Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nogomet je u bivšoj Jugoslaviji dobivao sve više na popularnosti. U Split, kao i sve veće gradove, naselilo se mnogo ljudi koji su došli iz siromašnih, ruralnih i ratom opustošenih krajeva. Nogomet i pripadnost svom klubu, bili su vezivno tkivo, poveznica  između došljaka i domicilnog stanovništva. U svakodnevnom životu su i mogle postojati klasne i bilo kakve drugačije različitosti koje su odvajale stanovništvo, no ljubav prema nogometu, a u ovom slučaju prema Hajduku, te je barijere brisala.

Hajduk je te sad već davne 1950. imao strašnu momčad predvođenu najboljim svjetskim vratarom Vladimirom Bearom i jednim od najspektakularnijih driblera i napadača na svijetu Bernardom Vukasom. Pretposljednjeg dana listopada 1950. u Splitu se igrala ključna utakmica koja je odlučivala o naslovu prvaka Jugoslavije. U Split je došla moćna Crvena zvezda na čelu s prvom Zvezdinom zvezdom Rajkom Mitićem te nizom ondašnjih reprezentativaca Jugoslavije predvođenih ''Fincima'' (članovi legendarne srebrne reprezentacije Jugoslavije sa Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952.) Mrkušićem i Ognjanovim.

 

 

Kako je neposredno prije završilo Svjetsko prvenstvo u Brazilu, obilježeno fantastičnim nogometom i fanatičnim navijanjem brazilskih navijača, skupina splitskih studenata u Zagrebu odlučila je oformiti navijačku skupinu po uzoru na brazilsku Torcidu, koja će glasnim i temperamentnim navijanjem biti dvanaesti igrač Bijelih i tako pomoći Hajduku da dođe do prve poslijeratne titule.

 

 

Vjenceslav Žuvela, Ante Dorić, Ante Ivanišević, Šime Perković i Vlado Mikulić stvorili su jezgru navijača Hajduka koju je činila skupina od 113 studenata, većinom Dalmatinaca, ali i navijača Hajduka iz cijele Jugoslavije. Ta skupina je okupila nekoliko tisuća navijača Hajduka, koji su vlakovima otputovali u Split. Grad je gorio u iščekivanju utakmice, a jedna veća skupina navijača napravila je i prvi poznati karusel u Europi, kad je u samu zoru stigla pred hotel u kojem su bili smješteni igrači Zvezde izazivajući nevjerojatnu buku sirenama, trubama, zvonima te pjesmama.

Hajduk je pobijedio Zvezdu 2:1 i osvojio je naslov bez poraza, no pojava Torcide na tadašnjoj YU sceni nije dočekana s dobrodošlicom od strane političkih moćnika.

 

 

Jedan od najutjecajnijih ondašnjih političara Milovan Đilas inicirao je cijeli niz tekstova  u beogradskoj Borbi u kojima se na najoštriji način kritiziralo ponašanje Hajdukovih navijača. Navijači Hajduka nazivani su primitivcima koji su svojim divljačkim ponašanjem širili mržnju i poticali na nasilje.

 

Uprava Hajduka stala je na stranu svojih navijača i izdala je priopćenje u kojem je stajalo:

 

"Na utakmici u Splitu prvi put je jedna grupa simpatizera Hajduka koja se nazvala Torcida organizirano nastupila s bodrenjem. To je jedinstven primjer u nas i bio je primljen sa simpatijama i od šireg kruga splitske publike. I mi smo pozdravili ta nastojanja naših prijatelja uvjereni da udruženi simpatizeri mogu vise koristiti jednoj momčadi i međusobno se pravilno odgajati. "

 

Ipak, Đilas nije bio zadovoljan objašnjenjem iz Splita i naredio je IO CK KPH da ispita slučaj, što je rezultiralo brojnim kaznama. Legendarni kapetan Frane Matošić izbačen je iz Partije, neki pripadnici Torcide pritvoreni su, a Vjenceslav Žuvela isključen je iz Partije i osuđen je na tri godine zatvora.

 

Naravno, ova politička osuda Torcide dovela je do obustavljanja njezine aktivnosti. Međutim, premda je formalno bila ugašena, Torcida je i dalje nastavila navijati za svoj klub, da bi se 1980. ponovno oformila pod starim imenom.

 

Danas je to daleka povijest, no kako Hajduk živi vječno tako će i Torcida, bez obzira na sve, beskompromisno stajati iza svog Hajduka i pružati mu bezuvjetnu ljubav. Povijest Torcide ima i svijetlih, ali i tamnih trenutaka, no da bi stekli pravi uvid u ono što je točno Torcida i kolika je te kakva je zapravo njena stvarna uloga danas zamolili smo uglednog sociologa i bivšeg "torcidaša" te čovjeka koji je napisao čitav niz knjiga o Torcidi Dražena Lalića da nam da pravi uvid u srž i smisao najstarije navijačke skupine u Europi. Koliko je danas Torcida samo navijačka skupina, a koliko religija i jedan od društvenih korektiva, pitanje je koje smo postavili Laliću.

 

''Torcida možda formalno slavi 65 godina, no Torcida kakvu danas poznajemo stara je 35 godina. Kad sam ja bio navijač, zvali smo se raznoraznim imenima, no Torcida je u suvremenom smislu osnovana, odnosno, obnovljena tek 1980. U ondašnjem jednopartijskom režimu, pogotovo na početku, kad je na snazi bio tvrdi komunizam, jednostavno nije bilo moguće da postoji jedna skupina civilnog društva mimo partije. Više sam puta pisao o kontinuitetu i diskontinuitetu Torcide, no mislim da je njen sadržaj kroz sve ove godine ostao isti - nevjerojatna, pa rekao bih i fanatična ljubav mladih ljudi prema Hajduku i svemu onome što on simbolizira'', odmah na početku nam je rekao Lalić pa je dao zanimljivu usporedbu:

 

 

''Ako je Hajduk svjetovna religija, onda su "torcidaši" misionari te religije. Nisu oni jedini svećenici te religije. Za Hajduk navijaju i brojni fanatični navijači koji nisu dio Torcide, no rekao bih da su Torcidaši Hajdukovi redovnici. Hajduk je puno više od kluba. Njegov slogan je ''Hajduk živi vječno''. Pokušajte sad na glas reći ''Dinamo živi vječno'' ili ''Rijeka živi vječno''. Je li tako da ne ide? Nije to to. U 104 godine Hajduka Torcida je u velikoj mjeri dio te tradicije i slavne prošlosti, da li pod službenim imenom ili kao mit, svejedno, no da nije bilo te fanatične ljubavi navijača prema Hajduku, sumnjam da bi i njega bilo. To je ta neprocjenjiva i jedinstvena uloga Torcide.''

 

 

''Hajduk je svjetovna religija i to ga čini različitim od svih ostalih klubova. Upravo ta jedinstvenost Hajduka i Torcidu čini različitom od ostalih navijačkih skupina. Nema zemlje na svijetu na kojoj nećete pronaći nekog Torcidaša. Tijekom svog života bio sam na svim kontinentima i svugdje sam naišao na Torcidu. Pritom ne mislim samo na aktivnu Torcidu. Aktivna Torcida uvijek ima 20 godina. Oni koji su na Sjeveroistoku uvijek imaju dvadeset godina. No, Torcida su i stariji ljudi, veterani i umirovljenici poput mene. Iskreno, s obzir nam svoj ugled u klubu i poznanstvo s Upravom, mogao bih svaku utakmicu gledati iz lože, no složit ćete se da to nije to. U nedjelju baš i idem u Split kako bih mogao utakmicu protiv Rijeke gledati skupa s navijačima na Sjeverozapadu. Na Sjeveroistok dolaze klinci od 20 godina i oni su taj kop, no s godinama ne možeš prestati biti Torcidaš. Možeš čak i prestati ići na utakmice, ali ako si jednom bio u Torcidi, ako si inficiran tom religijom, onda si Torcida do kraja života'', kaže Lalić.

 

Međutim, smatra Lalić da je povijest Torcide obilježena i nekim sramotnim ispadima i incidentima.

 

 

Lalić drži da je Torcida jedina udruga civilnog društva u Hrvatskoj koja uz katoličku crkvu ima nevjerojatno sposobnost mobiliziranja masa.

 

 

''Premda je Torcida uvijek bila na neki način važan akter civilnog društva, velika promjena se dogodila u zadnjih nekoliko godina, kad je ta njena uloga jača nego ikada. Rekao bih čak da je Torcida uz Katoličku crkvu najvažniji društveni akter u cijeloj Dalmaciji. Nevjerojatna je mobilizacijska sposobnost Torcide. Da je riječ samo o sportskom aspektu, njena moć i snaga ni izbliza ne bi bila ovakva. Puno je bilo skupova na otvorenom u trenucima kad se utakmice nisu igrale, no onaj skup na Rivi prošle godine puno je više od bilo čega do tada viđenog. Uvjeren sam da HDZ sad u vrijeme kampanje organizira skup, ne samo na splitskoj rivi, već bilo gdje u Hrvatskoj, da nema šanse da bi bilo 30 tisuća ljudi. U ovom trenutku samo katolička crkva i Torcida mogu na jednom mjestu okupiti toliko ljudi.''

 

''U ovom trenutku kad su problemi u hrvatskom nogometu ogromni i kad su povezani sa strukturnim dijelovima politike i društva, Torcida ima jednu kontrolnu funkciju i u posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije pokušava promicati demokratske vrijednosti. Počevši od Kodeksa pa do aktivnog sudjelovanja u biranju ljudi koji su nakon silnih godina upropaštavanja doveli klub na zdrave noge. Također, rekao bih da je u posljednje vrijeme, otkako je Torcida čvršće organizirana u borbi za ozdravljenje hrvatskog nogometa i društva u cijelosti, da je nasilje rapidno opalo. Još uvijek ga ima, to treba osuditi, no sretan sam što je i toga sve manje. Mnogi će Torcidi spočitavati politički ekstremizam, desni, no rekao bih da je u pitanju više neka provokacija mlađih navijača, nego iskren politički stav. Zanimljivo, otkako je osnovana udruga Naš Hajduk, dakle udruga koja okuplja bivše i aktivne Torcidaše, na prošlim je izborima izabrala većinu ljevičara u NO Hajduka poput Paladina, Pavasovića-Viskovića. Slika koja se šalje u javnost nije baš onakva kakva ona zapravo jest.''

 

''Međutim, ipak bih izdvojio nešto na što sam najviše ponosan kao Torcidaš. Nema kluba ovako slavne povijesti, kluba koji je i u europskim okvirima bio velikan, a kojeg navijači jednako obožavaju i kad gubi i kad pobjeđuje. Torcida danas shvaća u kakve su probleme Hajduk doveli Rožić i neki drugi čija imena bolje da niti ne spominjem i prihvaćaju da je ovo vrijeme oporavka. Na čelu kluba danas su pošteni i pravi Hajdukovci i Torcida to zna. Kad smo protiv Intera na Poljudu prije par godina izgubili 0:3 cijeli stadion je gorio. Prijatelj kojeg sam vodio na utakmicu mi je rekao da smo ludi. Mogu reći da sam bio ponosan jer jedino se tako ispravno i iskreno navija za svoj klub'', za kraj će Lalić.