ŠTO mi Hrvati znamo o Meksiku? Al iskreno. Ništa ili vrlo malo. Znamo da su ih Španjolci poklali prije 500 godina i zatrli čitavu jednu slavnu civilizaciju, znamo za Emiliana Zapatu, znamo za Alamo i generala Santu Annu, znamo za Čiku Zagorovog… Da, oni koji prate film znaju da Meksiko ima i jedan fascinantan novi val novih, mladih vrhunskih meksičkih filmaša poput Guillerma del Tora, Alfonsa Cuaróna i Alejandra Gonzáleza Iñárritua, koji nam nude priliku da Meksiko napokon upoznamo, da izbrišemo predrasude da je to samo zemlja solidnih nogometaša, kaktusa, mariachija, tekile sa crvom u boci. Nude nam da Meksiko vidimo u pravom svijetlu, onakav kakav on zaista i jest.

 

 

A što se tiče nogometa, budimo realni, ni od njemu ne znamo baš puno. Iako je Meksiko vječno tu, na tim Svjetskim prvenstvima, iako taj Meksiko uvijek svakome radi ogromne probleme, ni o tim nogometašima ne znamo baš previše. Znamo da su dobri, da su solidni, da moraš krv propišati da ih dobiješ, pa zvao se ti Brazil, Njemačka, Argentina ili Hrvatska.

 

Također i znamo, možda i ne znaju svi, ali sad će saznati, da je meksička reprezentacija, reprezentacija sa najviše poraza u povijesti Mundijala, no ne zato što su loši, što su simpatična i egzotična ekipica na kojoj se nabija gol razlika, već zato  što se plasiraju na gotovo svako Svjetsko prvenstvo, ali bez nekih spektakularnih rezultata i ti porazi su samo posljedica zakona velikih brojeva.

 

 

No, pravih, istinskih zvijezda, nogometnih superstarova baš i nemaju. I nisu ih nikada imali. Ipak, ako bismo baš kopali po meksičkoj nogometnoj povijesti, mogli bismo izvući neka imena, točnije, tri imena,koja su se ipak upisala zlatnim slovima i nogometne almanahe te zanimljive srednjeameričke zemlje. I sva trojica su obilježila neke sasvim različite vremenske dekade. 

 

Prvi je legendarni vratar Antonio Carbajal. Samo su trojica nogometaša u skoro stogodišnjoj povijesti Mundijala igrala na čak pet Prvenstava. Jedan je veliki Gigi Buffon, kome je baš ovo Prvenstvo peto. Drugi je veliki Nijemac, svjetski prvak iz Italije 1990., Lothar Matthaus, a treći je on, Antonio Rodrigez Carbajal. Čovjek je branio u ona romantična, crno bijela nogometna vremena, vremena tankih stativa i vremena kad se igralo za čast i kad treneri nisu bili veće zvijezde od svojih igrača.

 

Drugi je veliki Hugo Sanchez. Veliki centarfor, fantastični golgeter. Nogometaš koji je obilježio 80-e i Meksikanac koji je Španjolcima pokazao kako se igra ta prekrasna igra i kako se zabijaju golovi. Igrajući za Atletico i Real Madrid čovjek je u 11 godina zabio skoro 300 golova, a posebno su impresivne brojke u kraljevskom klubu. Naime, u 283 nastupa u bijelom dresu zabio je 207 golova. Za usporedbu, jednom Raulu je za 21 gol više trebalo čak 300 nastupa više. Da, veliki Hugo Sanchez.

 

I treći je junak naše priče. Igrač koji će, premda mu je ovo već četvrto Svjetsko prvenstvo, premda nosi zeleni dres sa onim orlom na prsima još od 1997., biti najveća prepreka hrvatskim napadačima u ključnom dvoboju jedne generacije večeras u Recifeu. Naravno, riječ je o jedinstvenom Rafi Marquezu. Možda je Hugo Sanchez i bio slavniji igrač, vrlo vjerojatno su njegovi posteri bili polijepljeni u puno više dječačkih soba nego Marquezovi, no to je samo zbog toga što je Hugova zadaća bila zabijati, a Rafina zaustavljati one koji zabijaju.

