, stvarajte nova prijateljstva na putovanjima, njegujte stara i ne zaboravite putovnicu ;)! 

P.S. Sretan Uskrs!

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!