KATAR je ovih dana domaćin 24. Svjetskom prvenstvu u rukometu. Plinom prebogata državica veličine petine Hrvatske, ali s najvećim BDP-om po glavi stanovnika na svijetu (100 tisuća dolara!!), može impresionirati koječime, no sasvim je nejasno zašto je hrvatske novinare impresionirala troškovima organizacije prvenstva. Izvještavaju, tako, kolege da su Katarani u organizaciju Svjetskog prvenstva utrošili više od 200 milijuna eura, po čemu je to, kažu, najskuplje rukometno prvenstvo u povijesti. Jest, da ne bi...

 

Valja se, naime, prisjetiti Svjetskog rukometnog prvenstva održanog 2009. godine u državi koja nije ni blizu katarskom BDP-u. Za razliku od Katarana, koji su cijelo prvenstvo "zgurali" u tri dvorane u glavnom gradu Dohi i okolici, tada je prvenstvo održano u šest gradova i isto toliko novosagrađenih sportskih dvorana. Još i danas ih zbog toga neki zovu rukometnim arenama. Najveća od njih koštala je otprilike koliko i spomenuti troškovi cijelog SP-a u Kataru – 210 milijuna eura. Točnije, toliko će koštati jer država koja je organizirala to "velebno" prvenstvo 2009. i njezin glavni grad plaćat će za nju 7.5 milijuna eura godišnje punih 28 godina. Troškovi izgradnje svih šest spomenutih objekata iznosili su 270 milijuna eura, a zbog specifičnog načina njihovog financiranja u konačnici će koštati čak 550 milijuna eura!!! Država koja je organizirala svjetsko rukometno prvenstvo prema kojem se ovo katarsko doima bijednim zove se, pogodili ste, možda – Hrvatska.

 

Mi smo, dakle, ti junaci koji smo organizirali najskuplje svjetsko rukometno prvenstvo svih vremena. Molim, stoga, da se ne podcjenjuje hrvatska i istovremeno ne vrijeđa katarska megalomanija neistinitim tvrdnjama da je 200 milijuna eura nekakav ili bilo kakav rekordan iznos. Riječ je, ipak, samo o našem već poslovično kratkom pamćenju.

 

No, dok Katarani troškove rukometne zabave u pustinji neće ni osjetiti (tamo su u svakom trenutku u tijeku građevinske i ine operacije vrijedne 20, 30 milijardi dolara), s nama to nije slučaj. Dvorane u Zagrebu, Splitu i Varaždinu, građene po modelu tzv. javno-privatnog partnerstva, otplaćivat ćemo još više od 20 godina iako one, uglavnom, ne služe ničemu. Spaladium arena je, tako, prošle godine otišla u stečaj, a Arena Zagreb ima u 2015. godini točno devet (9) pokrivenih termina. Možemo ih i pobrojati: Sajam vjenčanja, rukometna utakmica PPD Zagreb – La Rioja, koncerti Zdravka Čolića i Ennija Morriconea te pet dana rezerviranih za utakmice Europskog prvenstva u košarci. I sve to za samo 56 milijuna kuna, koliko će grad Zagreb i država (i) ove godine platiti zakup i održavanje dvorane.

 

Ne treba se, zato, ni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša, a ni bilo tko drugi, čuditi što je u Hrvatskoj sve manje novca za sport. Te smo novce, naime, već odavno potrošili. Samo zagrebačka arena koštat će nas u konačnici 1.5 milijardu kuna, što je 15 puta više od godišnjeg proračuna HOO-a! Dodamo li tome i cijene dvorana u Splitu, Zadru, Varaždinu, Osijeku i Poreču, lako ćemo izračunati da nam je Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. "pojelo" 35 godina sporta.

 

Eto, bila je ovo zgodna prigoda da se prisjetimo "organizacije nad organizacijama događaja nad događajima". Vidim, naime, da su to mnogi već zaboravili. A ne bi trebali...

 

P.S. Čelni čovjek hrvatskog rukometa Zoran Gobac rekao je prije nekoliko dana kako se nada da će Vlada RH za organizaciju Europskog rukometnog prvenstva 2018. izdvojiti barem 41 milijun kuna. Zorane, zar samo toliko? Ma, nema nikakvih problema. Nije to ni jedna godišnja rata kredita za Arenu Zagreb...