Dnevnik gradske cure: Lutkooo, ja sam jelen!
Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index
LONDON. Paris. Tokyo. Črnomelj.
Znaš ono kak ja često na početku kolumne kažem da će bit kratka i onda se zalaufam i ipak nije? E, ovaj put će fakat bit kratka. Umorna sam prijatelju, do te mjere da sam se maloprije vozila u autu i uhvatila se da pozitivno reagiram na Massimovu pjesmu. Shit got serious, moram ić spavat i sanjat magične dječake s lijepim osmjesima i razbarušenim kosicama, inače ću se za par tjedana pretvorit u sretnu konzumenticu Herbalajfovih proizvoda i kupit mačku.
Kad god pišem kolumnu, trudim se reć nešto nakon čega će ljudi bit sretni što su odvojili vrijeme i pročitali ju. Nešto smiješno. Ili katarzično. Pametno. Flangruično (ovo nije riječ al postoje hipsteri koji su na trenutak sami pred sobom glumili da znaju o čem pričam). Da ima benefit, kak bi rekli ljudi na radiju. Reć nešto što će bit ili duboko, ili poticajno, ili nešto što će natjerat djevojku koja gleda kroz prozor i plače iznad slike od bivšeg da obriše suze i upusti se u seksualnu avanturu sa susjedom koji izgleda ko mladi Boris Novković. #živiživot #jednaljubav #dovoljnasi #yolo
Kratka. I fucking promise.
Sukladno tome, danas ću pisat o Sloveniji #badjoke
Ovo nije priča koja će te dirnut ni priča s kojom ćeš se poistovjetit - ovo je samo priča o mojoj suboti navečer. Priča o tome kako su me izjebali Slovenci i jedna žena. Zvuči kao seksi priča, al kad ti kažem da su u njoj i Žare iz S.A.R.S.-a i 3 jelena… još uvijek zvuči seksi, jel da?
Krenimo od početka, jer Julie Andrews u "Moje pjesme, moji snovi" kaže da se to tak radi. Ove subote sam imala nastup u Sloveniji, u mjestu koje se zove Črnomelj (concrete jungle where dreams are made up, there's nothing you can't do!) Prekrasno malo mjesto, prekrasni mali Slovenci koji govore seksi riječi tipa "adio" i "piščanec" i "euro" - sat i nešto od Zagreba po našoj autocesti, što znači da ti ne treba vinjeta, što je apsolutno najljepše. Kad se voziš prema tamo, u jednom trenutku na autoputu ostaneš bez radio signala i jedino što hvataš je Radio Isus na kojem zbor savršeno sinkroniziranih žena moli 19 Zdravo Marija za redom. Pošto sam CD-e zaboravila u 2001., imala sam izbor ili slušat tišinu ili slušat ove kako mole Mariju da moli za njih, pa sam odlučila dat šansu Mariji, sada i u čas smrti naše, amen. Ugasila sam radio u trenutku kad sam se uhvatila da automatski molim s njima.
Al dobro je da sam se pomolila, jer su ceste do Črnomelja… neću reć da su divlje, uske i nepredvidive jer to zvuči ko ime pornića, ali DA. Gospođa koja mi živi u GPS-u se u jednom trenutku toliko uzrujala zbog silnih zavoja da sam ju morala resetirat jer me cijelo vrijeme slala da se odvezem u šumu, a to ne želim jer se u šumu ide samo s ljudima koji ti ponude sladoled. Granični prijelaz je… decentan? Slatki je i mali, imaš rampicu za ulaz u Sloveniju, i odmah pored rampicu za izlazak iz Slovenije. Ko da se netko igrao s legićima i napravio graničicu. Na kućicama ne rade onakvi ozbiljni granični policajci kao na velikim granicama, oni koji te gledaju kao da znaju da švercaš kokain i baklavu - rade dragi, simpatični policajci, ko one dobričine iz američkih filmova o malim gradićima. Hrvatski policajac me pustio da prođem, slovenka me pitala kam grem i kad sam rekla Črnomelj, rekla mi je: "Srečno!" Kakav lijepi, topli doček.
Nastavila sam po divljim, uskim i nepredvidivim cestuljcima dežele - GPS kuja je stalno vikala "skrenite lijevo pa skrenite lijevo, skrenite lijevo pa skrenite lijevo" iako je stalno bilo ravno, ali ignorirala sam ju. Krajolik je bio predivan. Zelenilo na sve strane je bilo natopljeno mirisom kiše, iza svakog ugla se prostirala nova slatka hižica čiji zidovi izgledaju kao da miriše po špeku i toplim obrocima, patkice su skakutale po travi ni ne sluteći da upravo sad, u centru Zagreba grupica cura u wc-u radi selfije s njihovom facom. Prava proljetna idila. Sjetila sam se prvog nastupa koji sam ikad odradila izvan Zagreba. Bili smo u nekom selu, u vatrogasnom domu i došli su SVI iz sela - njih 20. Svi su bili stariji, a nastup je kasnio sat vremena - trebali smo početi u 20 sati, ali nas je organizatorica zamolila da ipak krenemo u 21 tako da svi stignu doći jer prvo moraju pospremiti stoku u štalu. Imala sam par fora koje su uključivale 3D kino i svi su se smijali jer su mislili da sam izmislila da postoji 3D kino. Good old days.
