Dnevnik gradske cure: Kronike veselih jajnika - hardtogetuša edition
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Filip Dizdar, Ilustracija Index
KAKAV Herbalajf, kakva teretana - Remetinec je najbolji za mršavljenje! Pogle Lepog Nadana. Trinaest kila u pet mjeseci! To je ko deset kila u pet mjeseci, plus još tri (jer sam pametna i kužim se u brojeve).
U prošloj kolumni sam pisala o curama, dečkima i ladicama - za vas koji niste pročitali jer niste stigli/htjeli/mogli, jer ste bili u Wellness oazi Remetinec, išlo je otprilike ovako: muškarci odmah na početku, čim upoznaju curu odluče je li ona netko koga će vodit na večeru i u kino ili je samo za seks. I onda ju stave u ladicu. Slično je u Remetincu. I jednom kad si u ladici za seks, ne možeš se prebacit u ladicu za kino, jer si kategorizirana. To je ukratko.
Inbox na Fejsu mi se natrpao porukama cura koje su me pitale jel znam kako izbjeć da te tip ne stavi u ladicu za seks, nego u onu za kino. NEMAM POJMA. Pa sam pitala frenda koji je pametan i zna stvari, i on kaže ovako: "Moraš biti hard to get, barem malo. Dovoljno da se mora potrudit, jer ako nisi - onda nisi zanimljiva."
No shit, Sherlock, jel tak? Moraš bit hard to get. I to je sve. I fakat je istina. Muškarci vole kad im kažeš "da", ali kad im kažeš "ne" - e, tu im postaje zanimljivo.
Prije sam razmišljala drugačije - imala sam teoriju da cure uopće ne bi trebale bit hard to get. Čak štoviše, full su mi išle na živce takve cure. Ak ti se sviđa lik, zakaj glumit da ti se ne sviđa i otežavat mu stvari? To je gubljenje vremena. To je ko da znaš da moraš ić u Karlovac, sjedneš u auto - i odeš u Francusku zato da Karlovac ne misli da te može imat kad god poželi. I onda nisi u Karlovcu, nego u Francuskoj, a htjela si bit u Karlovcu (što nije baš logično, jer je Francuska bolja od Karlovca, al opet, neću ti ja govorit što da želiš. U Karlovcu postoji dućan s torbicama i parfemima koji se zove Rakun - tog u Francuskoj nema). To nema veze sa zdravom logikom. Ako znam da mi se netko sviđa, neću glumatat i bit nedostižna i odgovarat na poruke u šiframa, isto ko što neću doć u restoran na čizburger i naručit sve osim čizburgera, tako da bi taj čizburger shvatio da on želi bit u mojim ustima i potrudio se oko mene. To nema smisla jer : a) ne dobivam ono što želim i mučim se b) čizburger nije živo biće. Život je jednostavan - ak želiš sir, kažeš da želiš sir i uzmeš ga. Kraj priče. Sir je metafora za seks. I vezu. I sreću. To je bila moja teorija.
Bila sam jako ponosna na nju, mislila sam da sam napredna, ko Švedska - dok sve ostale glupe cure navlače likove, ja sam kul i opuštena i totalno iskrena i ostala hipsterska sranja… A onda sam skužila da je ta teorija potpuno pogrešna. Ne da nisam bila Švedska, bila sam Kambodža. Ok, živimo u modernom vremenu gdje je sasvim kul da žena prva uleti, ali dečki još uvijek više vole hard to get cure. Čak i oni koji ti kažu da vole izravne cure - većina njih će ipak više cijeniti onu oko koje se moraju potruditi, jer su lovci, bili i ostali. Tak to ide, uvijek želimo ono što ne možemo imati (Marina Lovrić Merzel zna o čem pričam) - cure s kovrčavom kosom žele ravnu kosu, cure s ravnom kosom žele kovrčavu kosu.
Što je teže nešto dobiti, više to cijenimo. Da se teško udebljat, sve žene bi kupovale časopise i čitale kak da se što brže ukrme. Sjećam se kad sam ko klinka otkrila da je grupa Matchbox 20 prije imala demo bend koji se zvao Tabitha's secret - jednu njihovu staru pjesmu sam downloadala puna 3 mjeseca. Tad nije bilo torrenata i ostalih super kul stvari, interneti su bili brzi ko hrvatsko gospodarstvo i kad si napokon uspio skinut pjesmu, to je bila najbolja pjesma na svijetu! Sjećam se da su mi zasuzile oči kad sam vidjela da je download na 100%. Danas kad ju slušam, još uvijek se vrati taj osjećaj koji sam imala kad sam ju dobila - jer je bila hard to get. Da ju skidam danas, ne bi ju znala toliko cijenit. Jednostavno ne bi. Bila bi samo još jedna pjesma. Ista stvar mi je i s frajerima - ja imam natjecateljski duh. Oću ono što se ne može imat, ko Mala sirena. Ona je mogla chillat u moru i bit sretna u svom kraljevstvu, ali to joj nije bilo to. Htjela je noge i tipa koji je bio zabranjen i nedostižan. Da je Princ Eric kojim slučajem živio u moru, vrata do nje - ne bi ga dvaput pogledala. Tak je i meni. Ja svog susjeda Grgu jedva primjećujem, ali da slučajno živi u drugoj državi i nedostižan je, to bi bilo jebeno, jer nosi popišane gaće i smrdi po tužnim guzicama. Ali kužite smjer u kojem idem: meni kad kažeš da nešto ne mogu imat, ja to odjednom full jako želim. Netko će možda reć da je to djetinjasto i nezrelo, a tim ljudima poručujem: što govoriš to postojiš!
Tak sam napravljena. Uzbuđuju me stvari koje ne mogu imat ili je do njih teško doći. I kad mi netko kaže da nešto ne mogu. Meni da kažeš: "E, vidiš ono govno tamo na livadi? Full jako ne smiješ stat u njega" - ja bi se zaletila i gazila po njemu i bila bi najsretnija na svijetu. Jer ne smijem. Iz istog razloga sam u osnovnoj školi bila u vezi s ravnateljem koji mi je ujak. Zajebavam se. U srednjoj. To je ponekad problem (ne ujak, nego ovakav način razmišljanja). Bojim se dana kad će mi netko reć: "E, ne smiješ se jebat sa Sinišom Vucom" - jer je to dan kad će se ova kolumna preimenovat u Dnevnik gradske kurve, janjetina i Vuco. Ja to volim, to natjecanje, i onda kad završi, postane mi dosadno. Zato uvijek nađem tipa koji je full hard to get. FULL. Kak sam krenula, sljedeći dečko će mi bit gluhi gej maloljetni svećenik, koji živi u bunaru u Indiji i boji se žena.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Samo iz svog primjera sam svjesna da uvijek više cijeniš nešto oko čega se moraš potruditi, ali nikak da to primijenim na sebe. Ja s muškarcima uopće nisam hard to get. Jesam s onima koji mi se ne sviđaju, ti mi ne mogu ni primirisat, ali to nije impresivno. S njima ni ne moraš bit hard to get. S njima si impossible to get - i doviđenja. Treba bit hard to get s onima koji ti se sviđaju. To je talent. Koji ja nemam. Na prvom dejtu još pokušavam glumit: "Ne možeš me imat, ja sam ekskluzivna ko guščja pašteta" - na drugom dejtu ću mu darovat nekretninu. Sve ću mu dat. SVE. A to dečki nakon nekog vremena (sat i pol) jednostavno više ne cijene.
Uzmimo za primjer mog bivšeg, nazovimo ga Marko, jer se tak zove… Ivan je bio zgodan. Zajebavam se, Marko je bio zgodan. I nemoguć za osvojit. Mount Everest. I ja sam se full trudila. Full jako. Smišljala zanimljive, smiješno-simpatične poruke. Radila tortilje, ne jednu vrstu, nego pileće i juneće, i to kukuruzne i obične tortilje, da Marko ima izbor, jer je Marko super i želim ga impresionirat. Oćeš čut najgori dio? Evo ga. Radila sam mu i subtitle za film. Znaš ono kad downloadaš torrent filma i skineš prijevod, jer vam je lakše gledat uz prijevod (jer Tom Hanks pola filma šapće i ne razumiješ ga?) - e, za taj jedan film nije bilo prijevoda. Tek je došo, Marko ga je htio gledat i htio je subtitle. I ja sam mu rekla: "Jebi ga, Marko, morat ćeš se strpit" - nisam. Sjela sam za kompjuter, i PREVELA film. Znaš kak se prevodi film? Moraš imat VobSub, Virtual Dub, dva sata vremena i samopouzdanje na razini retardiranog ježa - onda moraš frame po frame tipkat dok gledaš film, i namještat da prijevod paše na vrijeme, jer nitko ne voli prijevod koji rani ili kasni, pogotovo ne Marko, a njega želimo impresionirat. Yup. Još sam u prijevod ubacila slatke seksi porukice, da se Marko nasmije dok gleda film. Jesmo nakon toga imali full dobru, emotivnu, ispunjenu vezu u kojoj je cijenio moj trud? NE. On si je pronašo curu koja govori stvari tipa "ja čitam Zločin i mir od Tolstojevskog" i "ljubavi, kad se tigrovi mrijeste?" - jer je bila HARD TO GET.
I tu je problem - ja sam uvijek mislila da tipovi full vole jednostavne žene koje idu direktno na ono što žele i ne okolišaju. I vole ih. Za par puta. One oko kojih će se trudit, one oko kojih će poludit su upravo te, hardtugetuše. To je ko kad igraš Plejku - jebe ti se za prvih par levela u igrici u kojima do checkpointa dođeš praktički žmirečki - oni leveli koji ti daju najviše zadovoljstva su upravo oni na koje potrošiš sate i sate igre. Nećeš nazvat frenda i pohvalit se da si prešao prvi level - nazvat ćeš ga kad si napravio nemoguće. I to je cijela filozofija. Ak želiš da te tip cijeni, ne smiješ bit kornjača u Super Mariu koju ubiješ jednim skokom - moraš bit Wario Boss na finalnom levelu da, kad te napokon "porazi", osjeti leptiriće u jajima.
Život je švedski stol, a ak si ti najobičnija salama, ne možeš očekivat da će se ljudi borit za tebe. Salamu uvijek mogu imat, i zato ju neće htjet. Htjet će kavijar. Ili tartufe. Budi tartuf. Al nemoj smrdit.
Pssst! Ostale kolumne naše Andree pročitajte ovdje!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati