Fotografije: Privatne fotografije, Ilustracija Index

VRIJEME je ku*va. Pardon my french. Ali, tak' je. Provedeš toliko vremena čekajući nešto što onda proleti dok' si rek'o keks! Kada moliš vrijeme da čim prije prođe ruga ti se i inati, a kada ga moliš da se zaustavi izbelji ti se i projuri brže nego ikada. Tako je još jedan moj godišnji doš'o i proš'o, a da se nisam ni okrenula, ali ovo je bio jedan od onih dugoočekivanih i mjesecima planiranih i nabrijavajućih odmora. koji će se prepričavati non stop i o kojem bih mogla pisati u nastavcima! "Onda kada smo bili na jedrenju..."

Tjedan dana na jedrilici po Lijepim Našim otocima... Sedmero ljudi - 3 para i skiper, sedam dana na brodu, u kojem se jedva okreneš i s kojega ne možeš pobjeći u bilo kojem trenutku. Svi su nas upozoravali, ako ne i prognozirali svađe. Nije to lako, trebate se dobro poznavati za takvo putovanje, bla bla, truc truc. Na kraju je sve ispalo odlično. Ne kažem da se jedna svađica nije odradila, ali kako su nam drugi pričali, ovo je bilo za plus 5! Kad sam već kod prognoze, imali smo sreće s vremenom i sunce nas je pratilo do predzadnjeg dana, kada se nebo spojilo sa zemljom.

Ne znam od kuda bih uopće počela? Od mira i tišine koji te na moru okružuju? Od laganog ljuljanja broda koje te uspavljuje navečer? Od sunca koje te ujutro budi i zrikavaca uz koje piješ kavu? Do toga uz koga se budiš, i to svaki dan u novom mjestu? Da te dupini dolaze pozdraviti? I da sa svakim trenutkom učiš cijeniti taj isti trenutak, upoznavajući i sebe i druge, uživajući u svakoj sekundici, jer znaš da neće trajati u nedogled? Ili da počnem od toga koliko sam jedva čekala baš ovaj odmor, jer je napokon prvi koji sam provela s Njim daleko od posla i grada? Ili možda od toga da je ovo prvi odmor s mojom najboljom prijateljicom ikada? Ili od toga da nam je svima ovih tjedan dana praktički bilo prvo iskustvo s brodom? Guštala sam u svemu pa sam prepuna dojmova koje sada teško hvatam po glavi i stavljam na papir.

Subota, dan prvi - čekam na Plesu i Njega i svoj kofer da stignu, jer naravno, kofer nije došao noć prije skupa sa mnom jer su ga, NIŠTA ČUDNO, zaboravili poslati. Opet! Stigli su srećom oboje na vrijeme i kroz par sati svi smo bili na hrpi, u marini, gledajući u brod i njegove minijaturne kabine, razmišljajući hoće li naše "male" guze sve stati unutra? A stale su nekako, doduše, dok staneš nogama u kabinu, guza ti je još uvijek na palubi, ali snašli smo se. Uz brod tu je bio i naš skiper, od milja zvan skipi Jure. Ne znam kako je on izdržao sa svima nama, bez da je već prvu noć pobjegao glavom bez obzira, ali hvala mu na strpljenju i razumijevanju i trpljenju... (za sve zainteresirane mlade i slobodne cure, broj telefona i detaljnija preporuka u privatnu poruku, hehe). Dakle, naučio nas je svemu i svačemu, odgovarao na pitanja koja su samo naši neiskusni mozgovi mogli smisliti, provozao nas po svom guštu i osigurao tjedan dana nezaboravnog O-D-M-O-R-A! Jesam naglasila koliko mi je isti bio potreban???

