VESELI pozdrav iz kreveta - mojeg, napokon. Nakon petnaest dana, šest različitih hotela, dvije noći u šatoru i jedne u vlaku s krevetima na tri kata, napokon sam se iz Indije vratila u zemlju Lidlića. Zapravo, to više nije aktualno, sad su aktualni oni mladci koji se preglasno seksaju i iziritirani želudac Martine Tomić kojoj se svaki tjedan povraća od nečijeg talenta - nije to loše, možda se do ljeta omakne i neki beach body. To su meni obećali kad sam odlazila u Indiju - povraćanje i beach body kao rezultat.

 

Svašta su mi obećavali "znalci" dok sam se pakirala.

 

Trovanje. 

 

Malariju. 

 

Trbušni tifus. 

 

Hepatitis.

 

Proljev. 

 

Silovanje.

 

Mačju sidu. 

 

A doma sam se vratila samo s magnetom. I 3 dodatne kile koje sam pokupila putem.

 

Od svih zemalja koje sam posjetila u zadnje vrijeme, Indija je jedina za koju me toliki broj ljudi pitao: ZAŠTO? 

 

Nije im bilo jasno zašto idem.

 

Neki su se čak ljutili što idem.

 

Mamu je bilo strah. Ali to je mama, nju je strah i kad idem u Siget. 

 

Neki su mi uz “sretan put” rekli “ja tamo ne bi išla ni mrtva.” 

 

Tek se tu i tamo zalomila neka osoba kojoj je bilo drago, ostali su bili puni upozorenja.

 

“Prljavo ti je tamo.”

 

“Opasno je i puno napaljenih frajera koji polude kad vide plavušu.”

 

“Svi moji koji su išli su se otrovali.”

 

“Pazi šta stavljaš u usta.”

 

Manje-više sve ono što ti kažu i kad ideš na Zrće.

 

I evo me, petnaest dana i tri kile kasnije, tu sam. “Kak je biloooooo?” - pitat će me moja frendica Paula koja se jako veselila mom putovanju.

 

Otkud da krenem?

 

Najbolje od početka.

 

Početak u Indiji je najgori. Očekuješ drugačije, ali ovo nije samo drugačije.

 

Indija je kao porod - možeš slušat priče drugih koji su to već iskusili, pogledat sve dokumentarce, pročitat sve forume i uvjeravat se da si spreman jer si pogledao film Milijunaš s ulice i/ili Lion, ali nisi spreman. Ništa te ne može pripremit na ono što te stvarno čeka. A čeka te potpuni kulturološki šok, kao da te netko ubacio u tuđi pijani san u kojem ništa nema smisla.

 

Udarila me krava. Glavom u guzicu, jer sam joj smetala dok je pokušavala preć cestu.

 

Bila sam na masaži kod Indijke od metar i trideset koja mi je 15 minuta masirala sise dok je njeno 2-mjesečno dijete ležalo na podu u sobi.

 

Pila sam jogurt pored mrtvaca. Znam da ovo zahtijeva malo detaljnije objašnjenje - s mangom, šipkom i kokosom. Bez leda, u Indiji nikad ne uzmeš led jer se led radi od vode a u indijskom H2O, “O” znači “onečišćeno.” I “otrovat ćeš se.” 

 

Namazala sam pekmez na omlet jer je bio toliko tanak i blijed da sam mislila da je palačinka.

 

Stajala sam u mračnoj ulici u društvu jedne krave, dva psa i tri frajera koji su držali pimpeke u ruci (svako svoj, pišali su po obližnjem zidu), a onda je još i nestalo struje, da bude još romantičnije.

 

Stajala sam i u improviziranoj ljekarni nasred ceste, pored turistkinje koja je pokušavala trojici muškaraca koji tamo rade objasnit riječ “uložak”, a kad joj sve verzije koje su joj pale na pamet nisu donijele rezultat, pokazala je prema međunožju i rekla “bleeding vagina.” 

 

Vidjela sam Taj Mahal.

