Index Rouge
Lifestyle

Dnevnik gradske cure: Imam Gucci, ali ne i grijanje u kući

A.AS. / UTORAK, 18.04.2017 14:00 Uskrs se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u hešteg Uskrs - natjecanje tko će uslikat bolji stol. Nema veze ako si hranu kupio na 700 rata - važno je da se vidi da se "ima"
  

Foto: Karmen Poznić, Ilustracija Index, Privatna fotografija

HIGH everyone, pozdrav iz Amsterdama! (Nisam nepismena, ali bolje da naglasim jel uvjek postoji sumlja da netko nije shvatio).

Lijepo je ovdje, Belgija je prekrasna zemlja. Ćarobna, ćak. 
 
Moram prestat jer će mi se tipkovnica samouništit ali kad smo već kod glupih rečenica, želim s vama podijelit dvije najgluplje stvari koje mi je itko ikad rekao. 
 
Ne računajući njega, naravno:
 
 
To je već next level crazy.
 
Na današnju kolumnu su me inspirirale tri stvari - Uskrs, Gucci i tramvaji (hej, ovo je super ime za novi singl, reče Tonči Huljić).
 
Uskrs, jer sam primijetila da se iz blagdana koji je prije značio vikend u krugu najbližih, Uskrs u zadnjih nekoliko godina pretvorio u natjecanje - ne tko će skupit više obitelji za stolom nego tko će uslikat bolji stol i dobit više lajkova. To više nisu usputne slike šunke i jaja, to je dekorirani set za fotkanje. Uskrs je postao hešteg Uskrs. Nema veze ako si hranu kupio na 700 rata - važno je da se vidi da se "ima".”
 
Gucci, jer sam nedavno u centru Zagreba vidjela torbu od 22 000 kuna. Dvadeset dvije. Još je bila ružna. Smeđe-siva s roza, plavim i zelenim cirkonima po sebi. Nešto što bi Čehinja kupila na štandu u Malinskoj, da joj paše uz natikače na petu i tigrasti pareo. I taman kad sam htjela pitat TKO bi ikad kupio takvu uvredu za oko i dušu, sjetila sam se nje - za potrebe priče ću ju nazvat gospođica Torbica, a s njom dolazimo do prve najgluplje stvari koja je izgovorena u mom smjeru i koju ću pamtit do kraja života (ili početka Alzheimera):
 
"Kad si kupiš skupu torbu, onda ljudi znaju da držiš do sebe." (ne serem) “Nije bitno da ti se sviđa,” (ne serem) “bitno je da se vidi da je skupa.” (ne serem) "Kupi najjeftiniju i najmanju ako nemaš za veću, važno je da ju imaš jer onda djeluješ respektabilnije." NE. SEREM.
 
Ovo nije šala, nije ni pretjerivanje, ovo je word-for-word "savjet" koji mi je prezentiran prije par godina.
 
Gucci i jer sam neki dan vidjela članak o poznatim Hrvaticama koje se slikaju u Gucci stvarima. Neću napisat "koje imaju Gucci stvari" jer je "koje se slikaju u Gucci stvarima" puno češće točan opis. 
 
Slikanje u Gucciju koji je zapravo Tuđđi samo po sebi nije toliki problem. Svijet ima puno ozbiljnijih stvari kojima se treba bavit, tipa obrve u obliku ptičjeg perja koje su novi hit na tržištu (žena, ne ptica). Nisu problem velike curice koje nose Tuđđi - problem su male curice koje misle da je to DOSTIGNUĆE. 
 
A curice koje misle da je Tuđđi ili Gucci dostignuće postavljaju glupa pitanja. Jedno takvo se prije par mjeseci našlo u mom inboxu i tu dolazimo do tramvaja i druge najgluplje stvari koju sam ikad čula:
 
"Bok, mislim da sam te danas vidjela u tramvaju na Trešnjevci ali vjerojatno mi se samo čini jer nema šanse da se ti voziš tramvajem. Jesi to bila ti?"
 
Ne serem. 
 
Kaj je najgore, čula sam sličan komentar o tramvaju već par puta. Uvijek je u stilu "čudno je da se ljudi koji su bili na televiziji voze tramvajem, trebali bi bit u autu."
 
"Tata mi je kupio auto da se ne vozim u tramvaju, volim skupo volim fensi, djevojka mi se zove Hochenberger Nensi" - ja sam uvijek mislila da ovu rečenicu svi shvaćaju kao zajebanciju, ne kao prijedlog životnog puta.
 
Pitala bi TKO VAS ODGAJA, DJECO DRAGA, ali već znam. Gospođice Torbice koje govore "kad si kupiš skupu torbu, ljudi te cijene i vrijediš više." Takve žene odrastaju u majke koje uče sinove i kćeri da si jedino u autu respektabilan, a tramvaj je za beskućnike i studente Filozofskog koji su upisali povijest umjetnosti i indologiju. 
 
Odgajale su takve i mene. Ne mama, ali curice kojima sam bila okružena.
 
Kad sam imala 8, pokušale su me uvjerit da me mama ne voli jer nemam brendiranu jelenovu kožicu. 
 
Znam da ova rečenica zvuči užasno bizarno, pogotovo kad ju napiše netko tko je trenutno u Amsterdamu - nisam na gljivama, stvarno se dogodilo. 
 
Kad sam imala 8, cure s treninga su me pokušale uvjerit da me mama ne voli jer nemam brendiranu jelenovu kožicu.
 
Trenirala sam skokove u vodu (nadam se da su ljudi od ’93. do danas naučili da je pitanje "šta se tu ima trenirat" imbecilno), a jedna od najkul stvari koju si mogao imat (uz kvačicu za nos) je bila jelenova kožica za brisanje tijela nakon što izađeš iz bazena. Brzo upija, učinkovita je i najvažnije od svega - bila je znak prestiža. Cure su ih imale u raznim bojama - pastelno ljubičaste, mint zelene, električno plave… sve oko te kožice je bio ritual. Vađenje kožica iz fensi kutije u kojima su došle prije treninga, brisanje nakon svakog skoka i žmikanje u bazen - pastelno ljubičasta bi u dodiru s vodom postala tamno ljubičasta, pa ponovno pastelna kad bi se iz nje izbacila sva voda. Posjedovati jelenovu kožicu je bio moj san. Ja sam imala "samo" ručnik i nisam bila dio kluba kožica (ovo zvuči full pogrešno) - ja i još jedna cura. Molila sam mamu da mi kupi kožicu (i dalje pogrešno). Bilo koje boje. Nije mi STVARNO trebala za trening, ručnik je bio dovoljno dobar ali htjela sam ju. Da budem dio kul ekipe.
 
Tata je imao onu klasičnu žutu, koju si mogao kupit na benzinskoj. "To je za auto" - rekao mi je kad sam ga žicala da mi kupi jednu za trening. "I košta 50 kuna, ne treba ti to." Tad je 50 kuna bilo jako puno - i danas je, nažalost, ali tad si za 50 kuna mogao kupit puno više stvari (na primjer, tatine cigarete su bile 6 kuna po kutiji). 
 
Bila sam tužna jer sam znala da prava zabava na treningu počinje tek kad si u Klubu kožica (misliš da će postat bolje kad pročitaš par puta ali sve je gore).  
 
I onda sam ju jedan dan dobila. Istu kakvu je tata imao za auto.
 
Mislim da su današnja djeca manje uzbuđena kad otvaraju ajfon nego što sam ja bila kad sam otvarala svoju žutu kutiju na kojoj je pisalo PLAS CHAMOIS.
 
Jedva sam čekala trening. Prvi na kojem ću sudjelovati kao ravnopravni član Kluba kožica (still gross).
 