Nedjelja - buđenje u Primoštenu, plavetnilo svuda oko nas, hoćeš pod nogama ili iznad glave, ne znaš koje je ljepše! Bonaca, galebovi, sunce, more i miris Mediterana. Plan puta je bio da plana puta nema. Svaki dan padali su dogovori na temelju vremenske prognoze i Jurinih prijedloga pa je prva odluka pala - pravac Vis! Vjetar pogodan za podizanje jedra, valovi još pogodniji za povraćanje preko palube. Šalim se, nije do toga došlo, ali nije nam ni bilo svejedno u određenim trenucima kada se "brodić" (s naglašenim Istrijansko-kvarnerskim mekim ć) naginjao s lijeve na desnu, jašući te valove kao da nema sutra! A nema ni obale nigdje na vidiku. Promućkanih želučeka, raspuhane glave od vjetra i neredom u kabini, kao da nas je voda donijela (hm, "kao"), usidrili smo se na Visu.

Ponedjeljak - nisam sigurna koje jutro je bilo ljepše, ali doručak i kupovina povrća na placu na rivi je bio gušt sam za sebe... Posebno meni obzirom da svježu hranu ne vidim prečesto, a kamoli jedem paradajz, krastavce, nektarine i zelenu salatu s okusom! Naglasak na okus hrane! Mljac na n-tu potenciju. Ponovo je Jure izvadio kartu i pokazao nam kojim putem plovimo do Komiže, gdje stajemo kupati se, koliko će sve to skupa trajati i tako smo lagano krenuli. Prvo stajanje toga dana bila je zelena spilja, ali k'o za vraga sunce se sakrilo iza oblaka i nije bilo tako magično kao kada se probije kroz rupicu u "stropu" i čitava spilja smaragdno zasvijetli... Drugo stajanje bilo je sunčanije pa je i uvala Stiniva bila pun pogodak! Kupanje, sunčanje, plivanje, skakanje sa stijena, podvodni foto sešn, veseli Slovenci na brodu do nas, s kojima smo se pratili iduća tri dana gdje god da smo krenuli. Uživancija, ali samo kao uvod za tu večer... Unaprijed rezerviran stol i naručena hoba pod pekom, bila je samo početak jednog od najspontanijih, najopuštenijih i najzabavnijih rođendanskih slavlja ikad! Moja kumica je slavila svoj xy ročkas... Klopa, vino, gitara, dobro društvo, topla ljetna večer, domaća atmosfera, pokloni, čestitke na svim stranim jezicima gostiju koji su nam se pridružili u pjevanju, torta i puhanje svjećica... Može li ljepše? Bilo je nešto u zraku tu večer, osim punog mjeseca i Vis nas je osvojio bez puno muke. Highlight cijelog tjedna. Znakić za srčeko.

Utorak - prije polaska za Hvar stali smo na Biševo vidjeti tu famoznu Modru špilju. I zbilja je... nestvarna! Ne znam što bih drugo rekla, jer nas je ostavila bez teksta. Vidjeti ju na slikama i uživo ne može se usporediti. Mala čuda prirode pred kojima skidaš kapu. I plaćaš 40 kuna po glavi za ulazak, a to bolje da ne komentiram, jer je smiješno jednako kao i postavljanje nadzornih kamera iznad ulaza u špilju?! Možda sam luda, glupa i naivna, ali... Čemu? Na Hvaru smo jedva našli bovicu za privezati se, jer je za razliku od svih ostalih mjesta ovdje još bilo ljudi, kao da sezona tek počinje. Gužva na rivi i hodanje u kolonama nije neka fora, ali Hvar je Hvar. Lijep je sam po sebi i ne možeš protiv toga. Naš dragi skipi nas je pokušavao natjerati da izađemo van svaku večer i planirao kako ćemo spavati do podne, dok on u miru plovi (sad kad razmislim pitam se postoji li tu neka skrivena namjera?), ali mi smo bili pravi penzići i uživali u tome. Malo za promjenu. Draža nam je bila opcija ostajati na brodu uz gemišt i gitaru nego bilo koja druga. Odmor u doslovnom smislu riječi, onako kako sam si ga zamišljala svih ovih mjeseci. Spavanje u ponoć, buđenje u 8 ujutro hehe. Carpe diem.

