ZNAŠ kako, kada prekineš s nekime, u većini slučajeva nemaš ništa lijepoga reći o toj osobi. I uglavnom ne ostanete prijatelji, jer je to u najmanju ruku čudno. I više se uopće ne čujete i broj koji si nekada imao pod Favorites, sada je samo jedan od brojeva u imeniku. I koliko god ga htio obrisati, svjestan si da taj broj znaš napamet. I nema smisla. Kao što nema smisla govoriti o nekome išta, ako nemaš ništa lijepo za reći. Ali, s njom to nije bio slučaj. Ona je bila drugačija.

 

Znali smo se godinama. Putevi su nam se nekako povezali da bi bilo previše slučajno da bi bilo slučajno. Dosta smo vremena provodili zajedno i kako to obično biva, jedna je stvar vodila drugoj. Od dobrih prijatelja, postali smo još bolji, a kasnije odlučili da bi mogli pokušati postati i nešto više. I jesmo. Bili smo nešto više. Zašto i ne bismo, uostalom. Slagali se u svemu, voljeli smo iste stvari, imali slične interese, gledali isto na budućnost i na kraju krajeva nismo mogli zamisliti da prođe dan, a da ga ne provedemo zajedno. A kada dane provodite zajedno, tako je nemoguće ne upoznati se još i bolje. Kao i što je nemoguće upoznati sve sitnice. One male, najmanje stvari. Koje su najveći problem. Radi kojih i prekineš. Na kraju. Svih krajeva.

 

Kako je meni krenulo u karijeri i poslovi su se zaredali gotovo svakodnevno, ne samo u Hrvatskoj, nego sve više i po drugim zemljama, tako je krenulo i nama. Samo nizbrdo. Njena podrška koju sam imao cijelo vrijeme dok sam pokušavao ostvariti neke svoje ciljeve i snove, sve više je postajala sve manja. Iako je znala koliko sam se trudio i što sam sve uložio, njena je ljubomora ipak bila važnija. Nije joj bilo važno što sam radio nego s kime sam radio. Više je nije zanimalo što sam snimao nego s kime sam snimao. Više to nije bilo do fotki kakve su ispale nego zašto te ona grli na fotkama. Više to nije bilo drago mi je zbog tebe zbog novog posla nego s kime ćeš me sada prevariti. Više to nije bila ona nego neka poptuno nova cura koja mi se sve manje sviđala. Rekla je kako ona nikada nije ljubomorna. Rekla je i kako razumije da je moj posao samo moj posao. Rekla je da mi vjeruje. Šteta što nije vjerovala u ono što je i sama govorila.

 

Postajala je sve nesigurnija. Pazila je što jede i vježbala dvaput dnevno. Smršavila je. Rekla mi je da je to za mene. Predbacivala mi je da je to zbog mene. Sigurno misliš da sam debela. Kad si svaki dan okružen svojim manekenkicama. Oprosti što nisam kao i one. Ako su ti one ljepše, odi k njima. I tako iz dana u dan. Sasvim nebitan je bio razlog, svaki razgovor završio je isto. A povoda nije bilo. Nikada joj ga nisam ni dao. Nikada joj ga ni ne bih dao. Svejedno, njoj nije ni trebao. Znam da je moj posao možda drugačiji od onih uobičajenih. Znam da je možda teško gledati svog dečka kako grli drugu curu na fotografiji u časopisu. Ali, to je posao. I samo posao. Iza te fotke stoji još najmanje petero ljudi koji isto tako sudjeluju u kreiranju iste. I ako te želim prevariti, mogu te prevariti kada god. Ne mora to biti na setu. Ne mora to biti sa manekenkom. Ne moram za to biti čak ni maneken. Morao bih biti jedino kreten.

 

Svoju tamnu kosu je posvjetlila. Znam da voliš svjetlije cure. -Odakle ti to? Ti si crna i i svidjela si mi se kao takva i sviđaš mi se takva kakva jesi. – Da, ali sjećam se još od prije s kakvim si curama bio. Znam tvoj tip. Svoje balerinke zamjenila je štiklama. Pogledaj ovu petu? Sad smo skoro na istoj visini. Fora, ali nije mi to važno. Svoju najdražu domaću glazbu zamijenila je mojom, stranom, nepoznatom. Lijepo, ali ne zanimaš me zato više. I zaista, nije me zanimala ništa više zbog svjetlije kose, deset centimetara više visine i pet kilograma manje. Kao ni radi toga da je moj bend i njen najdraži. Baš suprotno. Cura u koju sam se ja zaljubio s vremenom je nestala. Nestale su i sve one stvari koje su nas povezivale. Baš kao i sve sličnosti koje smo imali. Ili koje smo mislili da imamo.

 

A zapravo ih nikada nismo imali. Jer ona nije znala što voli. Ona nije voljela stvari koje ja volim. Nju nisu zanimale stvari koje mene zanimaju. Ona nije htjela ono što sam i ja htio. Ona se samo htjela meni svidjeti. A učinila je upravo suprotno. U svojoj se neodlučnosti izgubila, a svojom nesigurnošću izgubila mene. A trebalo je biti tako jednostavno. Kao što inače i ljubav je jednostavna. Trebala je samo biti ono što i je. Djevojka u koju sam se zaljubio. Djevojka koja je uvijek bila svoja. Djevojka s kojom sam ja slučajno imao toliko zajedničkih stvari. Previše slučajno da bi bilo slučajno.

 

Istina je da nijedan muškarac koji je imalo svjestan sebe neće biti sa curom koja ne poznaje sebe. Istina je da nijedan muškarac koji je imalo stabilan neće tražiti od cure da se mijenja. Istina je da nijedan muškarac kojem je stalo do tebe neće te zavoljeti ako ti sama prvo ne zavoliš sebe. Nema ništa manje privlačno od cure koja ne zna što voli, što želi i gdje ide. Nema ništa manje privlačno od nesigurnosti koja vodi do nepovjerenja. Nema ništa manje privlačno od cure koja želi biti svaka druga, a najmanje svoja. Naročito iz razloga kako bi se nekom drugom svidjela. Nikada me nisu privlačile cure koju su na moju svaku rekle da. Baš suprotno, uvijek su me intrigirale one koje su imale svoje mišljenje, makar i različito mojem, ali su uvijek stajale čvrsto pri svojem. Nikada me nisu zanimale cure koje su mi uvijek svemu udovoljavale i na svaku moju rekle "i ja isto". Ne moramo voljeti iste stvari. Ja ću radije htjeti razumjeti ono što ti voliš. Ja ću radije htjeti naučiti ono što ti znaš. Ako te pitam što misliš, nemoj mi govoriti "i meni isto". Radije mi reci ono što zaista misliš.

 

Sreo sam je neki dan. Crne, kratke tamne kose. Šilterica i tenisice. Smiješno je koliko je smiješno voditi neobavezan razgovor s nekime tko ti je nekada bio toliko obavezan. S nekime s kim si pričao stalno o svemu i svačemu i ničemu i tako je bilo uvijek. Tko bi rekao da neće biti zauvijek. Nije mi rekla, ali čuo sam da ima dečka. Dečka koji voli tamne cure kratke kose. Dečka koji voli da cura trenira i tako se oblači. Dečka koji ne želi da se cura druži s bilo kojim drugim muškarcem, već s posla ide ravno doma. Tako je i bilo. Progovorili smo par standardnih rečenica i krenuli dalje. Nije to više cura koju sam nekad znao. Promijenila se. Opet. Iz svih krivih razloga. Opet. Radi nekog drugog, a najmanje radi sebe.

 

Pssst! Ostale Deanove kolumne pročitajte ovdje!