 

 

Puno ljudi na Facebooku me pita: “Gdje su ljudi???”, što je pogrešno postavljeno pitanje - nije “gdje” su ljudi nego KAD su ljudi. Ljudi su za 10-ak minuta. Kad ideš u Taj Mahal, najbolje je bit prvi u redu, što znači da moraš doć već u 5 ujutro jer se vrata otvaraju s izlaskom sunca. Ako dođeš u 5 i 15, u redu će bit već stotinjak ljudi. Ako dođeš u 6, čekat ćeš dugo, a kad čekaš dugo, propustiš Taj Mahal koji je samo tvoj.

 

 

To se isplati imat, jer su u Indiji trenutci kad je nešto samo tvoje jako rijetki.

 

Ovdje inače vlada potpuni kaos.

 

To je prva stvar koja ti zapne za oko u Indiji. Kaos. Za početak, kaos u prometu. 

 

Ne ono za što mi mislimo da je kaos kad Željko i Martina uđu na raskrižje u Rudešu iako je već bilo crveno ili Lučko nakon Gospe ili Zagreb nakon tri kapi kiše, kad svi zaborave kako se vozi - pravi kaos. 

 

 

Ovdje nema traka ni semafora. Ima ih, ali svi ih ignoriraju. U kružni tok se ulazi iz kojeg god smjera želiš, a zebre služe isključivo za ukras. Vozači međusobno komuniciraju trubljenjem - što jače i nasilnije trubiš, to su veće šanse da ćeš proć. Pješaci se za sebe bore rukama i nogama - ako želiš da te netko pusti da prođeš, vrlo često ćeš morat stavit ruku na vozilo i pogledat vozača u oči da bi shvatio da stvarno inzistiraš na prolazu. Najvažnije u prometu su (svete) krave koje slobodno šeću cestom, a svi se ravnaju prema njihovoj putanji. Ovdje je sasvim normalno da u kružnom toku zbog nekoliko zalutalih krava nastane potpuni kolaps. Isto kao i kod nas.

 

Najčešće prijevozno sredstvo je tuk tuk.

 

 

Vozač te pokupi i odveze gdje god želiš, a vožnja od 20-ak minuta je 100 rupija, što je otprilike 2 dolara. Jedini problem - vozači vrlo često ne znaju gdje se nalazi tvoje odredište ali će ti reć da znaju jer Indijci imaju naviku reć YES iako nemaju pojma što si ih pitao. Nas je tako jedan vozač u Delhiju vozio pola sata i odveo na suprotnu stranu grada, nakon čega je stao, rekao da on zapravo nema pojma gdje je taj naš hotel, ali da mu svejedno trebamo platit jer nas je vozio. Nismo mu platile jer nismo debili. Srećom, tuk tuk-ova ima na svakom koraku pa samo samo sjele u drugi koji nas je odveo kamo smo htjele.

 

I taman kad pomisliš da je promet u gradu loš, odeš na autocestu gdje se vozi ovako.

 

 

Što je najgore (ili najbolje), u cijelom ovom kaosu stvari funkcioniraju savršeno. Nema sudara, a iako je ovo najglasniji promet na koji sam ikad naišla, zapravo nema nervoze - truba kod njih znači “sad sam ja na redu, pa ti možeš poslije” a ne “jebem ti mater seljačino!”

 

Promet ti prvo zapne za uho, nakon toga za oko, a nakon toga dolazi nešto zbog čega sav kaos i buka padaju u drugi plan. Smrad.

 

Način na koji ti Indija zapne za nos je teško pretočit u riječi.

 

To nije samo smrad. To je festival zlomirisa koji te zapuhuju u nasilnim naletima i testiraju do krajnjih granica. Na selu i u manjim gradovima je situacija puno bolja, ali u velegradima kao što su New Delhi, Varanasi i Agra se znaju zalomit horori pored kojih ljeta u zagrebačkim tramvajima podsjećaju na Chanel. Kiselo smeće zapečeno na suncu. Prašnjava cesta iz koje isparava topli urin. Kremasta mješavina govana i trulog voća oko kojeg se muhe vrte kao na vrtuljku. Ustajala voda u lokvama i pokvarena jaja. Kravlji izmet. Pseći izmet. Ljudski izmet. Na plus 35. Kaos za oči, kaos za uši, kaos za nos.

 

Na prvi pogled, Indija je jedan veliki prometni kolaps koji se odvija u još većem kontejneru za smeće.

 

Ljudi se peru nasred ceste.

 

 

Sve je koš za smeće i sve je wc - na neke zidove su počeli lijepit pločice s likovima raznih božanstava kako bi spriječili ljude da pišaju po njima.

 

Sve je dobro mjesto za otvorit biznis, a higijena je nešto čime se rijetki zamaraju.

 

 

Na prvi pogled (i miris), ono pitanje ZAŠTO zvuči sasvim na mjestu.

 

Ali ispod debelog sloja prašine, zapečenih naslaga smrada, kaosa i ostalih stvari zbog kojih možeš vikat ZAŠTO, u Indiji je i dalje puno više stvari zbog kojih možeš reć ZATO.

 

Hrana je spektakularna. Na primjer, ovdje sam pojela najbolju pizzu u svom životu. Kad ideš u Indiju, pizza definitivno nije pri vrhu na popisu hrane koju želiš probat, ali ovo je chicken tikka masala pizza s rubom punjenim pikantnom kobasicom. Ako se zbog ičeg isplati dobit proljev, to je ova pizza.

 

Naravno, nismo samo jeli pizzu, ovdje se imaš priliku natrpat prekrasnim stvarima kao što su naan, samosa, biryani, mutter paneer, palak paneer, tandoori chicken, raita, kofte i hrpa ostalih naziva koje naručiš s menija i moliš Boga da ne dobiješ nečije testise u curry umaku - imam i slike ali hrana je jako nefotogenična pa je bolje da ostane samo u tekstualnoj verziji. Imaš se priliku i otrovat, naravno, ali ako paziš i ne kupuješ hranu na cesti, na štandovima pored kojih se ljudi peru od ljudi koji se ne peru, vjerojatno ćeš bit ok. Plus, savjetuju da poneseš pola litre rakije i popiješ liz prije i nakon svakog obroka, za dezinfekciju želuca. Ja sam ju pila prva 4 dana, nakon čega sam ju izgubila, tj. ostavila u jednom od hotela. I svejedno sam bila ok.

 

Ono što JE fotogenčino, a ujedno i među najfinijim stvarima koje sam probala tamo je lassi - jogurt koji se pije/jede iz glinenih zdjelica ili šalica. U njega možeš nabacat manje-više što god želiš, a kad si gotov, moraš razbit glinenu šalicu u kojoj je poslužen, tako da bi ljudi koji ih proizvode nastavili imat posla. I da ti ovi koji poslužuju lassi ne posluže lassi s ostacima tuđih usta, jer nema šanse da će oprat šalicu ako ju vratiš, samo će ju ponovno iskoristit takvu, neopranu.

 

 

To je onaj jogurt koji sam pila pored mrtvaca. 

 

Lemme explain.

 

Bili smo Varanasiju, duhovnom središtu Indije, i to samo par minuta udaljenosti od rijeke Ganges. 

 

Ganges je poznat po nekoliko stvari.

 

Prvo, to je sveta rijeka u koju se ljudi dolaze okupat kako bi isprali grijehe izvana i iznutra. Kad kažem izvana i iznutra, mislim ovo sa slike.

 

 

Ovaj u bijeloj majici koji pije iz rijeke će se jako dobro pročistit, što zvuči lijepo ako ne znaš ono što dolazi nakon prvog, a to je drugo. 

 

Drugo, Ganges je sveta rijeka u koju se dnevno slijeva oko 3 milijarde litara kanalizacijskih voda i peta najzagađenija rijeka na svijetu.

 

Treće, Ganges je sveta rijeka na kojoj se svakodnevno vrši kremiranje umrlih, nakon čega se njihovi ostaci bacaju unutra. 

 

Unatoč svim ovim podacima, ljudi i dalje svakodnevno već u ranu zoru ovdje dolaze kako bi započeli svoj dan i očistili se.

 

Puno njih ovdje pere veš, a suše ga na stepenicama, na suncu, dok po njemu leti pepeo ljudi koji su bili, a više nisu.

 

Kad imaš mrtvaca spremnog za kremiranje, umotaš ga u pamučnu plahtu, postaviš ga na ležaj i uz pomoć obitelji doneseš do lomače na rijeci, gdje će se izvršiti obred. 

 

Kakve to veze ima s jogurtom? Lokal koji prodaje lassi jogurt je točno na ruti kojom prolazi povorka za kremiranje, a upravo to i reklamiraju kao glavnu prednost svoje lokacije - lassi s pogledom na mrtve. 

 

Indijci generalno imaju malo pomaknut pogled na turizam. Jako su dobri i dragi ljudi, ali kad je u pitanju ugostiteljstvo, imaju čudne standarde. 

 

Na primjer, u jednoj hotelskoj sobi su nas na podu kupaone dočekali čikovi, a hotelu je trebalo 5 ponavljanja tijekom 2 dana da ih dođu maknut. Opet zato što kažu YES iako možda ne kuže što im govoriš. Prvi put kad sam zvala recepciju, rekli su YES i nisu došli. Drugi put sam išla na recepciju i osobno objasnila “cigarette butts on our bathroom floor” - YES, i nisu došli. Treći put sam zamolila telefonski, YES, četvrti put opet osobno, YES, a kad je nakon petog puta zaposlenik hotela napokon pokucao na naša vrata, došao je u kupaonu, vidio čikove ispod umivaonika i rekao “uuuh.” Pogledao je u hodnik, vidio salvetu koju sam noć prije dobila uz čaj i pitao: “This yours?” Nakon mojeg YES, uzeo je salvetu, sagnuo se, pokupio čikove u SALVETU, nakon čega je sve istresao u koš u mojoj kupaoni, rekao “there, madam” i otišao. I ostavio tuđe čikove u mom košu. Nakon što ih je pokupio mojom salvetom. Nakon dan i pol zivkanja da se to dođe uklonit. Salvetom. I ostavio ih tamo. YES.

 

Oni jednostavno imaju sasvim drugačije shvaćanje ugostiteljstva od nas - ne zato što su zločesti, kao ona baba u Makarskoj koja kaže da apartman ima klimu iako ima ventilator i da je blizu mora iako nije, nego zato što jednostavno drugačije razmišljaju. 

 

E da, svastika je i na ulazu u lift..

 

 

Znam da je to stari simbol za sreću koji je Hitler zapravo ukrao i prilagodio svojoj shizofreniji, ali svejedno, ovo je ulaz u lift, čudno je. Pogotovo kad putuješ s grupom od 14 ljudi u kojoj ima i Židova.

 

Kad smo kod Hitlera, vidjela sam i tvoju svekrvu. Ili punicu, svejedno.

 

 

Vidjela sam i ovo.

 

 

Dok se kod nas prodaju proizvodi za samotamnjenje, a kvarcanje je postalo nacionalni sport, tamo je na cijeni sirelizam. Svjetla koža znači da si bogatiij, zdraviji, da pripadaš višem sloju, zato je tamo sasvim normalno vidjet proizvode od kojih bi prosječna hrvatska predsjednica pobjegla glavom bez obzira. 

 

Tamo je sve naopačke u usporedbi s nama. 

 

Čak i kino.

 

Prije filma imaju samo jednu reklamu i nema upozorenja da stišaš mobitel jer se u Indiji film u kinu ne gleda u tišini - ovdje ljudi tijekom cijelog filma telefoniraju, plješću i dobacuju glumcima, a u prvih 15 minuta filma još ulaze u dvoranu pa pomoću blica na mobitelu traže svoje sjedalo, što znači da u prvih 15 minuta manje gledaš film, a više tuđi blic. Na ulazu postoji nešto što se zove “ladies frisking booth”, u kojem te pretraže da slučajno ne bi unio stvari izvana. Tj. da ne bi unijeLA stvari izvana. Muškarce ne pretražuje nitko jer se zna da su muškarci pošteni. Film je… ovo.