Srijeda - laganini prema Braču... Stajanje u uvalama, kupanje, marendica pod obavezno. Dupini i lagano naoblačenje koje nas je i dočekalo kada smo došli na jednu od naših najpoznatijih, ako ne i najpoznatiju plažu - Zlatni rat. Moram priznati da sam očekivala nešto wow, ali sam se razočarala. Možda bih ju drukčije doživjela da smo vidjeli i Bol pa prošetali do plaže, ali ovako, bez veze. A tome sam se najviše i veselila nakon Modre spilje, jer jedino ta dva mjesta ranije nisam posjetila. Pobjegli smo od kiše koja nas je ipak stigla u Milni na Braču. Do tada smo već svi izgledali kao da nas je krava žvakala. Jesam li spomenula kako su kabinice male? Vjetar u kosi i nemogućnost raščešljavanja iste bio je izazov. Ravno onom korištenju tuševa i wc-a u marinama. O suhoj i speglanoj odjeći da ne pričam, ali apsolutno nikoga nije bilo briga! I to je bilo super.

Četvrtak - malo su mi se pomiješale sve te uvale i plaže pa nisam ziher gdje smo točno stali na kupanac putem do Splita, ali dok smo došli u marinu nevrijeme se počelo spremati. Kiša i jugo u zamahu, ali glad je bila jača od nas. Navukli šuškavce i pravac u grad na klopu - čevapi. Smazali smo ih kao da su nam bili zadnji u životu! Obzirom da jedino On nije bio nikada u Splitu, odlučili smo posjetiti bar ono najbitnije - Dioklecijanovu Palaču i Grgura Ninskog, od kojeg se vidi samo palac, pošto ga saniraju idućih, kažu, 6-8 mjeseci. U Palači smo pak dočekali i u medijima prozvanu kataklizmu nad Splitom, nakon čega je pola ulica bilo pod vodom i jedino što smo mogli je bilo vratiti se na brod. Uz kratko stajanje na riblju večericu. Iako je ručak bio samo par sati prije toga, ribica na gradele će uvijek naći mjesta u mom želucu.

Petak - poslije oblaka dolazi sunce. Tako je bilo i to jutro. Ne baš sto posto, ali dovoljno da suhi krenemo dalje. A dalje je značilo natrag prema Primoštenu. Ponovo su nas dupinčeki došli pozdraviti, možda bi čak došli i skroz uz brod da neka budala na drugoj jedrilici nije krenula ravno na njih da ih valjda bolje vidi pa su pobjegli. Tko bi rek'o? Brzinsko kupanje na Drveniku i povratak u marinu, jer se spremalo još jedno nevrijeme! Bili smo sretni s vremenom pa nismo cendrali zbog tih par kapi kiše (čitaj - rijeka vode koje su se par sati kasnije slijevale gradom). Spakirali se jesmo, brod u jednom komadu vratili jesmo, skipija smo pozdravili, izgrlili, izljubili i poslali na put domeka, a mi smo još zadnju noć proveli na brodu prije povratka za Zagreb. I bilo je odlično! I preporučila bih svima! I ponovila bih još jednom...

Subota - ponovno Zagreb. Nema mi dražeg grada na svijetu. Nema mi ljepšeg osjećaja od onoga kada uočim Medvedgrad u daljini, jer onda znam da sam doma... Totalno bi mi odgovaralo još tjedan dana ostati ovdje, doma, ali treba se vratiti na posao... I početi odbrojavati dane, tjedne, mjesece do idućeg godišnjeg. Ili bar do nekog zanimljivog layovera, ali ovaj mjesec ništa od toga. I teško je, teško je otpratiti nekoga na avion, teško je kada tebe prate... Teško se prešaltati natrag u taj film koji mi sada trenutno i izgleda samo kao film, ali mora se, vrijeme ne čeka, jer vrijeme je ku*va.