Mario Zagallo, čovjek čiji su otisci prstiju na četiri zlatne Boginje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Gulliver Image/Getty Images
PRIČU o najizbornicima svjetskih prvenstava nastavljamo sa Mariom Zagallom koji je s Brazilom osvojio naslov u Meksiku 1970.
Pele je osvojio kao igrač tri titule svjetskog prvaka i po tome jedinstven u povijesti Mundijala. Franz Beckenbauer je kao igrač osvojio jedan naslov i igrao jedno finale, a isto to je napravio i kao trener. I on je tu jedinstven. Cafu je jedini igrao tri finala zaredom i da nije bilo Zizoua Osvetnika koji ga je zajebao, bio bi i on jedinstven u almanasima najveće nogometne smotre na svijetu.
Samo on sa četiri titule
Ipak, jedna osoba se u svemu ovome izdvaja kao unikatna pojava i vlasnik čak četiri zlatne Boginje. On je naravno Brazilac, što bi drugo i bio, a ime mu je Mario Jorge Lobo Zagallo.
Uspjesi El Loba (vuka) kako su ga zvali jedinstveni su i fascinantni. Kao nogometaš popeo se na krov svijeta dva puta, na svjetskim prvenstvima 1958. u Švedskoj i 1962. u Čileu, kao izbornik vodio je službeno najbolju momčad koja je ikad igrala nogomet na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970., a baš je njegova pojava na klupi kao tehnika ili neke vrste amajlije za sreću pomogla izborniku Parreiri da nakon 24 godine suše donese Brazilu novi naslov na svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994.
Najbolje lijevo krilo svoga vremena
No vratimo se mi na početak priče o jednoj blistavoj karijeri. Prve nogometne korake Zagallo je napravio 50-ih godina prošlog stoljeća, kada se profilirao kao najbolje lijevo krilo svoga vremena.
Visok svega 167 cm nedostatak visine kompenzirao je neumornom trkom i borbenošću u oba smjera. Uništavao je protivničke desne bekove koji za njega nisu imali protuotrova. Prvog Sina vjetra prvi je zapazio Flamengo, a onda i Botafogo i sa ova dva brazilska velikana Zagallo je osvojio čak pet titula prvaka lige Carioca što mu je zagarantiralo mjesto u udarnoj postavi Selecaoa na Mundijalima u Švedskoj i Čileu.
Za Profesora je momčad iz 58' ipak najbolja ikada
Šveđani su u finalu svoga prvenstva 1958 izgubili u finalu od Brazila, štoviše, pometeni su sa 5:2, no uvjeren sam da niti jedan gledatelj koji je toga dana bio na stadionu nije otišao razočaran kući. Ti sretnici su imali priliku gledati na djelu navalu u sastavu Didi, Garrincha, Pele, Vava i Zagallo i to u njihovom najboljem izdanju. Uz gol i asistenciju Profesora!
''Reći ću vam nešto što je trebala biti tajna, ali ekipa koja je osvojila Švedsku, za mene je najbolja u povijesti'', rekao je jednom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Četiri godine poslije, u Čileu, ista priča. Brazil je bio jak, najjači, ali Pele se ozlijedio i trebalo je nešto novo smisliti. Zagallo je gurnut naprijed uz Amarilda i Vavu i nova zlatna medalja je bila neminovnost.
Opet s Peleom i opet za povijest
Dvije godine poslije Zagallo se oprostio, ali ne od nogometa. Postao je trener i to sjajan. Nakon što je sa Botafogom osvojio dvije titule dali su mu u ruke najskuplju nogometnu igračku u tom trenutku koja je postojala sa ciljem da ispere sramotu iz Engleske i osvoji naslov u Meksiku 1970.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ponovo su se susreli Pele i Zagallo, doduše u drugačijim ulogama, ali sa još spektakularnijim rezultatom. Bez izgubljenog boda u kvalifikacijama, bez izgubljenog boda na turniru. U finalu pometena Italija. Što više reći?
Poslije Meksika se vratio klupskom nogometu i nastavio skupljati naslove sa Flamengom i Fluminenseom, sjeo je na klupu Kuvajta da bi ipak 1994 prihvatio poziv Carlosa Alberta Parreire koji je nužno trebao savjetnika kao što je Zagallo. Naravno, nova Boginja je pospremljena u vitrine brazilskog nogometnog saveza.
Kao izbornik vodio je i Brazil do novog finala u Francuskoj 1998. , kad su Zidane i družba bili bolji od ''bolesnog'' Ronalda.
Trendovi modernog nogometa idu na ruku fizičkoj snazi na uštrb vještine i to pogoduje manjim momčadima da silom smanje razliku u kvaliteti. To je razlog krize mnogih europskih klubova danas'', rekao je nedavno mudri Mario.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Vještina i talent ispred sile i surove snage
Profesorova trenerska filozofija biće zapamćena po uvođenju dva defanzivna vezna u formaciju 4-4-2, međutim ofanzive kod njega nije nedostajalo, zbog forsiranja bekova sa napadačkim tendencijama, poput Roberta Carlosa i Cafua.
“U Brazilu se i daje voli onaj isti nogomet kakav je nekada postojao. Ja sam radio tako da postavim plan i da potom dozvolim igračima svu slobodu, nisam diktator, kako sam to mogao ikad biti kada sam radio sa igračima kojima nije bilo potrebno govoriti kako da igraju”, skromno je znao reći Zagallo.
Njegova statua krasi ulaz Maracane, kao i Olimpijski stadion u Riju. Kao igrač i trener u reprezentaciji Brazila je doživio je svega 14 poraza u 191 meču. Bio je čovjek čiji otisci prstiju se nalaze na čak četiri od pet brazilskih “Boginja”. Jedan i jedini, Mario Lobo Zagallo.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati