ŠTO SE dogodilo Hrvatskoj? Zapravo, ništa senzacionalno. Dogodio se sudar sa realnošću. Apsolutno se slažem s izbornikom koji je poslije utakmice rekao da svojim igračima nema što zamjeriti, da su dali sve od sebe, ali da je protivnik bio bolji. I to je istina. Ali ta istina je i zabrinjavajuća. Možemo svi mi silni ''stručnjaci'', svih nas 4 milijuna izbornika sad tvrditi da se ti dečki nisu borili, da se nisu zalagali, ali to su gluposti.

 

 

Vjerujem i znam da su se oni trudili, da su zaista dali sve od sebe i nitko više od nije želio pobijediti Meksiko. Nema veće uvrede za pravog sportaša nego kad sumnjaš u njegovo htijenje,trud i zalaganje. Međutim naše "sve od sebe" nije jednako kao i njihovo "sve od sebe". Njihovo je bilo puno više, puno jače, puno konkretnije, puno kvalitetnije i na kraju je to rezultiralo ovakvim porazom.

 

Moramo biti i objektivni i reći da nismo izgubili od bilo koga. Meksiko je zaslužio prvo mjesto u grupi. Ispred Brazila. Suci su im poništili dva čista gola protiv Kameruna, zakinuti su protiv nas i za penal i za crveni karton, a bez toga bili bi prvi i to sasvim zasluženo. Meksiko je za sada pokazao više od Brazila. Ne namjeravam detaljno analizirati tu utakmicu jer sam i prije već pisao o nekim taktičkim stvarima koje mi nisu bile najlogičnije, a koje su se i jučer događale, no reći ću da sam na početku mislio da imamo bolju ideju od Meksika.  

 

 

Međutim, to nije trajalo dovoljno dugo. Vrlo brzo se sve okrenulo na njihovu stranu. I nakon uvodnih 15-20 minuta svaka sljedeća minuta je predstavljala sve jaču i jaču dominaciju Meksika, a dokaz njihove samouvjerenosti je zamjena koji je 20 minuta prije kraja napravio njihov izbornik. Imali su vodstvo, remi ih je vodio dalje, ali on je uveo Chicharita, još jednog napadača jer je osjetio da u potpunosti kontroliraju utakmicu.

 

Nanjušio je krv i to se na kraju isplatilo. Da, oni su nas pobijedili jer su bili bolji, ali problem je u tome što je ta razlika posljedica posve različitog pristupa modernom nogometu i poimanju i prihvaćanju progresa nogometne igre. Bilo je očito da naši igrači individualno mogu parirati svojim izravnim suparnicima,ali kad se suočimo s ekipom kao što je Meksiko, ekipom koja je pokretljiva, brza, tehnički jaka i hrabra, ekipom koja ima jasan cilj i stil igre, onda mi možemo donekle parirati,a jako teško dominirati.

 

 

Svi smo znali kako će Meksiko igrati. Svi smo mi znali da je Meksiko pokretljiv, motoričan i žilav. Zašto? Zato što su u tri utakmice u Brazilu igrali svoju igru. To je njihov stil, a pobjednik je najčešće onaj tim koji uspije nametnuti svoj stil igre. Međutim, problem je što mi nemamo svoj stil. Mi već godinama, još od 1998. kad smo uzeli broncu na temeljima škole koja je osvojila zlato u Čileu 1987, non-stop nešto improviziramo. Zato smatram da nema potrebe kriviti igrače, posebice ne individualno jer mi već duže vrijeme sve teže pratimo kretanja u modernom nogometu.

 

 

To se najbolje vidi po rezultatima naših klubova u koji se već godinama ne mogu sastaviti s nekom pobjedom u malo ozbiljnijoj europskoj utakmici, a da ne govorim o Ligi prvaka koja je natjecanje na, za nas u ovom trenutku, nedostižnom nogometnom nivou. Sve se to više i više očituje i u igri naše reprezentacije. Ponavljam, od 98' mi sve više i više kaskamo za drugima koji su se na vrijeme prilagodili novim trendovima u nogometu, koji su ustrojili nogometne škole, koji su na vrijeme postavili konkretne sustave uz pomoć kojih prate trendove suvremenog nogometa.

 

Bojim se, čak i ako detektiramo problem, trebat će nam i pet do 10 godina da se vratimo tamo gdje mi mislimo da nam je mjesto. Uvjeren sam da nismo realni u svojim procjenama, da nismo realni u svojim prognozama. Možemo biti ne znam koliki domoljubi, ali sport je jedna konkretna, egzaktna i realna stvar. I dečki su jučer rekli, i kapa im dolje na tome, da je Meksiko bio bolji i da su zasluženo pobijedili.

 

 

Možda imamo igrače u Realu, Interu, Bayernu, u većim klubovima nego Meksiko, ali problem je puno dublji. Do osnovnog problema dolazimo kad se zapitamo gdje su naši igrači odrasli, gdje su prolazili nogometne formativne godine, gdje su se razvijali. Znate gdje?

 

U okruženju hrvatske nogometne lige. Među trenerima sumnjive kvalitete koji su ih učili nogometu. Igrač s 24 godine ne može usvojiti neke stvari koje je trebao naučiti sa 16 godina, posebno na fizičkom planu. Ne možeš s 25 godina tek tako odlučiti igrati moderan nogomet. Prošao je voz. Prošlo je to vrijeme kad si trebao razviti kapacitete za nogomet visokog tempa. Međutim, od koga su to ti naši igrači to mogli naučiti? U kakvoj ligi? jednostavno nismo odgajani da igramo moderan nogomet. Osobno sam se prvi put susreo s takvim nogometom kad sam došao u Englesku. Do tada sam mislio da je nogomet, e sad ću ja tebi, pa ćeš ti meni, pa ću ja tebe malo pustiti, pa ćeš ti mene pustiti da smislim što ću s loptom.

 

 

U današnjem nogometu "luksuz" vremena i prostora je sveden na minimum i sve se odvija munjevitom brzinom. Koliko god naši igrači kao pojedinci mogu i igraju zapažene uloge vani, jer su dovoljno talentirani i inteligentni da se prilagode takvim sustavima igre, teškoće nastaju kad ti isti igrači dođu u hrvatsku reprezentaciju. Tada se vide baš svi nedostatci sustavnog rada i praćenja trendova suvremenog nogometa. Pogledajte svaku utakmicu naše reprezentacije na kojoj se igralo malo jačim i bržim tempom. Na svakoj takvoj utakmici mi bi nakon sat vremena dobre igre počeli ulaziti u probleme. Naši igrači jako teško prate taj ritam igre, nisu na njega naučeni u ovom okruženju i logičan rasplet je pad u igri te poraz kao što se dogodilo jučer.

 

Problem je što većina naših igrača u fazi razvoja nema dostatne fizičke podražaje koji bi im kasnije omogućili da igraju nogomet visokog tempa. Točno se zna kada se koja od funkcionalnih sposobnosti razvija (brzina, eksplozivnost, izdržljivost). Ako se kapaciteti ne razviju na vrijeme, poslije je uglavnom kasno. Nitko mene ne može uvjeriti da je jedan Guardado bolji od Perišića, da je Marquez bolji od Modrića ili da je njihova špica bolja od Mandžukića. Ali nama fali cijela jedna nogometna filozofija unazad 15 godina. Tek kad usvojimo sustav u kojem će snaga i fizika pratiti i ići rame uz rame s našim talentom, tek onda možemo očekivati da ćemo biti konkurentni najboljim svjetskim reprezentacijama. I drugi igraju nogomet, no ti drugi rade, prate, ulažu u sebe. I ti drugi su u ovom trenutku bolji od nas.