Ono što se dogodilo sljedeće vas neće šokirati jer imate IQ iznad 17.
 
Nije bilo dobro, naravno. 
 
"To nije PRAVA kožica" - čula sam od jedne iz kluba.
 
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
"Je, vidi, upija i mijenja boju kad se ocijedi, super je!" - kažem ja naivno.
 
"Da, ali treba pisat *ubacibrend* na njoj. Ovo je kopija, naše su 100 kuna i kupuju se u dućanu s opremom za plivanje."
 
Drugim riječima, nisi dovoljno dobra ako nemaš brendiranu kožicu. Nema veze što je od istog materijala koji jednako dobro upija, ako natpis na njoj ne sadrži pravu kombinaciju slova, ne valja.
 
Long story short, ne samo da nisam ušla u Klub kožica, nego sam otišla s treninga ljuta na glupe roditelje koji mi nisu htjeli kupit PRAVU kožicu jer me očito ne vole. U to su me uvjerile cure iz K-kluba (zvuči bolje) - da bi mi roditelji kupili skupu kožicu da im je stalo. Ali boli ih briga pa su mi kupili lošiju, žutu, onu s benzinske koja se koristi za auto.
 
Mama i tata su mi tad grafički objasnili da je glupo za jednu stvar koju možeš dobit za 50 kuna dat 100 kuna i da je kod skokova u vodu bitno koliko dobro skačeš, a ne koliko ti je skupa oprema za brisanje. Da ću doživljaj skoka s 10 metara pamtit puno dulje od marke koja je pisala na njihovim skupim, fensi kožicama.
 
Cure iz K-kluba se s tim naravno nisu složile, ali lako za njih, 8-godišnjakinje po defaultu nisu pretjerano pametne kad su u pitanju životne stvari. 
 
Gore je to što me od tada pa sve do danas svako malo netko pokušava uvjerit da nisam dovoljno dobra ako nemam… što god se u tom trenu MORA imat. 
 
Kad sam imala 13, časopisi su me uvjeravali da je jako poželjno kupit japanke za 150 dolara koje nosi Jennifer Aniston. Crne su i gumene, ko i one iz Novalje sa štanda ali Jennifer ima TOLIKO stila da će za njih dat 150 dolara, a i ti ćeš ako želiš bit dovoljno dobra. 
 
Na Krizmi si na poklon MORAO dobit ili skuter, ili ako imaš siromašnu obitelj, Nokiu 3210 (3310 je došla malo kasnije). Jedna cura iz razreda je dobila skuter jer je tata taman bio prodao stan da bi kupio Merđu (ne serem), pa je ostalo i za skuter. Zamijenili nekretninu za auto, jer svi vide auto koji voziš, a stan ne mora vidjet nitko.
 
Jedan prijatelj je dobio Ericsson T-28 koji je tad koštao 7 TISUĆA KUNA. Sedam tisuća kuna. I starci su mu to kupili, mrtvi hladni. Ne zato što su imali hrpu para nego eto, vjerojatno su se vodili logikom Gospođice Torbice - da im sin bude respektabilan 14-godišnjak. Za te pare su ga mogli poslat da mjesec dana uči engleski u Londonu (dan danas jedva zna naručit kavu na engleskom), ali MOBITEL. Preklopni. Da može reć "halo" u 7 tisuća kuna, jer tad si s mobitelom mogao samo to - reć halo. 
 
U srednjoj nisi bio kul ako nisi nosio pačotice. Se sjećate tih lakiranih polu-gojzerica za zlatnim ciferšlusima? Cure koje su ih imale su se automatski plasirale u klub BOLJIH, kao što se na Eurosongu neke zemlje automatski plasiraju u finale. 
 
Nakon toga si MORAO imat KSKSKS ruksak. Kožni, 700 kuna, umjesto školske torbe. 
 
Onda je došla Carrie Bradshaw i učila nas da je baš super ispljunut 500 dolara za cipele iako najčešće baš i nemaš za režije. 
 
Nakon toga mobitel s POLIFONIM melodijama. Jedna cura iz razreda nije išla na maturalac jer je imala izbor - ili mobitel, ili Lloret del Mar - i uzela si je samsungića, naravno, jer je važnije imat polifone melodije nego doživljaj koji ćeš pamtit cijeli život.
 
Nakon toga je došla lakost torba - ili oko struka, ili preko prsa. Nevjerojatno je da smo prije samo 10-ak godina SVOJEVOLJNO htjeli izgledat kao ZET-ovci. 
 
Ako nisi imao bilo koju od ovih stvari, bio si, da upotrijebim rječnik Gospođice Torbice - nerespektabilan. Drugorazredna roba.
 
I to se dan danas uči djecu, pogotovo u svijetu instagrama u kojem je jedino važno što se vidi na slici. "Imam Gucci al ne i grijanje u kući" - je postao moto, zato je onoj curici nevjerojatno da se osoba koja je bila na televiziji vozi u tramvaju, jer ju instagrami uče da je sve manje od hešteg bemve sramota. 
 
Da je Uskrs vrijeme kad se natječemo čiji stol će dobit više lajkova.
 
Da je pametnije kupit torbu za 5, 10 ili 20 tisuća kuna koja će past u zaborav za sezonu-dvije, nego uložit te novce u nešto nezaboravno. Da si dovoljno dobar jedino ako imaš najnoviji mobitel, pa makar taj mobitel bio razvučen na 700 rata i makar to značilo da ne ideš na maturalac.
 
Da je poanta života odrast u "bogatu" osobu koja nosi japanke od 150 dolara i više "ne mora jadna" ić tramvajem, kojim se voze samo beskućnici, studenti Filozofskog i ljudi koji (još) nisu bili na televiziji pa nisu uspjeli potražit azil u nekom autu. 
 
Da te roditelji ne vole ako ti ne kupe što god je u tom trenutku respektabilno.
 
Da treba skupljat stvari, a ne doživljaje.
 
Kad sam bila mala, mislila sam da one cure sa skupim kožicama imaju bolje roditelje od mojih. I da su starci od onog lika koji je dobio mobitel od 7 tisuća kuna na 7 tisuća rata jako kul. 
 
A takvi roditelji su zapravo najgori.
 
Jer pare koje nemaju troše na skupe, prolazne pizdarije i odgajaju jeftine ljude koji će radije sjedit u kafiću na kvartu u cipelama od 5 tisuća kuna nego otić doživjet nešto. I jer dozvoljavaju debilnom klincu da bira između mobitela i maturalca.
 
A kad se već troši novac koji nemaš, kaj ga nije pametnije uložit u sjećanja? 
 
Ja se ne sjećam mobitela koji sam imala na maturalcu, ne sjećam se ni tenisica koje sam nosila, ali se sjećam doživljaja. 
 
Cipele i mobiteli stalno izlaze iz mode, doživljaji ostaju - i uvijek su samo tvoji, nikad Tuđđi.
 
Pozdrav iz tramvaja u Amsterdamu!
 
Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte ovdje!
 
 
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Podržite jedini hrvatski neovisni medij.
Molimo vas, ugasite AdBlock na Indexu.

U proteklih 15 godina Index.hr je pisao o Sanaderu dok su drugi mediji šutjeli. Pisali smo o Todoriću i Mamiću dok su im se drugi uvlačili u guzicu. Otkrili smo Linića i za to platili visoku cijenu. Index vam je pri tom potpuno besplatan.

Podržite jedini hrvatski neovisni medij gašenjem AdBlocka na Indexu te šeranjem naših članaka.

Hvala,


i redakcija Indexa
SAZNAJTE KAKO UGASITI ADBLOCK NA INDEXU