Prije dojmova iz Kopa BiH navijača, red je nahvaliti Maracanu. Vrhunski obnovljena i čudesna, kao i ostale znamenitosti Rija. Sfušana montažna kutija u Sao Paulu, na kojoj je Hrvatska otvorila SP, ne može stati u istu rečenicu s ovom krasoticom, na koju više ne može stati 150 tisuća ljudi, ali i dalje ima kapacitet od respektabilnih 75 tisuća.

 

Stadion je zadržao svoj prepoznatljivi jajasti oblik, ali je dobio udobnije tribine, novi krov, hodnike, prolaze, ne gubeći na draži i odličnoj akustici. Kako je Rio gotovo duplo manji od Sao Paula, a Maracana ipak bliže gradu od Arene Corinthians, do ovog stadiona od centra grada vozite se ne čak 14, nego duplo manji broj stanica podzemne. 

 

Vrijeme je za posipanje pepelom: povlačim napisano, kako su Argentinci najbolji navijači u Riju, jer 200-tinjak Bosanaca i Hercegovaca na Maracani održali su tim šminkerčićima, kojih je na stadionu bilo oko 60 tisuća, lekciju iz navijanja.

 

 

Ta "petina sektora" navijača, žena, djece i staraca, nasuprot deset tisuća čartera iz Buenos Airesa, od samog početka utakmice, pa debelo poslije njenog zvršetka, nije prestala navijati, bolje reći urlati za svoju zemlju i njene igrače,  pa nije čudo da su odlazeći sa stadiona, mnogi Brazilci (a njih barem nije lako impresionirati navijanjem i fanatizmom) dolazili doslovno pokloniti se grupici plavo-žutih navijača, okruženih morem albi-celeste dresova.

 

Argentinci rade vrhunske fešte po kafićima, klubovima, uličicama i platoima ovog grada, gdje im po brojnosti i glasnosti stvarno nema premca, pa brazilsku susjedi i najveći rivali na njih ljubomorno gledaju, dok ih veliki neprijatelji Englezi strijeljaju pogledima punim prezira, ali na stadionu bili su smiješni. Posebno kad su s par uragana nagovijestili što bi mogli napraviti da im se da.

 

 

BiH se nema čega stidjeti nakon povijesnog prvog nastupa njenih nogometaša na SP-u protiv jedne od najvećih svjetskih reprezentacija, ali to se pogotovo može reći na ono što su na tribinama pružili njeni navijači. "Jesmo li se osramotili?", pitali su me potpuno poderanih grla nakon dvoboja i mog predstavljanja, jer utakmicu sam pogledao s njihove tribine ne govoreći tko sam i zašto ih slikam i snimam. 

 

Hrpici do pasa golih, potpuno mokrih i nakon utakmice za par kila lakših mladića, odgovorio sam da ne pričaju pizdarije, jer ono što sam čuo ja, koji sam ušao na stadion na potpuno suprotnoj strani od one na kojoj su oni bili, ali su opet bili bučniji od nebrojenih Argentinaca, čuo je svatko na stadionu tko ima uši. Ne znam kako je to zvučalo na tv-u, ali ne dajte se zavarati i impresionirati s par veličanstvenih (od čega su dva bila nakon golova), ali kratkih hukova srednje velikog argentinskog grada na stadionu, jer na Maracani su navijački junaci, bili malobojni Hercegovci i Bosanci.

 

Delirij zbog saznanja gdje su konačno stigli i pred koliko očiju protiv koga igraju, kao i ogroman patriotski naboj, kod BiH Fanaticosa i Legionara podsjetili su me na ono kako su hrvatski navijači zvučali na Euru '96, kada su također bili neusporedivo malobrojniji od suparnika, ali su "ostavljanjem srca" i glasnica na tribinama, impresionirali navijački i nogometni svijet.

 

 

Kad smo kod nogometnog svijeta, cijeli onaj argentinski želio se nekako ugurati na Maracanu prošle večeri. Iako je kapacitet stadiona u Riju za desetak tisuća mjesta veći od onog u Sao Paolu, ulaznice su zbog enormne navale Argentinaca, na crnom tržištu postigle i čak nakon početka utakmice držale, odvratno visoku cijenu, višu od one za Brazil - Hrvatska.

 

 

Pričajući proteklih dana s desecima beha i argentinskih navijača, saznao sam kako Argentinci samo što Bosancima ne nude bubreg za ulaznicu, a karta je na dan susreta na ulici Rija vrijedila od 1000, do čak 1300 dolara! Ispredale su se urbane legende o izvjesnom Turčinu, koji dila ulaznice za "samo" 700 eura. Sve to, pa i više od toga, Argentinci su bili spremni dati da uđu na Maracanu protiv Bosne i Hercegovine.

 

Moj plan bio je daleko balkanskiji; s obzirom da konkretno za ovu utakmicu nisam imao "media ticket", bez koje općenita novinarska akreditacija za SP ništa ne vrijedi za ulazak na stadion, a netko čija se kolumna zove Brazil za "siromašne" ne može ni pomišljati dati bogatstvo za ulaznicu, pribjegao sam "snalaženju", što je dakako na našim prostorima ljepša riječ za varanje i laganje, ali cilj je opravdavao sredstvo; što je jedan čovjek više koji je neovlašteno na stadionu, ako će on  svijetom pronijeti slavu o povijesnom nastupu BiH navijača?

 

Kako bih prodao svoju potresnu i unaprijed pripremljenu ispovijed, na Maracanu sam došao bez laptopa, ruksaka i ijednog novinarskog pomagala osim mobitela i spomenute skoro ništa vrijedne akreditacije. Sve ostalo su mi naime, "ukrali" u metrou putem do stadiona. Zbrojimo li kontrole, sigurnosne prstene i ulaze gdje sam cmizdrio kako bi me pustili, dolazimo do brojke 15, na kojem su mi se konačno smilovali. Kad sam prošao zadnju kontrolu, a vrata lifta koji vodi na peti kat Maracane mi otvorila šarmantna hostesa, nesvjesno sam počeo pjevati Odu radosti. Nije mi uspjela tek zadnja diverzija; ulazak na Sušićevu presicu, predstavljanje kao Armin Hasanbegović i pitanje "Zašto nije igrao amidžić Tino?", ali nema veze.

 

Ušao sam zato na stadion i to ni manje ni više, nego u neki korporativni boks, gdje su sjedili bogati bijeli Brazilci, zaposleni u multinacionalkama, svi sa znakovljem tvrtki u kojima rade. Nikako se nisam ugodno osjećao u tom latentno rasističkom - herbalife okružju, pa sam otprašio na drugi kraj stadiona, među raju razasutu od Austrije do Norveške i sakupljenu u Brazilu.

 

Iako tisućama kilometara daleko od doma, na tribini među njima srce mi je konačno bilo na mjestu, kao kod kuće u Makarskoj, jer da parafraziramo Juru Kaštelana, nigdje toliko Bosanaca kao u uvali mog djetinjstva i na zadatku moje karijere.