Sad ide fast forward jer opet meljem. Stigla sam u Črnomelj, odradila nastup, pojela pizzu i krenula natrag u svoju domovinu - zemlju boljeg sutra u kojoj te 6 pičaka prebije na parkiralištu ako si iz Splita a oni su iz Zagreba. STOKO. Teta na GPS-u se sabrala i govorila mi kuda da idem, što je bilo super jer su se s nestankom sunca zeleni krajolici pretvorili u okruženje iz snova Stephena Kinga i, kako bi rekle hard core feministkinje sa sekundarnim mufom na palcu - nisam vidjela kurca. Hižice više nisu djelovale toplo i primamljivo, patkice su se i dalje čule, ali u mraku, što je uz pjesmu "Kaktus" Lidije Bačić najstrašnija stvar koju možeš čut u subotu navečer. Nije bilo zvijezda, ni mjeseca - samo crna šuma, siva cesta i ja. I radio s najboljšim slovenskim hitima na kojem je neki slovenski Žak pjevao o Juliji koja plače jer je tužna.
Al dobro, mislim si ja - uz gospođu na GPS-u i malo sreće, brzo sam na autocesti za doma, što znači da sam brzo u krevetu u kojem ću sanjat magične dječake s lijepim osmjesima i probudit se sretna i čila ko na reklami za apfelsaft. Kaže GPS da sam doma u 00:24. Super. Sve je super. Ovo je super. Slovenija je super. I ovaj jelen kojeg ću udarit je super. Jelen.
JELEEEN!!!
Kočim. Srećom išla sam samo 60 pa sam se uspjela zaustavit bez da odletim u obližnje drvo i tamo čekam dok me ne pojedu slovenske zmije. Bambi nasred ceste, gleda me ko što me nijedan muškarac dugo nije gledao. Stoji. Ne miče se. Samo gleda. Strah me jer ja ne znam kak se hendla jelen na cesti. Jel ti znaš? Ja ne. Kajaznam. Nisam nikad bila u prilici hendlat jelena na cesti. Možda ga treba pustit da prođe sam. Možda mu treba potrubit, al opet, ako to napravim, možda će mi skočit na auto, ja ću od straha istrčat van i utočište potražit u hižici u šumi kod nekog zgodnog doktora koji će mi prvo ponudit zobenu kašu a kasnije od mene napravit human centipede. Kajaznam kaj se radi s jelenom. Nisu me to učili u školi, al zato me jesu učili gluposti o sumporu. Tenks, hrvatsko školstvo - bit ću centipede koji zna gro stvari o sumporu. Nemrem ni Guglat kak se hendla jelen na cesti jer nemam internete. Potrubila sam mu full nježno, onak kak potrubiš čovjeku koji je zaboravio krenut na zeleno i na svu sreću, otišo je. Spooky shit.
Pogled na GPS - doma sam u 00:13. KAJ? GPS-ulja je opet poludila. "Vozite 100 metara pa skrenite oštro desno" - kaže ona, što je super savjet osim ako je cesta ravna a desno je opet šuma. "E, Andrea!" Reci, mozak, što ti je na pameti? "Zamisli da se neki serijski ubojica spoji na GPS, promijeni rutu i namjerno te navigira do svoje kolibe smrti i užasa. Nije nemoguće, kaj ne?" Tenks, mozak, hvala ti što mi pomažeš u ovim lijepim situacijama.
GRANICAAA!
Eno je, ista ona mala, slatka, sa slatkim policajcima koji ti kažu "srečno." Došla sam do nje, unatoč trudu GPS kurve da me odvede slovenskim drvosječama. Usporim, jer to radiš kad si blizu granice i glumiš da se držiš propisa. Vadim osobnu. Još malo i bit ću na autocesti na kojoj se moli Zdravo Marijo, al bolje i to nego Bambi s opcijom centipeda. Zaustavljam se pred malom rampicom, ovaj put za izać iz deželice. Gledam u kućicu gdje je još prije par sati sjedio policajac - NEMA.
U kućici mrak, spuštene žaluzine, nema ni čovjeka, ni psa, ni jelena. Ništa.
"Valjda su si legli odspavat" - kažem si ja, uvjerena da je to full logična stvar koju radiš kad si zaposlen na granici. Malo ću im potrubit, ko Bambiju, da se pokrenu.
BIP. Ništa. Samo mrak i tišina. BIIP. Neću izać i pokucat na vrata jer sam gledala Teksaški masakr motornom pilom i trebaju mi svi udovi za eventualni spoj s eventualnim lijepim dečkom. BIP?
Ništa. Spuštena rampa. Mrak. I ja, s krive strane rampe.