 

 

I tu leži ono prokletstvo i nepravda kojom su kažnjeni, čak i oni najbolji obrambeni igrači. Svatko od nas tko je barem jednom u životu na školskom igralištu ili na ulici udario loptu želio je biti napadač. Zabijati golove i onda poput Huga Sancheza slaviti skačući salta. Ili, svatko je od nas želio biti desetka poput Pelea, Maradone, Bake Sliškovića ili Bobana. Biti onaj mozak ekipe koji će dijeliti lopte i biti frajer. Pa čak, tu i tamo bi se našao i neki čudak, ekshibicionist kojem je fora bilo stati i na gol. Ali, uvjeren sam, nitko nikada, barem ne u dječačkim danima i formativnim godinama nije želio biti obrambeni igrač.

 

Jer je to prokletstvo, stigma i pokora. Možeš krljati 89 minuta točno i precizno kao švicarski sat, i onda, zajebeš jednom, i sve ode u Honduras. S druge strane, a vidjeli ste i na ovom Prvenstvu Messija. Čovjeka nema nigdje 89 minuta, odluči zaigrati jednu minutu i pola muške djece rođeno u ovih dva tri dana u Rosariju ili Buenos Airesu dobilo je ime Leo. Kad obrambeni igrač zajebe, on je pedro, panjina koju treba, poput nekog gnojnog čira, kirurškim putem odstranit iz sastava i poslati ga na bauštelu, no kad čovjek odigra fascinantnu partiju, kad je neprelazan poput masleničkog mosta dok dere bura, onda opet nije stvar u njemu nego u lošem danu napadača. I jebiga, to je tako.

 

No, netko treba igrati i na tim pozicijama. A kad netko toliko godina na jednom fantastičnom nivou radi taj posao, onda se moramo složiti da je riječ o jednom velikom nogometašu.  A Rafa Marquez je zaista jedan veliki nogometaš. 

 

Carbajal je kroz te 50-e i 60- godine, u ta pionirska vremena meksičkog nogometa nastupao samo za meksičke klubove te njegovo ime pamte samo nogometni statističari i zanesenjaci. Hugo Sanchez je u svojoj karijeru uz onu svu silu golova koje natrpao osvojio pet puta Primeru, dva Kupa kralja, dva španjolska Superkupa i jedan kup UEFA-e. Karijera vrijedna divljenja.

 

 

Međutim, taj skromni, nezamjetni, ponekad i ponizni Marquez je imao neusporedivo veći, bogatiju i trofejniju karijeru. Čovjek je punih sedam godina branio boje Barcelone i sa katalonskim divom je osvojio sve što se u klupskom nogometu osvojiti da. Bio je četiri puta prvak Španjolske, osvojio je Kup, tri puta španjolski Superkup, dva puta je bio prvak Europe te jednom europski Superkup i jednom klupsko prvenstvo svijeta. A sa reprezentacijom Meksika Kup Konfederacija. Puno će još vode proteći ispod savskog mosta kad se jedan meksički nogometaš približi Rafi.

 

 

Ipak, možda je najzanimljivija priča kako je Marquez debitirao za A selekciju Meksika. Slavni Bora Milutinović, koji je te 1997 vodio Meksiko mislio je zvati Marqueza, ali ne Rafu, nego Cesara Marqueza, igrača Atlasa. No, poslovično nepouzdana i traljava meksička birokracija, poziv je poslala tada 17-godišnjem Rafi. Milutinović, koji je vidio da je dobio jednog sasvim drugog igrača od onoga kojeg je tražio, naravno, u prvi trenutak je mislio zbunjenog dječaka poslati doma, no, trenerski gen starog lisca zadržao je Rafu u kampu. Rafa je ostao i nije nigdje otišao punih 17 godina.