Ono što su zajedničkim izborničkim snagama i etapama gradila tri igračka velikana hrvatske reprezentacije, konačno smo dočekali nakon godina medijske pripreme i guranja Sammira u "repku" rukama i nogama. Njegovom odlasku na SP u rodni Brazil kao hrvatskog reprezentativca pomogla je i Kranjčareva ozljeda, ali i da se Niko nije ozlijedio, već bi se našlo načina, jer valjda najbolje znaju novinari koji su pisali kako se Sammir odlaskom iz Dinama (odakle je potjeran jer ga ni Mamići više nisu mogli podnositi, a u svlačionici je zbog ispada i zaštićenosti bio daleko najomraženiji igrač) u Getafe preporodio i počeo živjeti sportski, a javljaju kako je i svojenožno na Nou Campu zaustavio veliku Barcelonu.

 

 

Sammir naravno nije igrački George Best (što je po tko zna koji put dokazao i protiv Malija u Osijeku) da bi mu se toleriralo što ga je nastojao kopirati po maliganskim kriterijima, ali dobro, ako ga je Štimac prema vlastitom priznanju u reprezentaciju pozvao kako bi ga motivirao da se ponaša sportski i igra bolje, a ne kao posljedicu tih radikalnih promjena u životu ovog bezrazložno protežiranog nogometaša, zašto ga onda na vrhuncu ove farse i travestije oko Sammira u reprezentaciji Hrvatske izbornik ne bi zvao nakon par tekstova medija i novina sklonih kreiranju "pozitivne atmosfere" oko reprezentacije? Ne zaboravimo kako ga je pri tome Niko Kovač, za vrijeme igračke karijere jedinica za požrtvovnost i borbenost u reprezentaciji, isticao kao primjer "ozbiljnog" rada na pripremama na SP.

 

U stvarnosti, ne onoj paralelnoj u kojoj se veličaju ponovno rođeni nogometaši jer ne zatvaraju folkoteke iz jednostavnog razloga što ih u Madridu nema, dok se izlazak igrača nakon sat vremena utakmice Barcelona - Getafe zbog nedostatka snage, kondicije i pluća, naziva tako, a ne "Sammirovim zaustavljanjem Barce na Nou Campu", Sammir ne bi mogao ni primirisati ovoj reprezentaciji. 

 

Međutim, on je tu, pa pogledajmo kako je to odigrao predzadnju provjeru prije SP-a.

 

U Osijeku se trudio (kada je već ta elementarna kvaliteta na tolikoj cijeni), ali gotovo svi njegovi pokušaji ogoljavali su kako njega, tako i one koji ga reklamiraju i pozivaju u reprezentaciju. On, ni najtrijezniji i najozbiljniji, nije kapacitet za ovu reprezentaciju, a posebno ne za SP. Lako što ga izdaje to kada je na terenu zajedno s Rakitićem, ali on po ničemu ne može stati ni u istu rečenicu s "malim" Kovačićem. Sammir nema ubojit pas, a da trke i kondicije nema, to je odavno jasno. Spor je i trom do mjere koja se u suvremenom nogometu ne oprašta ni "plemenitim veznjacima". Svaka "ničija lopta" blizu koje je on završila je kod protivnika. Igrač je manje za momčad kada se brani i stvarno je nejasno: Kako to on pomaže ovoj reprezentaciji?

 

 

Kod Sammira u reprezentaciji Hrvatske sve je paradoksalno (da ne upotrijebimo težu riječ), pa tako i to što je protiv Malija bio toliko loš jer je igrao preozbiljno i odgovorno! Stalno je vraćao loptu nazad, u defenzivi sudjelovao više nego ikad prije, ali naravno da to nije njegova igra, ni forte.

 

Njegovi jedini aduti su okomiti prodori u kojima driblingom lomi suparnike, ali to u Osijeku nismo vidjeli usprkos tome što je igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Umjesto da se Kovaču i navijačima predstavi najjačim oružjem, zbog straha od greške i želje da se pokaže odgovornim, isticao je koliko je limitiran kao "Vukojević za siromašne".

 

Zagovornici ovog projekta reći će kako Sammir mora biti unutra jer je jedina alternativa Kovačiću, koji će u Brazilu igrati kao spona između isturenih ofenzivaca, te Rakitića i Modrića. Ali, nakon što je Sammir klasično izašao nakon sat vremena, Kovačić je odmah po ulasku umjesto njega, sjajno podvaljenom loptom za Jelavića pokazao kolika je razlika u klasi među njima dvojicom.