 

 

Nama je smiješno, ali žene u kinu su bile u transu jer je ovaj lik jedan od najpoznatijih (i najseksi) glumaca u Indiji.

 

Indijski Tarkan nije impresionirao nikog iz naše grupe, ali ovaj lik kojeg smo upoznali u New Delhiju - je.

 

 

Zove se Ejaz, a kad je imao 10 godina, otišao je od kuće jer ga je tata tukao i tjerao da postane svećenik. On to nije htio pa je sjeo na vlak, pobjegao u New Delhi i u godinama u kojima klinci kod nas eventualno smiju sami preko ceste, počeo je živjeti sam - na cesti. Kad živiš na cesti, prosiš da bi preživio, a kad prosiš, sve što zaradiš moraš potrošit u istom danu jer te preko noći uvijek opljačkaju. Zato većina klinaca koji žive na cesti novac troši na drogu, kurve i cigarete - Ejaz je već s 10 godina pušio 3-4 kutije dnevno. Danas radi u organizaciji koja spašava klince od života na ulici, ali kaže da puno njih i dalje takav život smatra sasvim zadovoljavajućim i da jednostavno ne žele promjenu, jer bi to značilo da moraju raditi (i zarađivati manje).

 

Upoznala sam i njih.

 

 

Vruće im je, sjede na podu, u prašini, i svejedno obožavaju dolazit u školu. Učiteljica uopće nije u učionici, a one svejedno uče u tišini, s guštom, jer žele.

 

To je možda najbolji dio Indije - djeca koja “nemaju ništa” a zapravo imaju puno više od nas koji imamo sve, jer su zahvalna.

 

Na primjer ovaj malac nema iPhone, ni skupe tenisice, ni sva čuda koja imamo mi ostali kojima uvijek još nešto fali da bi bili sretni - ali ima kozu.

 

 

I sretan je.

 

Na smrdljivoj, prašnjavoj ulici, gdje trube nikad ne prestaju.

 

Ispred vlastite kuće, u kojoj se voda nikad ne toči iz pipe.

 

Kad dođeš u Indiju, imaš osjećaj da ovim ljudima fali svega. Higijene. Tišine. Čiste vode. Lijepih fasada i organiziranog prometa. Čokolade koja se nije minimalno tri puta otopila na suncu. 

 

A zapravo to fali nama koji smo došli, ne njima.

 

To je najvažnija stvar koju sam naučila u Indiji - da doma imam toliko stvari koje ne cijenim dovoljno jer ih imam oduvijek.

 

Najobičniju čašu vode, iz pipe.

 

Najobičniju gužvu u prometu, bez krava.

 

Najobičniju tišinu.

 

I ćevape.

 

ZATO je lijepo otić u Indiju.

 

Jer ćeš vidjet najljepše i najružnije stvari koje si ikad vidio. 

 

Jer ćeš pojest najfinije stvari koje si ikad jeo i osjetit najgore mirise koje si ikad osjetio.

 

Jer je svaki obrok lutrija u kojoj možda dobiješ najfinije jelo svog života, a možda samo osvojiš proljev.

 

Jer ćeš upoznat ljude s nevjerojatnim pričama, i shvatit da što je njihova priča teža, to je osmijeh na njihovom licu topliji. I da su tvoji “problemi” često baš to - samo riječ s navodnicima.

 

Jer ćeš upoznat cijeli jedan novi, šareni svijet i zaljubit se - ili u njega, ili u svijet koji te čeka doma, kad se vratiš.

 

Ako znaš gledat stvari na pravi način, u oboje.

 

ZATO.

 

I zato što možeš kupit ovaj parfem.

 

 

Ako zbog ničeg drugog, zato - zbog Jovana.