"Jel Slovenija zatvorena?" - pomisli moj mozak koji je donedavno razrađivao scenarij o ubojstvima u slovenskim šumama. Možda je, ko shopping centar koji se zatvara u 21h a ti si slučajno ostao unutra. To mi je oduvijek bio san - brijat po centru, jest čokoladice i provest noć na odjelu za čips, al ovo nije shopping centar. Ovo je međuzemlja između sela Gorenjci pri Adlešičih i Žuniči.
Ispada da jelen nije jedino što ne znam hendlat - kaj napraviš kad je granica kroz koju si ušao u državu zatvorena? Ne znam di sam, žena na GPS-u zvuči ko Asaf Avidan i pokušava me ubit, a najkorisnija informacija koju trenutno imam je to da je sumpor na sobnoj temperaturi krutina svijetložute boje u finom prahu bez mirisa. Internet nemam jer sam u šupku Svemira (dobro, nemam ga ni u centru Zagreba jer mi je provider svemirski šupak), a jedina živa bića u blizini su patke koje kvakču u mraku. Slovenija je zatvorena.
Zovem 112. Jbg, imam imrđensi, nemrem izać iz države.
"Ja halo, dobra večer" - kaže on na slovenščini. "Ja, halo, razumete hrvaški?" - pitam ja njega na hrvaščini. "Ja, rec'te" - kaže on na bosanščini. Fala Bogu, dakle ovako, ja se vraćam iz Črnomelja i ne mogu izać iz Slovenije. Kako to mislite, gospodična? Evo me stojim na granici i rampa je spuštena, žaluzine isto, nikog nema, a ja bi van. Aha… al mi smo vam policija, hitna i vatrogasci, bolje da nazovete 113. Hvala, kažem ja i požalim što mu nisam rekla i da gorim od želje da izađem iz dežele, možda bi me onda spasio.
Zovem 113. "Ja halo, dobra večer" - opet. "Ja, halo, ovdje osoba iz zemlje u kojoj tunkate slovenska stopala po ljeti, nemrem van a htjela bih, prebacite se na hrvatski da mogu doma." "Kako to mislite ne možete van? Gdje se nalazite?" Evo na granici sam striček, tamo gdje sam i ušla, želim doma al piše STOP, mislim da sam na Vinici, GPS me odveo tj. nije ali nisam zainteresirana za gangbang u šumi pa sam išla po znakovima. Čekajte da provjerim, smiri me on, i vrati mi vjeru u skori san u toplom krevetu. Držim fige da se ne vrati s lošim vijestima tipa "kad ste potrubili jelenu, otvorili ste portal i ušli u paralelnu dimenziju u kojoj nema Hrvatske i sve je Slovenija" ili s pitanjem "jeste li resetirali router" jer je to najčešće postavljano pitanje ikad. Gdje se točno nalazite, gospodična? Pogledam na granični prijelaz, tamo gdje inače piše Bregana ili Lousiana, a na ovom mom ne piše ništa. Samo na maloj tabli, onoj ko za kućni broj piše "Žuniči 40." U Žuničima sam gospodine, spasite me. "Ahaaaa, to je mejhni sprehod." Tenks Boštjan, jel može ne na aramejskom?
Uglavnom - to je mala granica. I ne radi. NE RADI. Bila sam na malim granicama puno puta, al ova mala granica je toliko mala da radi do 22h. Do deset, i onda ne radi opet do 7 ujutro. To znači da odeš na obližnju, malo veću malu granicu i sve je ok. Osim ako ne znaš da granica uopće može ne radit i imaš GPS koji te želi ubit.
Kad sam napokon prešla granicu na Vinici, sve je bilo ljepše. U kućama su gorila svjetla pa su opet izgledale kao da mirišu po špeku. Nisam čula patke jer sam napokon uhvatila radio stanicu na kojoj nije slovenski Žak. Na livadi su bila dva Bambija, al nije me više bilo strah - sad znam kak se hendlaju Bambiji na cesti. Došla sam doma u 00:37, spremna da sanjam magične dječake s razbarušenim kosicama i lijepim osmjesima. Sanjala sam mahune.
I to je to. Rekla sam ti da nećeš doživjet katarzu. Mogu ja sad tu izvuć neki pametni zaključak tipa: "Ponekad ti život ne da da prijeđeš granicu ali ne odustaj jer su prepreke samo izazov da probudiš lava u sebi" - al neću. To nije poanta priče. Poanta priče je da u Sloveniji postoji granični prijelaz koji radi do 22h i da hrpa ljudi ne zna za to. I ti sad znaš. Znaš i kak se hendlaju Bambiji na cesti. Vidiš, benefit.
That's it. Opet nije bilo kratko, jebemti sve, ali kratka priča o Sloveniji bi bila preveliki klišej.
Di je Žare iz S.A.R.S.-a u cijeloj priči? On je bio 20 minuta vožnje dalje, na koncertu u Novom mestu. Nismo se sreli, al je ok navlakuša.
Laku noć.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati