ZNAM da se ne možeš baš doslovno predozirat od toga, ali mislim da sam u 5 dana koliko sam provela u Amsterdamu došla jako blizu. Čak i ako nije tvoj đir, jednostavno se moraš prepustit. Napast je prevelika. Shopovi su posvuda. Vrsta je toliko puno da ne bi sve uspio testirat ni u mjesec dana. Miris neopisiv. Osjećaj predivan. I daju ti da besplatno degustiraš. 

 

Sir, pričam o siru - Amsterdam je prepun prekrasnih, mirisnih, raznobojnih sireva koji se dijele besplatno na svakom uglu. Ne besplatno kao kad ti ponude besplatni pregled vida pa ti onda kažu da je besplatan samo ako kupiš naočale - fakat besplatno. Besplatni sir koji pojedeš za nula novaca i ne platiš ga. Naravno, nećeš bit smeće i must sirnatu kravu dok joj ne presuše vime, kupit ćeš neke sireve koji ti se sviđaju, ali lijepo je da ti daju ih probaš. 

 

 

Nikad neću zaboravit miris koji te pogodi kad uđeš u jedan od ovih dućana. 

 

To je prva stvar koju sam primijetila kod Amsterdama - miris.

 

Zapravo nije - prva stvar koju sam primijetila kod Amsterdama je tuča. Ona nas je dočekala taman na pola vožnje tramvajem do hostela. Malo nezgodno kad a) nemaš kišobran jer “ma neće nam trebat”, iako je lijepo pisalo da će bit kiša svaki dan b) u koferu imaš ISKLJUČIVO laganu odjeću jer “piše da će bit 10 stupnjeva ali u Zagrebu je prekjučer bilo 17 pa ću si ponijet haljine u kojima mi je ponekad zima i u osmom mjesecu.” Bilo je točno 10 stupnjeva svaki dan, baš kako je pisalo da će bit. Znam da će ovo zvučat glupo, ali amsterdamskih 10 stupnjeva nije isto što i zagrebačkih 10 stupnjeva. Drugačiji je zrak, ovo je hladnoća koja ti zaobiđe odjeću i prišulja ti se direktno u kosti, pogotovo kad si koza koja je za prognozu “kiša i 10 stupnjeva” spakirala prozračne haljine kakve se koriste na reklamama za uloške i NULA toplih stvari.

 

Zato sam od suvenira kupila kapu, šal, rukavice i termo čarape. I svejedno sam se smrznula.

 

Tramvaji isto nisu kao zagrebački - nisam mislila da ću ovo ikad izgovorit, ali naši tramvaji su PREDIVNI u usporedbi na njihove. Njihovi su premali i potpuno neprohodni. U većini slučajeva se može uć samo na prednja vrata, a ako želiš kupit kartu, a želiš jer su kazne rigorozne (ne ubojstvo kao kod nas ali svejedno visoke), moraš se maknut da drugi ljudi mogu uć a nemaš se di maknut jer NEMA mjesta za micanje i onda pustiš da te bujica ljudi nosi do sredine tramvaja pa se kroz istu tu bujicu vraćaš po novce koje si već ostavio kod vozača i svi okreću očima - i ti, i bujica, i vozač.  Frustrirajuće iskustvo, pogotovo kad je gužva. Doduše, to je rijetkost jer su ljudi većinom na biciklu, ail u ovim malim tramvajima je i 5 ljudi dovoljno za bujicu.

 

 

Biciklisti u Amsterdamu su… posebni. I posvuda. Pješaci su nebitni, sve je podređeno biciklu. Ako želiš preć cestu, možeš probat ali velike su šanse da ćeš se brzo predomislit jer će te zvonce nečijeg bajka podsjetit da si nebitan. Kad prelaziš, imaš osjećaj da igraš Huga na telki i da ti komande koje stišćeš na telefonu kasno reagiraju. Svaka sekunda je nova šansa da se sjebeš. Autima nije ništa bolje - i oni su izloženi teroru zvonca. Nisu biciklisti zli, samo ih je puno i moraju se izborit za sebe u moru napušenih turista koji lunjaju kanalima i ne znaju di su. 

 

Biciklisti su zapravo jedina živčana masa u cijelom gradu, sve ostalo je zen, počevši od hostela u kojem smo spavali.

 

Dok obavljaš check in, u predvorju svira Bob Marley, gosti sjede na kožnim kaučima, jedu pizzu, pjevuše don’t worry about a thing i imaš osjećaj da će sve bit baš ok, ne samo danas nego generalno. 

 

Ljudi na recepciji su mladi, zgodni (ne zgodni jer su mladi nego baš ekstra lijepi, kao da je netko radio casting) i nevjerojatno ljubazni. Pričaju savršeni engleski (i nizozemski, zbog čega zvuče kao Simsi) i između ostalog, cijelo vrijeme su spojeni na app preko kojeg ih možeš pitat bilo što što te zanima o gradu. Meni su preko tog appa javili da sam zaboravila novčanik kad sam već otišla na aerodrom, što je korisno jer je novčanik korisna stvar, čak i za koze. 

 

Uzeli smo “sobu” u capsule tipu hostela koji su jako popularni u Japanu - puno malih kabina za spavanje u kojima radiš samo to - spavaš. 

 

Sve ostalo radiš izvan kabine, uključujući raspakiravanje kofera ako si koza koja ponese preveliki kofer. Soba je mala i zapravo nije ni soba, ali realno, ima sve što ti treba - krevet i prostor za odjeću. Ima i par stvari koje ti možda nužno ne trebaju ali lijepo ih je imat, tipa light show koji te može budit:

 

 

Kad smo već kod loše snimljenih filmova, na Uskrs smo išli u kino jer je bilo odmah pored hostela. Ne znam jel su sva njihova kina takva, ali ovo je bilo jako čudno. Na primjer, nije bilo kokica za kupit. Nema. Bilo je kolača, koje smo na kraju i uzeli ali kad su nam ih dali na tanjuru, zajedno s vilicom i salvetom, postalo je jasno da to zapravo nije kolač za ponijet u dvoranu nego kolač za pojest ispred, što znači da nemaš kaj jest za vrijeme reklama. Reklame su najbizarniji dio - ima ih, ali nisu kao naše, barem ne u ovom kinu. Ne reklamiraju se filmovi nego se vrte random reklame za random male obrte. Konkretno, prije našeg filma smo vidjeli reklamu za stomatološku ordinaciju, butik s torbicama, zlatarnu, dva različita solarija, dječji vrtić, salon za nokte i AUSTRIJU. Yup, prije filma je išla reklama za Austriju. Karta je 11 eura, što je 12 eura previše za film Ghost in a shell.

 

Grad je nevjerojatan. Za početak, na glavnom trgu (možda i nije glavni, nesam školovala) je LUNAPARK. 

 

 

Ne uvijek, ali bio je sad tako da je prva stvar na koju smo potrošili novce (osim tramvaja i vlaka do hostela) bila vožnja u kući strave, istoj onakvoj kakva je bila kad je lunapark jednom godišnje dolazio kod Dinamovog stadiona. 

 

 

I dalje je šugava, i dalje je najbolja.

 

Kud god se okreneš u ovom gradu, čeka te zabava.

 

 

I tulipani, jasno, tulipani su posvuda. Stalno. Na sve strane, konstantno, neizbježni ko Ivan Zak kad reklamira koncert. 

 

I proizvodi od, kak bi rekla moja mama, marihu-ANE. 

 

Lizalice. Čokolade. Sladoledi. Ne pretjerujem, sladoledi. 

 

Naravno, nijedna od tih stvari koje možeš kupit u suvenirnicama ne sadrži THC, što znači da te nijedna od njih neće “pomaknut” - prave stvari se mogu kupit jedino u coffee shopovima, ostalo je samo dobro podmetnuti turistički moment - tako mi je objasnio striček s kojim sam pričala na Cannabis collegeu, mjestu u sklopu Cannabis muzeja u kojem smo isto bili. 

 

Fora je, na izlazu možeš kupit sjemenke za uzgoj i donijet ih doma.

 

Naravno, to nećeš napravit jer a) je ilegalno nosit sjemenke preko granice, b) je sjemenka feminizirana, nisi valjda peder.

 

Ima i gljiva - kod svake točno piše koliko jako udara i koliko snažne halucinacije možeš očekivat.

 

 Šta još? 

 

Aha, Red light district. 

 

 

Napisala sam kurve u naslovu ali to nisu kurve. To su žene koje imaju registrirani obrt i plaćaju porez, što ih čini kvalitetnijim poslovnim ljudima od Todorića. Tamo je to uhodani biznis (mislim i kod nas je ali tamo ne lažu da se bave modellingom u Dubaiu nego sjede u izlogu kao poštene žene).

 

 

Ne smiješ ih slikat kad su izložene, jbg. Ne znam kaj se dogodi ako pokušaš ali pretpostavljam da se, čim izvadiš mobitel i usmjeriš ga prema izlogu, pored tebe stvori ćelavi lik u kožnjaku koji se zove Miloš ili Podgorica i baci i tebe i mobitel u kanal. 

 

Kad smo već kod znamenitosti koje sam vidjela u Red light districtu i koje nisam slikala jer me bilo strah - vidjela sam Stjepana Hausera. Nemam neki poseban osvrt na to, čovjek je hodao ulicom kao i svaki drugi čovjek koji hoda ulicom - u strahu od biciklista (i možda Jelene Rozge, pisalo je na internetima da je vikala na njega neki dan).

 

E kad smo već kod stvari koje su bile ili još uvijek jesu privjesak, vidjela sam i ovo:

 

 

Ova ogrlica se zove pussy pendant, idealan poklon za sve uzraste. Nisam ginekolog ali mislim da ova skroz desno ima neku gadnu upalu.

 

Jel full krivo ak s ovog pređem na hranu? Malo je, evo video stričeka koji svira u kanalu da omekša prijelaz:

 

 

Svaki dan on tako svira a kad je gotov, skuplja novčiće u kanticu koju ima sa sobom. Vjerujem da ovaj žuti striček čini svijet puno ljepšim mjestom. Čak i pomahnitali biciklisti zastanu da poslušaju njegovu pjesmu.

 

Sad smijem na hranu - ovo je hrana u amsterdamskoj nacionalnoj knjižnici. 

 

 

Knjižnica je prepuna sretnih, smirenih studenata koji pogledom proždiru knjige. Ta sreća i mir možda imaju veze s činjenicom da je ispred knjižnice ogroman drveni plato na kojem ljudi sjede uz rijeku, jedu kolače i sendviče iz kantine i puše jointove koje su smotali na suncu koje se pojavilo unatoč prognozi koja zove kišu.

 

Sve je opušteno, sve je cool.

 

U kafićima rade konobarice s kosom u duginim bojama i nitko ih ne gleda ispod oka. Mojoj prijateljici u Zagrebu su vikali da je sotona jer je imala ljubičasti pramen.

 

U jednom od seks shopova pored kojih smo prošli je radila trudnica. Ne žena koja je simbolično trudna - žena koja je vjerojatno već otvorena dva prsta.

 

Sir je besplatan. I šaren.

 

 

U Zoološkom su oni.

 

 

Isus je na bombonima.

 

 

I taj miris o kojem sam pričala - Amsterdam ima poseban miris.

 

Ne govorim o mirisu trave, jasno je da se i to osjeti na sve strane.

 

Ali ne miriši samo po tome.

 

Miriši po lunaparku. Po malim nizozemskim palačinkicama koje se peku na sve strane. Po siru koji čeka da ga besplatno dođeš napiknut na čačkalicu. Po knjigama i šarenim tulipanima.

 

Po neopterećenosti.

 

Bojom kože. Bojom kose. Tuđim poslom. Tuđim maternicama. Tuđim seksualnim preferencijama. Tuđim kazališnim predstavama.

 

Kažu da je Amsterdam devijantan a zapravo je samo tolerantan - ako ne želiš pušit, ne moraš, ako ne želiš jest gljive i/ili ić u “kurve”, ne moraš, ako ne želiš besplatni sir, zašto?

 

Divan je.

 

I hladan.

 

Ponesite najlonke.

 

Čak i ako ste muško.

 

Pssst! Ostale kolumne naše Andree Andrassy pročitajte ovdje!