Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Privatne Fotografije

ZNAŠ kaj, Marko? Neki dan sam bila u restoranu i znaš kog sam vidjela? Gerarda Markića. Rozog i sjajnog, baš kao na televiziji. Sjedilo je tamo s obitelji i ručalo kao najobičniji čovječuljak koji u slobodno vrijeme ne zadire u tuđe maternice. Bio je to jedan jako poseban dan, iz više razloga. Za neke je bilo Tjelovo. Za neke je bilo Tjednovo. Za neke, one koji rade u shopping centrima za 2500 kuna je bio četvrtak - radni dan iako je praznik ali “barem imam posao pa se ne smijem žalit.” Za mene je bio rođendan moje mame.

Još jedan razlog posebnosti ovog dana je bila i mala curica koja je nesmetano, nekontrolirano i vrlo glasno trčala po restoranu i urlala nad glavom ljudima koji su pokušavali jest svoj Tjelovo/Tjednovo ručak. Roditelji konkretne male princeze su bili krajnje nezainteresirani za nju jer su na stolu imali prekrasnu svinjetinu, pa su pustili da dijete skače i urla oko stolova. Bilo je toliko iritantno i glasno da mi se na trenutak učinilo da se i Gerardovo srce malo omekšava po pitanju pobačaja, ali to je vjerojatno samo bio sjaj u očima zbog mesa na stolu. Mislila sam napisati kolumnu o Gerardu, maloj curici i generalno o roditeljima koji puštaju svoju malu divljač (znaš onu posebnu vrstu djece koja su najgora jer im roditelje nije briga što rade) da se ponašaju kao atomska bomba na javnim mjestima ali znaš kaj? NE DA MI SE. Previše je svega stalno. Karamarko nas jebe po novinama. Božo nas jebe po novinama. Kiša i oblaci nas jebu po novinama a kurikularna reforma ne da nas jebe nego nas gang banga. I ne da mi se. Budem sljedeći tjedan.

Ipak sam sad plavuša, a plavuše se kao više zabavljaju, što znači da vjerojatno manje razmišljaju o Gerardu, a više o sladoledu. U to ime sam za vikend spakirala stvari i otišlaaaa…

Na plažu, na Zrće, gdje bilderi se grče!

Zrće. Od svih mjesta i nemjesta na ovom svijetu, Zrće.

Nisam bila dugo, i kad kažem nisam bila dugo, ne mislim nisam bila par godina pa ne znam kaj se još otvorilo od klubova i na kojem štandu je najbolji pečeni kukuruz - nisam bila na Zrću od 1999. godine. E, digresija, jel vama jasno da ljudi rođeni 1999. imaju 17 godina? Sedamnaest. Znam da je čista matematika, ali ja to ne mogu. Kad čujem ’99. godište, pomislim ok, drugi, treći osnovne. Ne. Sedamnaest, iliti još malo pa prestar za Katalenića. Sedamnaest. E, toliko godina nisam bila na Zrću.

Puno se promijenilo od devedesdevete. Zadnji put kad sam bila na Pagu, doma smo se javljali s telefonskih govornica, na Zrću je postojao jedan jedini klub za koji se govorilo “idemo u disko, ja smijem bit do 11”, a glavni hit je bilo na štandu kupit simpatiji lančić “vaše ime na zrnu riže.” Nismo imali mobitele, ali imali smo sladoled Bubi. (Nemoj mi se nakon ovog javit u inbox i reć mi da i danas postoji Bubi jer onaj rumeni sladoled nije Bubi. Bubi je od žvake, rumeni sladoled je od jagode, to nije isto i nikad neće biti isto, kao što Sinj nikada neće biti Senj i kao što sarma nije isto što i filana paprika.) I sladoled plavo nebo, se sjećaš toga? Ima ga i danas za kupit, ali to je sad GMO, nema uopće okus po domaćem plavom nebu, sve nešto umjetno, Chemtrailsi, masoni, iluminati, Monsanto.

Zrće.

Da mi je prošle godine netko rekao da ću svojevoljno ić na Zrće, kladila bi se u suprotno jer ja mrzim Zrće. Znam da nije lijepo reć da mrziš nešto što realno nisi probao, ne u pravom smislu riječi (17 godina je puno vremena), ali ja Zrće mrzim na isti način na koji se mrze prokulice - možda ih nisi ni probao, ali znaš da ti neće valjat jer su to prokulice i fuj i makni to s mog tanjura. Tak.

Ali život je smiješan i nepredvidiv, na primjer, ove godine sam skužila da volim prokulice, pa sam odlučila dat šansu Zrću, ako ništa drugo, da mogu argumentirano širit mržnju kad se ukaže prilika. 

Ono što se dogodilo sljedeće će vas šokirati.

Bude samo jedan takav, ali zbog tog jednog se sve isplati. I taman kad misliš da ne može bolje od Bože Petrova - može, jer svi klubovi imaju svoje prave plesače zbog kojih zaboraviš da si u Hrvatskoj i misliš da si zaspao u Novalji i probudio se u New Yorku. Vidi ih.

Ovaj gadni sa šeširom sam ja.

I ovi likovi.



Nema veze što obojica na slici imaju duckface, ako im gledaš u glavu, you’re doing it wrong.

Lijepo je. Svjetski. Svi plešu skupa, i pederi i crnci i visoki i niski i debeli i mršavi i katolici i muslimani i Kinezi i Japanci (nemoj me pitat koji su koji) i nadrogirani i čisti i pijani i trijezni i ljudi koji vole prokulice i oni koji ne vole - svi skupa, bez predrasuda, i svima je lijepo.

Gledaš to i na jednu večer zaboraviš da si u zemlji u kojoj Gerard viri pod suknje, u kojoj blagajnica radi kad se ne radi i u kojoj gradimo fontane a nemamo novaca za tete iz vrtića i učitelje.

Lijepo je doć na Zrće, gdje bilderi se grče, barem na vikend, odmorit dušu od proljeva našeg svagdašnjeg i gang banganja po novinama.

Zato nisam htjela pisat o Gerardu i curici, jer odmaram dušu.

Al budem sljedeći put, obećajem ko Karamarko!

A sad odi još jednom pogledat video ljudi koji plešu i nauči koreografiju.

 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.