HRVATSKA nogometna reprezentacija u ponedjeljak od 20:45 u Osijeku na stadionu Gradski vrt igrat će treće kolo kvalifikacija za EURO 2016 u Francuskoj. Protivnik će joj biti Azerbajdžan, zemlja koja praktički ne postoji na nogometnoj mapi svijeta te reprezentacija čiji su  igrači nepoznati i najzagriženijim fanaticima ''Football Managera''. 

 

Izbornik Azera je Berti Vogts, legendarni Nijemac, bivši prvak Europe i svijeta (1972. i 1974.) kao igrač te prvak Europe (1996.) kao izbornik Njemačke. Glavu u vatru stavljamo da je i on svoje igrače prvi put vidio tek na prvom reprezentativnom okupljanju.

 

 

Ipak, i taj Azerbejdžan, taj nogometni liliputanac, zemlja koja se samostalno natječe još od kvalifikacija za EP 1996., a bez ikakve šanse da se i približi plasmanu na neku veliku nogometnu smotru, ima jednog čovjeka čije je ime upisano zlatnim slovima u povijest svjetskog nogometa.

 

To nije Anatolij Baniševskij, nekada poprilično poznat igrač Neftchija iz Bakua, nogometaš koji je bio dio Sovjetskog tima koji je osvojio četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. To jedino slavno lice u cjelokupnoj povijesti nogometa te bivše sovjetske republike je Tofik Bahramov, nogometni sudac, koji je baš na tom istom Mundijalu u Engleskoj napravio nešto zbog čega će njegovo ime biti debelo podcrtano u svim almanasima i enciklopedijama o povijesti nogometa te zbog čega i nacionalni stadion u Bakuu nosi upravo njegovo ime. 

Nikad, ali baš nikad se nije dogodilo da je jedan gol podigao toliku buru kao što je to učinio onaj gol Geoffa Hursta u toj ludoj, nezaboravnoj finalnoj utakmici na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj između domaćina i Zapadne Njemačke.

 

Ni 48 godina poslije, ni uz pomoć svih tih čudesa svijeta, sve te svemirske tehnologije, modernih novotarija, koje će i prije nego mi mislimo odvesti čovjeka i na Mars, mi nismo posve sigurni što se zapravo tog popodneva 30. srpnja 1966. na Wembleyu dogodilo.

 

Znamo samo da je Engleska pobijedila Njemačku, da je Geoff Hurst jedini nogometaš u povijesti koji je u finalima zabio tri komada, da je u domovinu nogometa vraćena kruna, za koju su Otočani oduvijek smatrali da im pripada po sili Boga, pravde i nogometnih zakona, a sve ostalo je i dalje obavijeno maglom, misterijama, pa i azerbajdžanskim legendama čak.

 

 

Na Wembleyu se okupilo čak 100 tisuća duša da svjedoči tom povijesnom dvoboju, nastavku rata koji je završio dvadeset godina prije, meču koji je nosio sa sobom i brojne terete prošlosti. Tezu da je nogomet rat, koji se umjesto na bojištu vodi na travnjaku, danima uoči meča forsirali su engleski mediji. Atmosfera je bila dovedena do usijanja i samo se čekao početak meča.

 

U više uzbudljivom nego atraktivnom dvoboju, Nijemci su u posljednjim trenucima regularnog dijela utakmice, na svoj klasičan način, kad je glavni sudac te utakmice Švicarac Dienst već imao zviždaljku u ustima spremnu da odfućka kraj utakmice zabili preko Webbera gol za 2:2 i za produžetke.

 

A onda u 100. minuti dogodio se najkontroverzniji detalj u povijesti nogometa. Odlični Ball je vukao po desnoj strani te ubacio u šesnaesterac gdje je loptu sjajno primio Hurst, vrhunski se okrenuo i strahovito opalio. Lopta je pogodila u gredu i odbila se točno na gol crtu. Ispred ili iza nje, e to je bilo pitanje svih pitanja.

 

 

Hurst je instinktivno podigao ruke sugerirajući sucu Dienstu da je gol regularan, a ovaj je otišao na konzultacije s pomoćnim sucem Bahramovim iz SSSR (točnije iz Azerbajdžana) koji je rezolutno potvrdio da je gol čist i Dienstu nije preostalo ništa drugo nego da pokaže na centar.

Nijemci se ponovo pokušavaju vratiti u igru, no jasno je da više snage nemaju za novi preokret, a Hurst u 120. minuti zabija svoj treći i i ukupno engleski četvrti gol za pobjedu 4:2 i neviđeno slavlje u Engleskoj. 

 

O tom kontroverznom trećem golu Engleske godinama su se priče pričale, polemike vodile, knjige pisale, pjesme skladale i filmovi snimali. Legenda kaže da je Bahramov na samrti jednom novinaru, na pitanje je li bio gol ili nije, tek suho prosiktao riječ Staljingrad, što je jasno sugeriralo da je njegova odluka bila osveta Nijemcima za strahote počinjene u tom gradu za vrijeme Drugog svjetskog rata.

 

Bila to istina ili ne, nije ni bitno, važno je da lijepo zvuči i da je priča zanimljiva, kao što nije ni važno ni da li je radi tog gola Engleska kažnjena za sve vijeke vjekova, naravno, u nogometnom smislu. Valjda jednako onako kako je Dinamo kažnjen zbog prokletstva Zambatinog novčića.