ZNATE ono kad se kod nas u prijevodu pojavi, recimo, šesta knjiga nekog fenomenalnog stranog autora ili autorice pa se svi pitaju gdje su bili dosad i zašto za njih nismo čuli?

 

Ili još gore – počnu ih prevoditi, ali s nekim „lijevim“ naslovom koji se ne pokaže pretjerano popularnim, pa autor propadne u zemlju zajedno sa svakom šansom da namolite izdavače da prevedu neki zbilja sjajan naslov (*khm* Dark Matter Blakea Croucha *khm*). Da, dogodilo se i previše puta.

 

Pa, dok mi se ova knjiga nije našla u rukama, nisam čula za autoricu Erin Kelly i nisam pročitala nijedan njezin roman. I strašno mi je drago zbog toga! Jer…

 

 

Ako smo s nekom knjigom trebali upoznati Kellyno genijalno spisateljsko umijeće, to je ova: On kaže / ona kaže.

 

Već smo izloženi tolikom broju trilera da nas vrlo teško „drže“ sve do zadnje stranice čak i kada ih počnemo čitati, stoga nije čudno što nas rijetki uopće uspiju privući u onih par rečenica na poleđini knjige. I upravo bi zato ta duboka, bolno životna i neslućeno uzbudljiva priča mnogima mogla nezasluženo promaknuti.

 

 

Dva su glavna razloga za to. Prvi je činjenica da dvoje glavnih likova (osobito on) predstavlja strastvene obožavatelje pomrčine Sunca.

 

„Potpune pomrčine Sunca predstavljaju točke na krivulji mog života otkad sam prvi put stajao pod Mjesečevom sjenom. (…) Imao sam dvanaest godina i shvatio da ću posvetiti život ponavljanju tog iskustva. Ništa se ne može mjeriti s doživljajem potpune pomrčine Sunca ispod vedra neba. Prije nego što sam upoznao Lauru predstavljala mi je nešto najbliže poimanju vjere.“

 

Na temelju tog fenomena ljubav između njih rađa se još u mladoj dobi te pušta duboko korijenje koje doslovce određuje putanju njihovih života jer Laura rado pristaje pratiti Kita po svijetu da bi promatrali pomrčinu.

 

„Od idućeg dana nesvjesno smo razgovarali u smislu 'nakon što se vjenčamo' (…) a kada bi Kit govorio o pomrčinama na koje će putovati za deset, dvadeset, trideset godina podrazumijevalo se da ću biti ondje i držati ga za ruku u sjeni.“

 

 

Niste pretjerani ljubitelj pomrčine?

 

Bez brige, to vas nipošto ne treba odvratiti od čitanje ove priče u kojoj spomenuti fenomen, istina, predstavlja predivno slikovitu metaforu koja pogađa ravno u žicu silno složenih ljudskih odnosa – što ne znači da vas usput neće i zainteresirati! –  ali čija su prava snaga savršeno nesavršeni likovi i višestruke perspektive jedne te iste priče.

 

Drugi je razlog taj da u moru bombastičnih trilera koji vas „prže“ od prve stranice, On kaže / ona kaže predstavlja drugačiju vrstu vatre. 

 

 

Na engleskom bi to bilo „slow burn“ štivo, ono koje svoju priču gradi iznimno polako i čiji je vrhunac utoliko dojmljiviji što vas uvod snažnije uvuče, a čiji vam – možda ne sasvim neočekivani, ali ništa manje razorni – preokreti baš zato izbijaju zrak iz pluća i tjeraju suze na oči.

 

 

Erin Kelly postiže to dvjema perspektivama, Laurinom i Kitovom, te dvojnim vremenom, prošlošću i sadašnjošću. Iako djeluje komplicirano, intrigantan a opet pitak stil ne dopušta vam da se izgubite, već vas tjera da okrećete stranice zahvaljujući gorućim pitanjima u vezi s onime što se dogodilo u prošlosti, ali i u sadašnjosti.

 

Malo-pomalo, saznajemo da je Kitova i Laurina prva zajednička pomrčina tijekom festivala u Cornwallu 1999. godine, ma koliko prekrasna, završila na vrlo ružan način koji određuje ostatak njihovih života. Naime, Laura poslije pomrčine na polju pronađe izgubljeni novčanik te se ona i Kit razdvoje u potrazi za vlasnikom. Laura ga i nalazi, točnije vlasnicu, zarobljenu na tlu pod muškarcem u trenutku koji djeluje sve samo ne strastveno.

 

„Shvatila sam što gledam. Riječ je odzvanjala glasno i ružno u mojoj glavi. Osam velikih slova ispisanih crvenom bojom na zidu, odveć velikih da bi se pročitala, odveć zastrašujućih da bi se izgovorila.“

 

Uz Kitovu podršku, Laura se smjesta zauzima za žrtvu Beth i poziva policiju. Napadač Jamie završava na sudu, a Laura i Kit pozvani su svjedočiti. 

 

Zahvaljujući situaciji koja će se izroditi iz činjenice da je napad vidjela samo Laura, prizori suđenja predstavljaju iznimno napete trenutke s kojima se, zahvaljujući maestralno opisanim unutarnjim previranjima i nemilosrdnim nastupima odvjetnika, ne mogu mjeriti ni najuzbudljivije filmske scene.

 

A pošto sud presudi u žrtvinu korist, Laura i Kit smatrat će da su ispunili svoju dužnost te da više nikada neće vidjeti Beth. Međutim, ova će im najprije doći izraziti zahvalnost, a zatim polako sve više zadirati u njihov život.

 

 

Petnaest godina poslije – i tu Kelly smješta početak romana – njih dvoje žive posve anonimnim životom, koristeći se lažnim imenima i bez ikakvih doticaja s društvenim mrežama. Laura je nakon više bezuspješnih pokušaja konačno trudna, i to s blizancima, ali neprestano je progoni paničan strah od Beth. Budući da se Sunce iznova namjerava sakriti, Kit sam kreće na putovanje. 

 

„Ta potpuna pomrčina bit će prva koju će Kit gledati bez mene otkad smo bili tinejdžeri. Čak i one pomrčine koje je morao propustiti, propustio je sa mnom, zbog mene. Nije pametno putovati u mojemu stanju, a toliko sam zahvalna jer sam u tom stanju da nisam ogorčena što ću propustiti to iskustvo, iako se stravično bojim za Kita. Beth me poznaje. Poznaje nas. Zna da će, ako naudi njemu, uništiti mene.“

 

Zašto se Laura toliko boji Beth? Hoće li Beth pronaći Kita? Hoće li on pronaći nju? Kako će to izgledati i tko će izvući deblji kraj? I ono najteže pitanje koje godinama progoni Lauru – a koje zbog vlastite moralne dileme ne može dokraja podijeliti s Kitom – što ako je stala na pogrešnu stranu? 

 

„Je li Beth poludjela zato što ju je Jamie silovao? Ili je rekla da ju je silovao (…) zato što je već bila luda?“

 

Reći ću samo da me rijetko kada srce toliko boljelo zbog nepravde učinjene barem jednome liku, ali pamtit ću priču i po tome što me natjerala, kao i svako kvalitetno štivo, da u određenim trenutcima istinski suosjećam s osobom koja snosi najveću krivicu za cjelokupnu situaciju. A boljelo me srce i zbog nepromišljeno, niskim porivom nepovratno uništene ljubavne priče dvoje mladih koji su imali „ono pravo“:

 

„[R]ekao mi je koliko mu pomrčine znače te da mu je svejedno teško skloniti pogled s tebe i uperiti ga u nebo.“

 

„Često upoznajem ljude koji me gotovo žale jer sam se tako rano skrasio, ne samo zato što nisam imao priliku izlaziti s više djevojaka nego se pitaju čime sam mogao pridonijeti u tako ranoj dobi. Ne shvaćaju da sav smisao u tome. Mogao sam Lauri ponuditi ostatak svoga života.“

 

I za kraj – vjerujem da ćete, nakon što pronađete odgovore na sva pitanja koja nam ova  priča nameće, sami neizbježno postaviti sljedeće: kada nam stiže sljedeći Kellyn roman?